Čovječe, kakav blog!

Joj ljudi nije mi dobro.
Krenula sam na ketogenu plus imam (pri kraju) upalu sinusa jer sam forsirala spavanje na balkonu radi čeličenja (lijepo su mi svi govorili da idem u pičku materinu) plus menstruacija.
Oduvijek mi se povraćalo kad netko priča o menstruaciji a posebno izrazi MENGA, MENZES I MENZIS.
Ali moram napomenuti da otkako sam rodila carskim to naprosto nije normalno- nikad nisam kukala, pila tablete ni uopće izvodila a i sad to spartanski duram i ne zaliježem jer to mi je kao da sam neka bijednica, ali zna mi se zavrtiti u glavi i 2.dan je čisti horor grčeva i masakra.
Biti žena nije baš sam tak mada je i super, no mislim da bi mi taj 1 dan u mjesecu ipak svijet trebao tolerirati- naravno ne tolerira i ne pravim pitanje.

Rezultat keto flua (eksplozivni proljev kojeg očekujem još dan-dva kao i navedeno) probudio me.
Inače sam ekstra nabrijana na san, bez 9 sati nemamo o čemu pričati, i spavam kao zaklana.
Uvijek imam živopisne i divne snove.
Nekad odvalim i 10 sati a to sve mogu odnedavno kad je moj mali sin počeo spavati isto tak kak i ja.
Sa starijim koji je Dalmatinac to nikad nije bilo pitanje.

San je apsolutno najbolja stvar na svijetu, ljudi ga podcjenjuju.
Odgađati san zbog serije, pretrpati dan toliko da ne stigneš spavati? Za mene je to dokaz da si mutav.
Obožavam se ušuškati po mogućstvu već oko 21h, i odvalim do jutra kad se budim preporođena.

Naučila sam se s godinama pameti pa kumu stavim na mute jer ima nezgodnu naviku da mi oko 3 sata šalje poruke kao
-ej pozdrav jel se piling radi s kuhanom ili sirovom palentom
Ili
-oj hrvatska mati nemoj tugovati
Ili
-prebrojala sam ja mislim da si ti imala 30-40 jebača zašto ne želiš priznati (?)
Ili
-nisi ti svjesna da Srbi još žele Hrvatsku

Uglavnom... danas sam iznimno probuđena stravičnim proljevom i grčevima u kombinaciji sa bolovima u sinusima.
Uskoro će me umor nokautirati i zaspat ću, a svima bih preporučila da u devet idu u krevet umjesto pridrkavaju kurac na nebitne teme s interneta i telke.
Pokušajte uvesti u svoj život puno sna, a što manje stresa, spolnih infekcija, gluposti i narkomanskih furki tipa youtube i priglupe serije kakti o kriminalu ili kurvarima- to zagađuje svijest.

Spavajte umjesto što PRDITE U PRAŠINU.
To vam je moja topla preporuka.
Pozdrav od one koja je zabludjela u ugljikohidratima mjesecima, i sad se vraća na režim pa zbog keto flua piša na guzicu.
Raj zamišljam kao mjesto gdje su pizza i kremšnite s 0 ugljikohidrata no trenutno živim na Zemlji iako kuma tvrdi da sam s Andromede i za to mi je više puta ponudila isprintane dokaze i da ispunim kviz o tome da sam starseed.

Idem se urolati u toplu dekicu i nadati se da će moje tegobe do jutra biti prošlost ili bar umanjene.

Izguglala sam kuminu teoriju


Andromeda starseeds (zvjezdano sjeme iz galaksije Andromeda) u New Age i duhovnim krugovima opisuju se kao visokorazvijene duše koje nose frekvenciju slobode, suvereniteta i inovacije. Smatra se da dolaze iz visokoevoluiranih viših dimenzija (često se spominje 12. dimenzija) te da su na Zemlju utjelovljeni s misijom podizanja globalne svijesti i razbijanja zastarjelih, kontrolirajućih društvenih struktura.
Budući da je njihova izvorna energija vrlo ekspanzivna, oni se u gušćem, trodimenzionalnom zemaljskom okruženju često suočavaju s specifičnim izazovima.

Glavne karakteristike Andromeđana

• Intenzivna potreba za slobodom i autonomijom: Ovo je njihova najistaknutija osobina. Andromeđani ne podnose osjećaj zarobljenosti, bilo u nefunkcionalnim vezama, rigidnim poslovnim strukturama (poput klasičnog rada od 9 do 5) ili društvenim kalupima. Bilo kakav oblik nametanja autoriteta kod njih izaziva snažan otpor.
• "Tihi buntovnici" s vizijom: Njihov bunt nije destruktivan niti usmjeren na stvaranje drame, već proizlazi iz sjećanja na pravednije, šire i slobodnije kozmičke strukture. Oni imaju sposobnost sagledavanja situacije "s visine" (tzv. altitude), što im omogućuje da lako prepoznaju društvene manipulacije i ponude napredna, inovativna rješenja.
• Česta promjena karijera i životnih smjerova: Zbog svoje svestranosti i stalne potrage za ekspanzijom, rijetko se zadržavaju na jednom poslu cijeli život. Privlače ih kreativni poslovi, energetsko iscjeljivanje, napredna tehnologija te poučavanje.
• Uravnotežena muška i ženska energija: Smatra se da Andromeđani imaju prirodno dobro izbalansiran unutarnji arhetip muške i ženske energije. Primjerice, muškarci s ovom energijom vrlo su otvoreno povezani sa svojom emocionalnom, intuitivnom stranom, dok žene posjeduju izraženu lidersku snagu i neovisnost.
• Izražena empatija i osjetljivost na gužve: Duboko su suosjećajni prema tuđoj patnji, ali zbog toga mogu osjećati emocionalnu preopterećenost. Često su preosjetljivi na velika okupljanja i gustu energiju gradova, zbog čega osjećaju snažnu potrebu za povlačenjem u osamu i boravkom u prirodi.
• Osjećaj nepripadnosti i čežnja za "domom": Od ranog djetinjstva mogu se osjećati kao autsajderi u vlastitoj obitelji ili društvu. Često gledaju u zvjezdano nebo s neobjašnjivim osjećajem nostalgije i čežnje za mjestom koje ne znaju racionalno imenovati.


