zmajić

Link

Bio si snažan narode mili,

Za slobodom si vapio uz lavlju riku.

Kad gledam te danas srce mi cvili,

Vidim pred sobom istu onu sliku.



Jaglaci zgaženi uz puteljak leže,

Da čujem ih bolje, bliže moram doći.

U pomoć zovu sve teže i teže,

Ne sluša ih nitko u okrilju noći.



Sramna i prokleta tamo!

Svitanje zore i novo doba slutim.

Mučnina i jad ostat će samo,

U sjećanju mojem i cvjetovima žutim.

S.

Link

Brate moj
Što su ti krila?
Tako mlohava
Što su ti oči?
Tako pospane
Što ti je glava?
Tako pognuta
Prolaze li svi?
Pored tebe
Ne priznaju li?
Da ih boli
Ne brini brate
Ja sam spreman
Priznati da me boli
Tebi dati krila
Sebi dati suze
Obojici slobodu

K.

Link


Lažni grad
Pun lažnih ljudi
Lažni grad
Pun seljačina

A sve se ruši na mene

Samo što ja nisam tamo
Ali ja nisam tu,
ja sam na drugom mjestu
Tamo gdje vide me i smiju se

U životu sam samo tražio
Ono što se pokralo
U životu sam samo išao
za onim sto je istinito
u zivotu sam se našao tamo
gdje nisam nikad bio..

Link


Koliko može izdržati čovjek

živjeti po principima

i Božjim zapovijedima

u svijetu koji nastoji

srušiti sve principe

i ne priznaje zapovijedi?!

Koliko može njegovo srce

voljeti beskrajno svijet i ljude,

opirući se tami i zlu,

što pokušavaju obezvrijediti

ljubav i nastojanje?!

Koliko snage je dovoljno

da se čovjek izbori

protiv svih nedaća i kušnji,

da ostane na putu dobra?!

Ima li među nama onih

dovoljno snažnih i hrabrih

da ne pokleknu ni onda

kad shvate da je njihova bol

cijena nečije sreće?!

Ima li netko dovoljno uporan

da svoje molitve prinosi Bogu

i za one koji ne žele vidjeti

njihovu ruku ljubavi

u vlastitom životu,

koji neće reći da im je On dao

sve ono dobro što proživljavaju,

nego da je to dar života?!

Pa dobro, svodi se na isto,

jer On je Život, Istina i Put.

Ponekad trnovit i dugačak,

bolan i zahtjevan,

ali kad vidiš osmijeh na licu

onih koje iskreno voliš,

koliko god bilo žalosno

što ne možeš biti dio te sreće,

ipak shvatiš da vrijedi.

Da se isplati uzeti križ

na svoja ponekad slaba ramena,

pa uz Božju pomoć ostati vjeran

njegovim zapovijedima

i principima života

kojima se oduvijek vodiš.

Uostalom, čovjek bez principa

samo je trska na vjetru,

što je život okreće

malo ovamo, malo onamo.

Tko je, što je, čemu služi,

izgubi sve to iz vida,

a onda je uistinu teško

izdržati zdrave glave

i čistog srca

na uskoj stazi što vodi

one uporne pravo

u ruke Vječnog Oca

P.S.

Link


Dođi i uzmi.

Ne pitaj ništa.

Ne moli ništa.

Sanjam prozirne ptice

i šuštanje snega.

Na prašnom tavanu

spava strašna slutnja.

Lutka ima kosu

meku kao svila.

Snovi me progone

ko ranjenu zver;

neimanje ječi

u meni ko reka.

Ničija si.

Ničija.

Dođi i uzmi.

Ne pitaj ništa,

ne moli ništa,

budi šumski požar.

N.M.

Link

Gledamo se šutke, znamo, nije prvi put,
kao da smo se već negdje sreli. Déjà vu!
Sjećam se tih divljih konja u tvojim očima
koji galopiraju pored strijela zelenih agava
dok izblijedjeli Mjesec na nebu se gubi
kroz koridore zablista svjetlost,
svjetlost jača i od sjajna zlata.
Žarki ognjevi rasporedili se
u pravilnim titrajućim obručima
zuba vremena što sahranio je šutnju.

Tvoj glas, poput pjesme velike planine,
jekom se odbija od vapnenastih litica
iz kojih nas promatraju nepomične oči
ispunjene krvlju i pomiješane suzama.
Trepere sjene zrelih naranča
s kopna blagi burin piri
miriše ti kosa na vino i crveni jaspis,
a u tebi snaga koja sve pomjera
riječima što umiru s jučer,
kako bi se s jutrom iznova rodile.