• Ten i koža: Često se opisuju kao blijede puti, s kožom koja može imati svijetlu, sjajnu ili blago plavkastu/srebrnkastu nijansu (u nekim mitologijama se povezuju s plavom kožom ili visokom vibracijom).
• Oči: Imaju prodorne, svijetle, eterične ili neobično bistre oči (često plave, zelene ili kristalne) koje odaju duboku znatiželju i mudrost.
• Izgled i energija: Često ostavljaju dojam mladolikosti koja kao da prkosi godinama. Imaju čistu, gotovo djetinju, nevinu energiju, razigranost i znatiželju, ali istovremeno izgledaju prisutno i prilično samostalno.
• Tjelesna konstitucija: Često su viši ili vitki, gipki, s naglašenom potrebom za kretanjem, putovanjem i osjećajem prostora (ne vole osjećaj sputanosti ili težine u tijelu).


.....stara u pravu si 100% i vodim te idući put sa sobom na Andromedu za praznike da sjebeš i tamo sve

Ja ti ne mogu dovoljno objasniti što meni u ovom trenutku znači, na miru sjesti, nešto pročitati.
Stariji je krenuo u srednju, mlađi je napunio 3 - i dalje je oko obojice puno obaveza ali naprosto vrijeme radi za nas: izašli smo iz bebećih faza, sad to više nisu nanašanja i kenjaže nego momak i ja hodamo, sjedi lijepo kulturno sa mnom u kafiću ili restaču, putujemo busom di god želimo, ja sam tip mame koji uživa kad klinci napreduju, osjećam se toliko laganije nego s malom baš bebom.
Stariji ide u gym, ima 88 kg s nepunih 15, ali ono baš mišić, predivan je.
Mali je teška maza, toliko ugodan i jednostavan lik, stariji je po temperamentu uvijek bio zahtjevniji iako i on prekrasan ali težak, ovaj je dijete koje se valjda rodi da svakom uljepša dan.
Evo tu po selu juri za babama da im kaže EJ BOK BAKA pa se tope svi.
Takav je, radost za svakog, evo nekidan je smrdljivom martinu sa stola dao kiki bombon i rekao mu IDZVOLI.

Mozak mi se odmrzava iz survival moda.
Doslovno se osjećam preporođeno jer opet imam mogućnost biti u odraslim temama jedan dio vremena, nisam više 24/7 u istom.
Prošlog mjeseca sam nakon pune 4 godine otišla frizerki da me ošiša- mazila me i masirala mi glavu, sat i pol vremena je potrošila na mene kao da je znala da mi treba, nemam ja puno kose nego je tako sve polako... i bilo mi je nevjerojatno da netko preko 1.5h o meni tako brine.

Sve to zvuči možda malo, ali meni je stvarno fenomenalno.
Puno sam puta pisala i o jednom fenomenu- da u teškoćama jačaš.
Danas mi je naprosto smiješno da sam još prije dvije godine pitanje pravila iz cjepanja drva, danas to odgušta za gimnastiku.
Ili da sam nepomično u užasu gledala u krpe sa zidova, pa ogletaš, mrežica, pokrečiš, nema problema apsolutno.
Vjerujem da ću s vremenom još toga što mi se danas čini nemoguće, vrlo lako.

Sve u svemu, meni je danas to sve skupa dobro i sve bolje.
Prvi put u životu baš iskreno nemam želju "unaprijediti se" nekom vezom.
Uživam u tako jednostavnim stvarima koje su mi, slijedom okolnosti, kako lijepih tako i teških, bile nedostupne.

Teško da mogu objasniti koliko iskreno veseli- popiti kavu, s bebom do Zadra, s mojim mušićavim ali beskrajno bistrim filozofom sjesti na kavu (ne, nemreš Guiness jebem ti zeca bahatog), na miru namazati ruke, i tako već to.
Za Itu mi je žao ali naučila sam s tim živjeti.
Ita nikad neće biti "boli me briga za to" ali ta je priča prihvaćena kao tužna, ireparabilna i prošla.

Izronila sam na drugu stranu obale i kosa mi je polumokra, a i polusuha time.
Došlo je novo.

Ali ljubav, osim ako je kalkulacija, dakle govorimo o ljubavi i jest ludilo.
Nije ludilo biti npr.deda koji se ugnijezdi nekoj babi jer je svjestan da mu je lakše da baba kuha i pegla.
To su kalkulacije.
Kalkulacija je i ostati u braku gdje ti se sere od partnera, ali eto tu si gdje si.
Ljubav je ludilo- sve to na što si spreman, sve u što vjeruješ, izložiš se...

Lagala bih da sam ja svjesno i s namjerom zaključila, pa odlučila.
Nakon mojih iskustava, ja više ne znam biti luda, sve i da želim.
Danas bih bila sposobna za kalkulaciju.
Kalkulaciju ne smatram poštenom, niti potrebnom.

Imam gard kojeg sam svjesna i tu ne mogu ništa.
A i ne želim.
Da je ljubav tako dobra stvar, čovjek kojeg sam voljela, odnosno kojeg smo voljeli, ne bi ostavio u peleni bebu koju smo dobili prije dva mjeseca pa otišao u tko zna kojem stanju svijesti čime induciranom, tko zna gdje.
Uz sve što taj događaj jest, dijagnoza i šifre i sudbina i Algol u horoskopu... još je nešto- izdaja.
Ja ne tražim nikog da plati taj dug.
Naprosto je posljedica da ne mogu više nikom se prepustiti.
Da stvar bude zanimljivija, uz sve te okolnosti, nije da ih nema.
Ima i tu kalkulacija, sigurno.

Svakako, ja danas nisam željna muške ljubavi.
Od onog što mi je ta era života donijela, izdvajam majčinstvo koje sam ostvarila u godinama kad je to bilo prikladno.
Ostatak života jasan je u svojim obvezama, a u dijelu sa osobnim željama još uvijek pomalo maglovit.
No sigurna sam da si ne priželjkujem partnera, bar ne na onaj klasičan način.
Neklasični načini su pak nekako degradirajući, dakle nikakvi zauzeti likovi, povremena viđanja jedno s drugim i ostalima... fuck no.
Moram priznati vrlo iskreno, da meni sve to trenutno djeluje nepoželjno i nepotrebno iscrpljivanje.

I nije to samo gorko iskustvo.
Ima tu i slatkoće.
Naprosto mi je danas nemoguće zamisliti da prinosim muškarcu žderačine, da ne mogu obojati kosu kako želim jer mi je lipo reka koja je boja lipša zamene, da mi moralizira i sere, da mi dirigira di ćemo i kad.
Neki dan u bircu čujem Ličanku koja je ogrebala auto- MUŽ ĆE ME UBIT.
Disaster...

Gle, sve ima svoje pluseve i minuseve.
Brak je puno toplije, sigurnije mjesto od samoće (osim baš ono nekih mračnih priča). Samoća ima svoje oštre kuteve, neudobnosti i led. Ljudi u brakovima podcjenjuju vrijednost tog momenta kad uz kavu zajedno prokomentiraju Plenkovića, vrijeme ili nešto. Kad onaj drugi preuzme nešto pa ne moraš baš kad imaš 39.3 temperaturu teturati u poluhalucinacijama oko špakera. Premalo su svjesni značenja "imati nekog svog" pa čak i ako taj netko tvoj nije perfekcija, adrenalin i scena iz ljubavnog filma. Uvijek bih rekla da su samci ipak- popušili.
Ja jesam.
U samoći, postoji opet jedan spektar slobode, nepolaganja računa i prava na neke stvari.
Slijedom mojih iskustava, iako smatram da su samci nedvojbeno ispušili, mene više zanima taj drugi paket.
To bih radije, jer iako mi se više sviđa paket iz teme braka, u ovom drugom paketu me magnetski privlači- biti slobodna.

Ne postoji muškarac na ovom svijetu, scenarij ni karmički susret, koji bi mogao promijeniti moja razmišljanja.
Sloboda nije moj prvi izbor, ali danas mi je instinkt.
I znam da sam popušila, ali neka bude Davidoff.
Hoću biti ničija, kao što uostalom i jesam.
Nikom ne želim ništa dati, ni od koga uzeti- samo želim biti slobodna od očekivanja, svojih i tuđih.
Nema ga na svijetu koji bi me- danas nakon svega- uvjerio u svoju šprehu i program.
Hej srećo zapali, nisam ja ta, to batali.

Nisam mu kupila nijedan cvijet iako sam prošla pored perušićke cvjećarnice.
Namjerno mu nisam kupila jedan jedini cvijet, eto, a neću ni za Svisvete.
Zašto? Jer sam mu baš eto dva dana prije nego se ubio, kupila prelijepu ružu i to sam tražila da je lijepo umota i sve.
I bilo mi je čak malo blesavo jer kao on je muško, ali na razne sam pa i evidentno idiotske načine, ja njemu pokazivala da ga volim. I ta glupa ruža kao da sam Ivica Šerfezi i Frano Lasić 2u1.
Jesam, svakakve sam gluposti i pametne stvari izvodila i voljela sam tog gmaza ćelavog idiota bolesnog!

I znam ja da je to bolest i depresija i sve OK!
Ali ipak eto ne želim iz principa tu jednu jedinu ružu, e ma sebi je redovno kupujem a njemu ne, eto jer sam rospija i zlopamtilo i kučka, ali nije mu očito značila ta glupa jebena pederska ruža ni živom, kamoli mrtvom.

Svijeće, ista stvar. Redala sam ja lijepe svijeće i pederske lučice, nad krevetom, i vjerovala sam da nam je najljepše što može biti.
Da mu ih na groblju možda palim? Aha, da da.

Ali jednu sam stvar napravila, treći put zaredom.
Skinem svijećicu sa rođendanske torte našeg sina kad je otpuše i kad se krene rezati torta, ja je izvadim i spremim u džep ili torbu.

Kažu babe da ne valja dicu vodit na groblja ali nisam imala s malim kamo, pa sam se prekrižila i malom napravila križ na čelo prstom. Vukla sam ga do groba bez komentara bolesnih u smislu to je tata, samo sam rekla "idemo brzo".
Uopće ne znam kaj da mu kažem kad na Peppa Pig dođe dio OVO JE TATA ili ona jebena pjesma iz pakla KAD JE TATA TU SVE JE JUHUHU. JEBEM LI TI MAMICU DA TI JEBEM!
Bacila sam mu na grob onak bezveze i neprecizno, šarenu rođendansku svjećicu u obliku broja 3.
Odmah smo se okrenuli i požurili na cestu, ja sam samo osjetila da sam strašno ljuta, ali da je Ita morao dobiti tu svjećicu.

Kasnije sam se malo smirila, pa su mi krenule suze, ali sam ih ušmrkala i progutala- poslije je sve bilo kao da ništa nije bilo.
Izgleda da ni nije bilo, što se njega tiče?
Pa eto, samo ta svjećica i bok.
.............