S.

Link


Rođeni smo Tamo gdje oni,nazvat ću ih “Visokom ličnosti”,ne zalaze tako često. Oprostite,ne smatram se Gogoljem,dapače svi smo mi potekli iz njegove Kabanice. Ma nisam ni Dostojevski da to citiram,ali ja sam. Postoji taj JA. Rodeni smo Tamo i Tamo smo naučili hodati,trčati i igrati po pravilima. Od Tamo je, nešto što manje Visoke ličnosti zovu Vrijeme,odnijelo nekolicinu mojih prijatelja. Ukratko,da sam iti malo manje kompliciran,ovako bi završila moja priča. No,u mom slučaju je zbilja Rat i mir slikovnica. Želite li da pričam gdje sam je prvi put poljubio? Na koncu,tko li je ona bila? Koliko puta sam je povrijedio i rasplakao? Reci ću vam da je i nju taj vjetar Vrijeme odnio. Ne volim pričati o njoj,na koncu ja sam još dijete. Zacrvenim se kad mi spomenu Ljubav. Vjerujte da moj otac mrko pogleda moju sestru kad je ja izdam da piše ljubavna pisma. Mora da je ta Ljubav onda nešto uistinu loše. Nadam se da će i nju Vrijeme otpuhati. U zamjenu za Ljubav tražim svoje prijatelje koji su igrali sa mnom po pravilima. Neki su u drugom gradu,neki u drugoj državi ,a neki na Nebu. Koliko mi treba automobilom do Neba? Gore je Lidija. Moja najbolja prijateljica. Kad molim oca da mi priča gdje su mi prijatelji,on spusti glavu na spomen Lidije. Preteško mi je razmišljati,boli me i mali mozak. Odustajem,premlad sam ja za pisanje. Vi nećete u svome onom Tamo plakati za mnom i ako je jedina smisao služiti čovječanstvu,hoćete li molim Vas zbog nas služiti protiv Vremena. Dijete sam i ne mogu vam pričati priče,no molim Vas zaustavite njih. Oni su jači od Ljubavi i Vremena. Oni su divljaci.Oni su barbari.(…)

Evo me nakon mnogo godina. Neću otkriti koliko da me ne sudite po godinama. Da mi ne kažete da sam još dijete. Vjerujte mi nisam to ni bio. Sa 9 godina ste mi uzeli prijatelje,sa 9 godina ste mi uzeli Lidiju (da,ona je bila moja prva ljubav-priznajem lagao sam,al nek mi bar to bude oprošteno),sa 12 ste mi uzeli oca,vrlo rano ste me naučili da je Ljubav sinonim nečeg lošeg i najbitnije -samo kratko sam bio dijete. Drage moje Visoke ličnosti uzeli ste mi djetinjstvo. Imamo danas slobodu,sanjate svoje snove. Što li su moji prijatelji sanjali? Što je sanjala Lidija? Lidija je sanjala život. Htjela je biti majka,cura,mladenka,kuma,najbolja prijateljica,rukometašica pa čak i jedno vrijeme i balerina. Kad je Lidija plesala,zvijezde su bile njeni reflektori,a cijeli svemir njena zadivljena publika. Vjerujte mi da je Lidija sretna što ste vi “sretni”,no jeste li vi barem malo nesretni što niste bili dio Lidijine publike? Ja sam opet Tamo. Moji prijatelji su raspršeni svud po svijetu. Nema oca da mi priča gdje su i kako su. Sad se posve osjećam-nedovršeno. Naše Tamo je ostalo tu i njega Vrijeme nije otpuhalo . Stoje tragovi našeg izgubljenog djetinjstva na izgranatiranim betonskim igralištima. Svoj obzor sam pronašao u Andrićevu stihu :” I što pogledam sve je pjesma i čega se taknem sve je bol.” Molim vas da me ne krivite zbog napadanja,ali Visoke ličnosti za vas ne postojim. Ja sam Tamo;ne zavirujte u mene! Vrijeme je otpuhalo sve osim mojih uspomena. Pristajem na druženje s Vremenom jer ono stiska gas i kočnicu baš kad treba. Prihvatio sam i Ljubav. Moja Ljubav je raspršena svud po svijetu pa čak i daleko u svemir. U svemir…,možda i nije toliko daleko jer ako se ne varam vi još uvijek ne znate gdje se nalazi moje Tamo. (Pismo jednog dijela izgubljene generacije)

C.J.