Nosit ću ti svjećice s torte jer si mi ipak baš ti pomogao na svijet donjeti ovog malog.
Svi kažu da je isti ti, i da je jako visok kao ti. Nadajmo se da je pamet na mene.
Ali eto da znaš i to, svidio bi ti se jako, išli bi u Cadillac na pivu i sok, a pošto si Ličan i njemu bi davao pivkana jer je vrime s 3 godine počet.
Eto znaš, nek ti bude krivo ak negdje postojiš.
Ak si postao svjetlosna kugla i one neke priče... zbilja nemam komentara.
Ja volim zamišljati da postojiš ipak i da ću te još vidjeti.
A znam da su to gluposti.
Samo, teško je biti pametan s takvim stvarima iako smo u Lici najjači Tesla i ja. :)

Volim te, sanjaj. Jako te volim i sve me to još boli.
Došla bih ja češće ali još ne mogu prestati se ljutiti na to sve što se dogodilo.
Ne podnosim to pa mi je lakše samo proći. Nemoj misliti da sam baš tako frajerica kako izgledam s nadrkanom facom i obrve kad nacrtam špičaste. Ja moram proći, jer kad bih stala, morala bih priznati da je tamo samo mramor.
A ja ne znam gdje si ti, i to me muči, pa ne mislim nego prođem kao furija i vladarica prokletih.
To ja namjerno.

(Da se razumijemo, ni ostali me ne privlače).

Stvar je suštinski jednostavna.

1. Ne privlače me zauzeti
Mnogi mojih godina su u onoj fazi braka kad je dopizdilo i nešto bi sa strane, nema se muda ili para za alimentacije, tu su djeca i krediti a gospođa nije dala od pretprošlog proljeća.
Nema se tu kapaciteta ni prekinuti agoniju, niti popraviti odnos s njom.
Situacija je takva jer je on prekrasan a ona frigidna/ luda/ bolesna.
I on bi da ga se shvati malo.
Njoj bi plaćao elektru i holding a meni bi dao svojih 14 cm, jer sam baš posebna.
Kak da ne, mišo. Bez pet kubika nacjepanih drva nemreš od mene dobit ni kriglu Cedevite.


2. Ne privlače me neiživljeni
Ne ulazim u razloge zašto se netko tipa s 45 sjeti da bi brak i familiju.
Nisam ni s Itom, tobož karijera, ne bi da je bio Obama.
Nema veze- nije ni važno, ali za mene je veliko NE.
Ne pada mi na pamet ni sebe pravdati zašto nisam za to više.
Od 24e sam samohrana mama, cijeli život skupljam igračke s poda, šetam s klincima, šparam na sebi svaki dinar do mjere da sam imala faze da ne znaš jesam li žena ili jeti.
Nikom ne zavidim, niti tko treba meni, naprosto biografske činjenice mog života su te.
Imam svoja dva sokola i niš ne bih mijenjala tu- ali u životu ispred sebe ne pada mi na kraj pameti biti hanuma, rodilja, babinjača, vući još xy godina za ručice djecu.

Ma znam da se teoretski stigne, ali ne.
Postoje žene koje su u dvadesetima putovale, stigle negdje sa karijerom, bile, vidjele.
Ja naprosto nisam, i nisam ta koja će u 43oj dokazivati da se još može rađati.
Čak ni varijanta da sam supruga, mene više ne privlači.
Mislim da sam sve ključne životne stvari odradila sama, i da u tome postoji određena promjena mene kao ličnosti (isto smatram i o muškarcima koji su prosamovali do nekih godina, ništa negativno ali pitanje je dokle se otišlo s nekim navikama i je li prag 50e vrijeme za promjene?)
A sebi dajem i pravo na to da, kad sam već sve sama, onda malo i po svom.
Imam želju vidjeti Rim, potrošiti par hiljada eura na zubne navlake iako imam lijepe zube ali želim ljepše, želim napuniti ormar nečim ženskim a ne uvijek u "za po kući" i u biti raditi sve što sam preskočila kad sam, potpisavši dogovore da udvoje, DVAPUT završila u situacijama da ispucavam nogometne lopte, sikiram se oko preraslih tenisica i sebe nabrijavam vaterpolo himnom "i s igračem manje kombinacije su lude.
Ne vjerujem više nikom, ne na taj način.
Radujem se godinama u kojima ću eventualno, osim mama, biti i osoba.
Zvuči kak zvuči, ali bez kuknjave i sranja, teško je biti išta kad špilaš za dvoje, u državi i vremenima koji jesu.
Želim jednom biti tuka koja ide na nokte i frizuru.
Ne želim više djece, muževe, biti ikom kriva što je život stvarnost a ne bajka, sramiti se plosnate guzice i malih sisa pred nekim, ne želim se sviđati ičijoj materi ili familiji, ne želim više prolaziti kroz stvari koje bih teoretski stigla i mogla- ali ja sam i s 24 i s 34 bila di sam bila, nisam bila di nisam bila- i s 44 bih voljela polako početi tražiti malo mjesta za sebe- uz svoje dječake naravno, ali bez ikakvih novih potraživanja.
Još lani sam imala drugačiji stav- ali stigao me... možda zamor? A možda baš suprotno- neka želja.
Za svime što nisam stigla.
Ne želim se ispričavati za svoju predanost niti za životne izbore i okolnosti- sve sam ja to vrlo pošteno i sportski- i kad tip krene klafrati o nekim stvarima... ne, pošteno ne.

3. Ne privlače me tupani
Meni se dogodi da se iskreno oduševim, puno češće, razgovorom sa starijim tipovima.
Ne znači da bih se vukla sa starkeljama naokolo.
Ali novije generacije su baš... mislim, vegani, hipsteri, kaj je to?
Puno češće me nasmije ili zarumeni interakcija s nekim starim mangupom.
Muškarci su danas, čast iznimkama, cijepljeni od nekih šmekerskih fora.
Debili izglupljeni youtubeom, pornografijom, bez mašte, ne znaju frajerski zafućkati a kamoli imati smisla za ženu.
U eri tehnologije i pretjeranih inputa, identitet i osobnost, šarm i šmek, odavno nisu valuta kao nekad.
Priznajem da uglavnom ostajem ravnodušna, ni milimetra pomaknuta s mjesta, čak često malo žalosna kad vidim tipove svojih godina a o mlađima da i ne pričam.
U zadnje vrijeme, eventualno me zabavi neki benigni flert, doskočica, rečenica, onako u prolazu, s nekim starijim muškarcem - iz kategorije onih koji su se kalili u nekim vremenima kad je nekog kurca značilo imati stila i šarma.
Većinu svojih vršnjaka imam poriv nahraniti, dati im neki radni listić iz prirode i društva, ne znaš kaj bi s njima.
Nažalost izgubio se i spol, nemam riječi zapravo.
Nisu to loši dečki ali produkt su pederskog vremena, pornića i neprirodnog života.

Imam na katu prekrasnu knjižnicu, knjige su većinom svekrove i moje.
Među knjigama ističe se kolekcija Rusa.
Divni književnici, nikad u otporu prema boli i patnji, baš naprotiv.
Uvijek traže smisao. Mora biti smisao.
Zaokružuju suze, čežnje i nesreće u poantu, i čine to tako dobro.

Sjajna književnost, ali vjerojatno loša navika.
U narativu svih nacionalnih priča, dominantne religije kršćanstva, u svim tim poučavanjima uvijek postoji: patnja i trpljenje, i pravda za patnju i trpljenje.
Heroji su se žrtvovali.
Križ.

U životu, nema divnog Dostojevskog ili Čehova da zaokruže u smislen kraj, ispravnosti ili herojstva ili dobrotu.
Postoji janje i postoji vuk.

Nikad nisam željela biti "na taj način dobra".
Baš zato jer mi je dobrota važna.
Zašto bismo šutnjama, trpljenjem i krotkošću krčili mjesta majmunima?
Zato i jest ovako- jer su vas napunili strahom, pritom vam obećajući da će vas Bog nagraditi kad umrete- za poslušnost i nekorištenje MOZGA, DUHA I VREMENA koje vam je dao.
Pa kaj mislite da je lud da vas nagradi za bivanje amebom?

Bog sigurno ne želi da prdiš u kauč i nadaš se da će On umjesto tebe.
Ako "dobrotom" stvaraš prostor da drugi čine zlo, ti si zao.
Janje koje ne reagira, radi više štete nego vuk!

I da, poanta nikako nije u trpljenju. Poanta je u sreći.
Do nje se dolazi primjenom načela hrabrosti, odlučnosti i obrane svog teritorija.
A kad se to utvrdi, bitno je ne dovesti HDZ na vlast.
Moj je teritorij kraljevstvo, ja sam kraljica, ali nitko nije moj kralj niti će biti

Danas shvaćam da nije potrebna velika poanta, širi smisao, priča.
Kamoli žrtva, patnja i bol.
Razvila sam imunitet za puno toga, i naročite sklonosti prema jednostavno- sretnim trenucima.
Iskoristiti dan. Uživati u svemu što paše. Kresati sve što smeta koliko god ide. Prihvatiti besmisao bez uvrede. Opredijeliti se za ono što je dobro

Simple as that!

Boli me grlo, nos i k.

Gledajte, ovo je najstariji, retro blog.
Izabrala sam ga kao papir gdje pišem blogove.
Komentari su isključeni.
Link na moj blog ima masa ljudi- uopće nije važna domena nego da se NEGDJE piše- a link dijelim kako hoću (ili bez linka, ukucaj brkata zmija).

Svi koji mimo bloga (na profilu) šalju upite šta se radi, nude lizanja i sl., momentalno završe na block listi.
Malo mi je muke Zemlje, još da gledam tvoju ružnu glupu glavu među svojim nogama kako mi palaca po međunožju? Pa to bi bio kraj, pregorilo bi nešto, smrt.
Zamisli moje osjećaje i misli dok gledam, među svojim svilenim bedrima, tebe gadnog umobolnog, kako mi jezikom zagađuješ i usmrđavaš ružičaste dijelove tijela.
Pa gle not gonna happen, ideš si na block pa mamici ispričaj želje.

Koji shitshow...
Tu ženu je sustav izdao na milijardu načina.

Svakako, protiv sam smrtne kazne.
Država ne bi smjela počiniti kazneno djelo- silovati, ubijati itd.
Država bi trebala i morala izolirati opasne članove društva sukladno opasnosti.

Christa je imala odvratna traumatična iskustva i to u formativnoj dobi.
Zbog toga bi počinitelje trebalo kazniti doživotnim zatvorom- jel bi jebo dijete od par godina, odi milo doživotno samica, voda i nutriloaf.
Nema smrti, nema zaspati u miru vječno, vrti film.
Još onako malo opasnije dečke kao zatvorske nadzornike- pisneš baaaam preko zubiju.
Niš osobno. Kuš i po direktivi. Reda radi, ofc.

Christa je opasna osoba koja je ubila, a i u zatvoru pokušala ubiti.
Ima sigurno ljudske kvalitete, ima fenomenalnu kosu itd, ali ne postoji sustav paralelnih vrijednosti za učiniti je sigurnom za okolinu, iako je beskrajno tužno što je proživjela.
Ubila je.
Beskrajno tužno je i da dječak u invalidskim kolicima ne može igrati nogomet- užasno je nepravedno da se netko rodi bez nogu- ali ako nema noge IAKO JE TUŽNO ne može igrati nogomet.
U tom smislu- Christa Pike IAKO JE TUŽNO treba zauvijek biti u zatvoru, jer ubila je.
Fullstop.

Država nije izvršila smrtnu kaznu efikasno.
Po meni, tko vam je kriv.
Vratiti je u zatvor i liječiti posljedice neefikasne egzekucije injekcijom.
Iako je ubojica, država je propisala egzekuciju.
Ne i egzekzciju plus torturu plus natečene ruke plus horor.
Da, Christina žrtva je proživjela torturu i horor.
Ali Amerika nije i ne smije biti Christa Pike.
Christa je, Amerika kaže, za egzekuciju.
Je li i Amerika za egzekuciju ako se ponaša kao Christa Pike?