Link

Kad imaš nekog tko zna slušati
otkrivaš sav krhkog srca lom
nisu ti dugi ti samotni sati
podijeliš otrov sa sjenkom tom.

Kad imaš nekog tko zna stati
uliješ u čašu čemer života svog
lukavštinom te neće smušati
obrisat će suze s obraza tvog.

Kad imaš nekog tko zna utješiti
riječi teku odnoseći sa sobom bol
trepere u tebi, moraš ih se riješiti
stihovima što ispiru gorku sol.

Kad imaš nekog tko zna plakati
isplakat će sve neispisane riječi
svaku mrtvu suzu će posrkati
i nečujno dalje u ponornici teći

S.

Link

Pisanje je hladna voda.
Premalo i ulijeniš se,
previše i oboliš.

Lako dok su do koljena
plitke misli
plitkih ljudi.

Pokraj plaže mirnog mora.
Topli pijesak.
Ljetna zora.

Skupi hrabrosti

Uroni rukom, digni jedra.
Prvom plimom
i jakog vjetra.

U daljine. Možda,
ili proslaviš se,
ili se utopiš.

Samo zapamti.

Povijest pobjednike okiti.
Mnoštvo
mnoštvo
utopljenih,

zaboravi

K.L.

Link

Jednog jednog dana..
Stavio sam svoje snove u torbu..
I otišao tražiti sreću...
Da bio sam sretan..
Šljakao sam...
I svi su me volili...
I tako išli su dani..
Onda jednog jednog dana...
Nisam došao na šljaku..
Ni drugo dana nisam šljakao..
Treći dan sam došao...
Svi su bili ljuti na mene.
Ružne riječi su mi rekli..
Nitko nije pitao zašto nisam došao..
Nitko nije pitao kako sam .
Samo su rekli da šljakam...
Lijepo sam se ispričao što su patili
zbog mene ..i otišao...
Izvadio svoje snove iz torbe...
I našao jedan .
Našao sebe...

Link

Ne usuđujem se da mislim,
Umom jednog sitnog čovjeka,
Već uvijek krenem putem istim,
Stazom duše i tako dovijeka.

U rano proljeće, martovsko,
Prolazim drumovima čudnim,
Lutajući, sa pogledom visoko,
Sanjam pod zvijezdama budnim.

Pa me okuje jeza tragova prošlih,
Zarobljenih, u svilenim koracima,
Da l’ ih opet, tek po navici usnih,
Ili sam potčinjen starim sjenama?

Varam život, a prevaren odavno,
Čekanjem kojim mladost kunja;
Ostaje sjeta nepresušna samo,
Kojom se nazire vječna šutnja.

X

Link


Iako te imao nisam, kao što želio jesam,

imao sam te kao što sam mislio da te imati nikada neću.

Misleći da te ne mogu imati koliko sam želio,

imao sam te manje nego što sam mogao.

Kad sam shvatio da te mogu imati koliko želim,

bilo je prekrasno.

I prekasno.

Link


O rukama su napisane pjesme mnoge,
a je li se itko ikad usudio opjevati noge?
A one su uvijek tiho
svoj teret podnosile u sjeni,
šutke su hodale, trčale, gazile…
Često su pazile gdje treba stati
jer najteže se čovjek vrati
kad već bude kasno.

Baš one su svoj obol dale
dok su u ranama i smradu
marširale, jurišale, osvajale
i za ratne pobjede mnoge
zaslužne su bile – noge.
A u neka druga vremena
trpile bi hirove pomodnih žena
i u tijesnim cipelama
čuvale ugled pred licem svijeta,
na štiklama noseći prpošna tijela
dokonih dama i starleta.



Ipak, nerijetko se desi
da netko nekome podmetne nogu
pa tako one mogu
biti iskorištene i u neku neprimjerenu svrhu.
No onima na vrhu
malo koja prepreka smeta
jer njihove se noge ionako voze.
Ostalim nogama (primjećujem skromno),
dovoljna će biti
samo čvrsta peta.

V.

U tehničkom smislu
ful sam potkovan
narav mi pokislu
suši jezik stran

Sve tuđice za me
domaće su riječi
znanje spike strane
dušu mi izliječi

Šekspira, Tagora
or’ginališ čitam
neću translatora
neprirodni ritam

Servantesa Pansu
DonKihotski štekam
prijevod nema šansu
jer španjolski špreham

I držim se aksioma
čovjek tol’ko teži
kol’ko stranih idioma
ima v mozga mreži

P.M..

Link

Mali zeko..mali zeko..u šumi je reko