Smrtna kazna mi nema smisla jer je u srži- ubojstvo.
Ubojstvo je zločin. Točka.
Imenujemo stvari. Ubiješ čovjeka- ubojica si.
Ubojice su bad guys i tu nema opravdanja, ni ako si država.
Loše je da je država bad guy.

Ali država je dužna sankcionirati počinitelje (npr.ja u blizini dokumentirano imam slučaj, prema ponašanju teške psihičke bolesnice PSIHOLOGINJE IZ GOSPIĆA- njom se bavi DORH- tri godine je bez sankcija što je ljudima prijetila sačekušom!) i osigurati da ljudi nisu u opasnosti od takvih.
Christa je ubila, i tužno je što je dovelo do toga da tako mlada bude tako deformirana.
Ali ubila je. I mora biti u zatvoru.

Mučena i ubijana ne bi trebala biti.
Ima li gore kazne od provođenja vremena znajući da je to posljedica tvog zločina?
Buđenja; usnivanja; obroka s vragom.
I nemogućnost izlaska.
Smrt ni kao kazna ni kao iskupljenje, ne bi trebala biti u rukama države.

Christu natrag u zatvor. Americi sankcije za nesposobnost i neefikasnost u radu, koji i kakav god bio. Ne moraju svi biti državni službenici, puno je farmi i kuruze da se šljaka sukladno mogućnostima.

Milost za Christu? Nije to milost. Pustite je da svaki dan ruča sa anđelima i vragovima koje je okupila oko sebe, svojim djelima.
Oduzeto joj je sve što je oduzela, ostalo joj je jedino osjetiti san, zalogaj, rijetku zraku sunca.
Ali s detaljem- mora gledati vraga u sebi, s njim ručati, usnivati i buditi se.
Pustite injekcije... pustite je da živi, Amerika nikad neće biti Bog ali ispala je bahata a nesposobna budala.

Ma nema potrebe sve shvatiti tako doslovno.
Naravno da navijam za sve koji se zaljube niti sipam otrovne sline po parovima.
Ja ti samo pišem o svom iskustvu, ja doista nisam imala ni minimum tog nečeg kvalitetnog.
Mogla bih to svesti na to da su me privlačili neobični ljudi, osebujni, a da ti je zapravo za miran suživot i stabilni odnos to fejl (jer istovremeno sam htjela biti i bila i jesam mama, dakle još kao dijete kad sam se igrala s barbikama bilo je- počešljati, minica, štikle, torbica PA ZALIJEPITI JOJ 1 ili VIŠE BARBIE BEBE NA ČIČAK na haljinu i onda ide van moja barbika!)...

Dakle, tipovi koji su se meni sviđali jednostavno nisu bili za to, nemam sad cajta analizirati ali...
To su sve redom bili likovi kojima je nešto nedostajalo za to.
Neki su bili jbg frikovi, neki ovisnici, neki su imali neki bug...
Fora likovi za ovak izać, brijat, pospikat, road trip u nepoznato, ali suštinski NE za to kaj sam ja uvijek željela a i MOGLA.
RADI SE O TOM DA SAM IH JA NAVODILA MOŽDA NA KRIVI TRAG NESVJESNO.
Ja sam uvijek paralelno s raznim ludostima i rokenrolom, bila sposobna umiti se, dobiti 5 na faksu i pozdraviti kulturno starog susjeda ponjet vrećke.

Elem, imala sam fobiju od tog da završim s dosadnim kenjatorom od kakvih dobijem osip, ti neki HUBBYji koji žele sa suprugom nositi iste trenirke iz Lidla, hvale poriluk, ...
U biti taj bi bio super jednom kad si mama ak to toliko želiš biti.
Ali ljudi ja bih ga roknula iz mitraljeza, nemrem.

U tom smislu ja danas SVOJE tipove gledam kao iguane doljeopisane.
Iguana kao "kućni ljubimac" krajnje je ludilo ali ja sam ih nabavljala ne jednom.
Ja sam mogla imati i zlatnu ribicu i imala, ali ne zadugo.
Bile su mi užasno dosadne. Te grozne iguane meni su bar bile zabavne.

Naprosto je došla faza života kad nemam želje za iguanom.
A zlatne ribice dosadne, ja nikad nisam zagotivila, pod cijenu iskrene i neopisive muke s 1001 "muškom stvari" i da ponekad sjednem na stepenice, zapalim cigaretu i krenem ridati od muke.
Točno mi TREBA muškarac da auto, štilovke... ja to ljudi moji... mislim, tresem se na dnevnoj bazi.
ALI.
Ugasim čik i hitim ga šogoru u bašču... ustanem... i smislim nekaj već.
Ide. Ide jebiga što kaže Pero Nikić.

Ja sam u situaciji da bi mi Općina Perušić trebala dodijeliti muškarca da mi bude lakše.
To kak ja živim nije normalno ni za ženu.
Ali ja zaista priznajem da mi je nezamislivo jedne jedine minute više ikad, uopće trpiti iguanu.
A zlatnu ribicu ne bih makar mi nokte čupali i zube naživo.

Ne mogu smisliti čak ni biti u vezi, odnosu, jednostavno gadi mi se to.
U životu sam imala muškarce koji su me isključivo gnjavili, bilo je super momenata ali iskreno temeljno su parazitirali na meni, ja ne znam za osjećaj biti žensko, uvijek sam morala biti i muško, egzorcist, psihijatar, ako ništa bar plesačica oko indijskog maharadže, sve je to iskreno toliko skurcano, dosadno...
Neke stvari mi danas nisu jasne koje sam radila; tipa kratka kosa ili onaj tuš za oči OMG kao mačka... wtf...
Ali najnejasnije mi je kako sam očekivala da 2+2 ne budu 4.

Ja sam djecu imala s tipovima koje je trebalo samo povaliti na ledini.
I to vam je sva priča, nikakva prokletstva.
A da mi netko kaže WIFEY IDEMO U LIDL PO MEČI TRENIRKE ...dogodile bi se loše stvari.
Ne podnosim dosadne ljude.
Danas sam preumorna da podnosim iguane.
Uostalom, ne morate maziti brkatu zmiju, ali pustite je na miru da nastanjuje svoje stanište i uživa.

U mladosti sam bila idealist, sklona ljubavnim ludostima i sasvim nesposobna za ono što se zove razboritost. Skinuti zlatne naušnice da se kao studentica nađem u zagrljaju dragoga dok beogradska košava šiba ulice, danima živjeti na plaži u laguni na otoku Drveniku, otkazati sve, baš sve, jer je negdje zamirisala ljubav. Meni je uvijek bilo draže živjeti jednu veliku ludost nego deset urednih, predvidljivih života.

Onda me dvaput, s razmakom od dvanaest godina, dočekalo samohrano majčinstvo. Drugi put baš kad je život napokon zamirisao na sreću, lagano i zajedno- e nećeš, Barbarella. I mene, koja sam se oduvijek usuđivala više, jače, dalje i luđe od drugih, život je malo usporio.
Isprva je bilo nevjerojatno- čekaj, kako, to je to?

Danas sam, na vlastito čuđenje, najradije u svojoj starinskoj kući, među požutjelim stranicama starih kuharica, s bazgom iz vlastitog vrta koju sušim za čaj. Sad jedan čudan detalj... Naučila sam uživati u tome.
Premda mi je još uvijek pomalo smiješno što je od žene koja bi zbog ljubavi ostavila sve nastala žena koja se iskreno raduje kad ima svega dovoljno, ne mora nikamo i živi jednu laganu bonacu, mirniju od svega što biste mogli zamisliti.

Možda sam se samo umorila od raznih vjetrova, oluja, ma i povjetaraca. A možda je i to neka vrsta ljubavi, ono kad napokon poželiš da ništa ne odnese ono što si jedva sačuvala.
I bude dobro. Čudno je da bude dobar osjećaj biti sama, primjećivati leptire, prolazak Mjeseca s jedne na drugu stranu vrta, piti šalicu čaja tako dugo, nikome kriva, nikome dužna, posve neodgovorna izuzev djece za ičija oduševljenja, raspoloženja i snove.
Ponekad se pitam kako je moguće- ne da se dogodilo sve što jest.

Nego da nakon svega toga, nemam osjećaj da mi itko treba, niti želim da me se treba.
Toga sam se beskrajno bojala, da ću ostati sama.
I ostala sam sama, nevoljena, neljubljena, neželjena.
Ali... ne nedostaje mi ničiji dodir, lijepa riječ ili prisvojnost.
I ne znam je li to kvar ili možda nešto drugo...
Je li moguće da MENI, EJ MENI... TAKVOJ... od svih boja i nijansi, možda najljepše pristaje sloboda?

Obožavam nakon svega, samoj sebi ubrati ruže koje sam posadila.
Nitko mi ne može donijeti ljepše, niti mi ih uručivati.
Sve ljubavne jebade uzduž i poprijeko sam prošla, danas sam žena imuna na slatke riječi, sumnjive namjere i petparačke spike.
Milosti ne tražim, niti bih je dala, rekao bi Rade Končar.
Apsolutno nijedan muškarac u mojoj bližoj i daljoj okolini, mene ne može pomaknuti za milimetar.
To je sve tako isfurano, predvidivo, mentalno ograničeno, blablabla daj makni mi se sa sunca.

Nemam pojma tko bi mi se ikad više svidio, eventualno alien iz letećeg tanjura da me želi provozati i da je zelen a nabildan. Znači ne postoje na Zemlji likovi, svi su ispušene muštikle, jebeni dosadni seronje.

Ps- ne treba nacjepavati drva, odavno sam to riješila.
Mnogi su to nudili i prezentirali se skandinavskim božanstvom ogrijeva... nijedan da bi zamahnuo sjekirom.
I u međuvremenu čak sam i to svladala- mislim da bih i na pičku sad mogla cjepati metar po metar a kamoli sikirom.
Hvala, momci, ne trebate se junačiti... :)

Mislim... moje iskustvo s muškarcima je da je to puno zajebancije nizašto.
Nešto kao imati doma iguanu- terarij, posebna hrana, ovo ono- a na kraju imaš debilnu spodobu KRASTAVU koja još maše repinom i ponekad žmiga očima, plus ti nije jasno koji ti je to kurac trebalo u životu, i nitko ti ne želi u kuću zbog nakarade dosadne. Grize te, žvače biljke po kući i kad je sezona parenja agresivno mlati repom nakaza. A ti titraš oko idiota i prilagođavaš temperaturu, nabavljaš mu žive životinje i igračke, režeš mu pandže! I debil žmiga!
Jesam, voljela sam neke.
Nijedan mi nije u život donio ništa koliko zajebancije i unazađivanja.
Možda sam umjesto iguana trebala ganjati zlatne ribice.
Ali come on, where's the fun?

Sve u svemu, nek idu u pizdu materinu.
Ja se osjećam kao dama onda kad oko mene nema pizduna.
Zasad sam uvjerljivo najbolji kavalir, najnježniji gentleman, imam najbolje fore, najbolji sam jebač i najsposobniji drvosječa, soboslikar i općenito frajer.
Ja bih vam prerado priznala da ste bolji od mene, ali nemoguće nikad...

Takve tetke kao vi, ni vaša mamica nema živaca slušati.
Daj gonite se u krasni kurac pliz, tenks!

Ps- odite na youtube i proučite iguane. To su muškarci. Najgori izbor. Upalite yt i povucite paralele.

Suprotno nekoj logici stvari, svanuo je nasuprot prethodnim kišnim, zlatni sunčan dan.
Probudilo me sjajno sunce, nakon neobičnog sna.

Na komadu bijelog papira netko je pisao crvenom kemijskom kvačice i "izdrži".
Rukopis je definitivno moje gimnazijske prof.hrvatskog, što mi nema baš smisla.
Uz to još dvije poruke- koje neću ovdje pisati.
Ali nije nešto čega sam ja u budnom stanju svjesna, doslovno kao nečije poruke, iako nisam od ezoterije i sl.
I to baš mudre.
Malo mi je bilo wtf ali zapisala sam si san jer je osjećaj bio preprepresavršen i poslušat ću ga, radilo se o mojoj podvjesti ili ono što raja zove anđeli čuvari.
Prvi put mi se to dogodilo i fakat mi je legendarno.
Znači crvena kemijska piše na bijeli a4 papir poruke koje apsolutno ja nisam osvijestila, i obećaje mi da izdržim još malo.

Danas je dakle prelijep dan.
Danas je dan kad postoje koncerti.
Kad će se netko prvi put poljubiti.
Kad će netko umrijeti.
Netko će pogledati ludu komediju.
Netko će biti ubijen.
Netko će se roditi.

Datum kao i svaki drugi.
U biti i 11.10.2023.bio je takav datum.
Netko se objesio, netko je dobio 5, netko je popravio zub, netko je umro od bolesti, netko je dobio blizance...

U nekom trenutku shvatiš da dolaskom na svijet nitko nije dao obećanje da će biti dobro ili loše.
Netko ima sjajan život ali vreba jedan krvni ugrušak da postane invalid u krevetu.
Nekom se rodi najslađa djevojčica pa joj nađu Battenov sindrom ili već neku od milijardi varijacija.
Netko je mršavi pas iz Vinkovaca koji radi najgenijalnije i najdebilnije stvari ali evo jučer smo u Robisu svi bili iskreno sjebani i ljuljali se na njegove pjesme.
Netko je siromašan i dobit će na lutriji.
Netko je najveća faca i past će u ocean s privatnim avionom.

Toliko varijacija.
"Da l' grom odabira hrast
Ili se to pak hrast munjama nametne
Za to i nemam reči bogznakako pametne.
To je ta sudbina valjda"

Kako god, ostaje ti raditi u onom rasponu kojeg imaš.
Zamijesiti knedle, pristaviti juhu.
Iako nisam imala namjeru, iscrtala sam svoje plave obrve (ne kužim zakaj su mi obrve plave a kosa ne? Ali i tu nema vajde kenjati, može, evo) i stavila ruž.
Napravila sam si dobru kavu i izvela malog da vozi bicikl.
Pila sam kavu, gledala ljude oko sebe i zaključila da smo ustvari svi jedno.

Ustvari smo u istom oblaku i braća svi.
Elon Musk, djevojka s Downovim sindromom koju po kvartu vuče koker španijel, klinjo koji u ogromnim vjerojatno naslijeđenim kopačkama puca loptu i svaki put mu se izuje kopačka (stalno ga gledam i voljela bih da baš ima para i pički od nogača, dobra ideja Svemire?), Goran Bare koji je teške boje skinuo, žena koju je muž prevario s mlađom, ona koja je napipala kvržicu na dojci, Ernest Petry žabac jebač dobitnik pepeljare u mudru glavu, sutkinja koja će pri kraju karijere dobiti moždani i pelenu, beskućnik, vođa afričkog plemena, tinejdžerka koja se treći put pokušava ubiti, psihički bolesna debela psihologinja koja živi s psom i kupuje nareske na suhomesnatom, profiteri na otpadu, Turudić, Severina, Ceca i Jeca, moj profesor kojem su odrezali nogu, i onaj koji je ostao bez oka, Naser, Đazo, Remzi i Ramiz...
Svi smo u istom oblaku. Titrave čestice. Privremeno ovdje.

Idem naribati kupus za salatu.
Ubola sam odličan Lenor.
Napravit ću 30 trbušnjaka, kad kažem 300 bude 0.
Ostavit ću staroj baki susjedi 10 mandarina i 3 banane na kvaku.
To mogu, to znam. Za velike stvari sam mala.
Neću plakati danas, nema potrebe.
Sve je u nekom balansu nama nespoznatljivom.
Spoznatljivo je da bi moja susjeda trebala dobiti i malu tablicu domaćeg špeka, vraga ga ima od čega kupiti u našoj ponosnoj RH. Idem rezati.

Link

Oprosti što ti neću doći na grob. Mrzim to mjesto, što vrijedi da dođem i stojim tamo, ništa tebi ne vrijedi a meni cijeli dan bude sjeban bezveze.
Nego.
Ja sam dugo razmišljala što bih ti pokazala.
Naročito je važna baš svaka riječ i da pogledaš spot do kraja.
Ja te sad tako volim, i znaš sam da nije pametno, lako niti me razumiju baš oko toga.
Ali tako je. Pozdravi roditelje, babe, didove.
Mi smo lijepo.

Link
Za tebe umjesto cvijeća, svijeća, ne mogu gledati taj mramor.
Ovo mogu, a kad dođe dan da ne mogu e onda moram pa opet mogu.

B.

Bio joj je rođendan i kupila sam joj Canesten kremu za rodnicu protiv gljivica i litru Radenske.

Inače, ja sam rođena 25.3. i uvijek sam to naglašavala da tko ne bi zaboravio, gora sam od djeteta s ročkasima.
Baš mi je to važno.
Međutim, NIJEDNOM MI GA NIJE U OVIH 21 GODINU ČESTITALA.
Čestitku i poklon (tipa neke knjige o Svamiđiju, neki sick gotički svijećnjak....) dobila bih 25.5.
To je naime Titov rođendan a ona smatra da sam ja komunist.

Jednom prilikom sjedile smo u autu i iz torbice je izvadila neki parfem.
Poklonila mi ga je i rekla "lezbijski moment, ovo je za tebe".
Pitala sam je kojom prilikom.
Rekla je da je to za krsnu slavu.
???