Čovječe, kakav blog!

Pa nije to baš tako nelogično.
Droga i alkohol.
Mislim, nepopularno je to govoriti.
Svi moramo srati da nam je divno, klepaju se instagramični prikazi života koji su često bijedni, prazni.
Ali uslikaš neku palačinku i cvijet, jer moraš dokazati da ti je super, da si super...
U biti to nije loše, to je bildanje pozitivnog pogleda na svijet.

Istovremeno, kad otvoriš novine.. ma ne moraš ni izaći iz kuće... o jebote.
Klikneš par puta... nekidan sam naletjela na članak o tome da je neki tip silovao 10mjesečnu curicu i umrla je od krvarenja. Zamislite 10mjesečnu curicu koja umre od silovanja, zamislite da živimo u tom svijetu. 10mj, paperjasta a ne prava kosica, kao malo veća koka. Još je sanjala anđele. Znate da se bebe smiju u snu jer sanjaju još anđele, tako kažu. I netko joj je kurcem rasporio utrobu- njoj. Trebamo pakao, vraga? Ne... sve je ovdje!

Kod nas u Lici je tip napravio dijete kćerki od 14.
Jedna je beba bačena u bunar.
Gledali ste na Provjerenom reakciju HZSR Gospić? Ja jesam, prijavila sam ih DORHu, Komori, svima- ali djeluje mi da je to sve ravnodušno prema plaču
Izgorio mališan od 3 godine. Sam doma dok se mama kurva. Zamislite oči djeteta koje jebeno gori i nema se za koga uloviti i spasiti. Prijavila sam policiji ministra Ružića koji je prvotno izjavljivao da je sve po pravilima struke. Nije mu dlaka s glave pala ali morala sam zbog rana tog malog, da mogu zaspati.
Puno je primjera.
Previše... jebeno previše... pasivne sila dobra naspram previše paklenih.

Onda izađeš. Deformirani i bolesni ljudi, štapovi i kontejneri.
Traže boce.
Ljudi s invaliditetima.
Bolnice pune ljudi. Čak i djece. Ne ono da ogrebe koljena pa nadobudna mama brije... ne, ozbiljne stvari.
Sjećam se i danas kad sam išla u školu jedne male Vlaste.
Imala je tak smiješna klempava uha i oči koje jebote nikad nisam zaboravila.
Dosta zaboravljam ali iz nekog razloga Vlastu kao da sad vidim.
Sjećam se da je njen stariji brat plakao od straha da će umrijeti od tog raka.
Svi su govorili da neće, ali lagali su.

To se događa svaki dan. Kod nas na groblju je niknuo novi mali bijeli grob sa sestrama blizankama.
Bile su bebe i mama im je dala tako lijepa imena.

Na tom groblju je i čovjek kojeg sam voljela.
I gadno je gledati kako netko kog voliš, kog voliš emotivno i seksualno, leži leden kao kocka smrznute piletine, a vrhove ušiju mu već jede mrtvačko crnilo.
Apsolutno...
Apsooooooolutno...
Razumijem sve ljude koji žele modificirati svijest.
Žele. Moraju. Logično im je.
Pa i je, logično je. Logično je kad vidiš neke stvari.
Želiš pobjeći.

I ja bih bila ta, ali bila sam "Majke" a ne Bare.
Ali potpuno ga razumijem.
Razumijem ljude kojima ovo ne ide na golo.
Da nije bilo klinaca, nemam pojma kako bih bježala od tog svega.
Ovako, netko je trebao promijeniti pelenu, skuhati ručak i obećati da je sve OK.
Nije imao nitko drugi osim mene. Pa sam bez jednog Normabela a kamoli kaj drugo.
Na suho.
Bez anestezije.

Ali razumijem tu bol i anestetike.
Ja sam tu gdje jesam, ne zato što sam bolja ili jača.
Stvar je da sam majka, niš drugo.

Večeras je moj stariji sin na prvom dejtu s curom iz Desete (ja sam išla u Desetu) i ošišao se nikad ljepše.
A s malim sam skupila pun k šarenog lišća da lijepimo i radimo ježa.
Hvala vam, moja dva viteza. Jednom ćete shvatiti- ja sam vas čuvala ali vi ste mene ustvari.

Pozdravi mi Itu, njemu je u nedjelju 3 godine kak je otišao.
I dok plešem sama s kišom... zahvalna sam ti za tu i još njih.
Radio si najbolje kaj si znao.
Ponegdje si bio luzer, ali to smo svi.
Za razliku od većine, ponegdje si rukom mrvio mrak.
To ne znaju svi.
I znaš, svi sad znaju da je nezdravo bilo bost se u venu :)
Al i to znamo svi.
Poanta je da si ti znao neke stvari koje ne znaju svi.

Pozdravi mi Itu. Reci mu da mu neću doć na grob.
Ma ti bi skužio zašto.
Kužio si svašta.
Sad si slobodan. Zasvirat ćeš mi još puno puta u ovoj šitari.
I nemoj zaboravit pozdravit Itu

Trebali smo Bare svi jest posni sir i ne misliti o stvarima koje bole i peku.
Lako je sve znati.
Teško je kad te boli i peče.
Trsimo se koliko ide. Ne slažem se s tobom ali te kužim.
62 je dosta, a i previše, kad ti se srce jednom baš gadno stilta.
Nek seru i sviraju kurcu svi koji misle da si trebao jest jogurt i živjet 92.

Stalo je dovoljno. Ostalo je dovoljno. Slobodan si, Gorane.
Hvala ti.

Primjećujem da je danas, usprkos svim našim slobodama, pravima i mogućnostima, postalo neobično teško biti čovjek. Ne mislim samo na ratove, krize i opću nesigurnost, nego na nešto svakodnevnije: na način na koji smo naučili promatrati sebe i zahtijevati da nas promatraju drugi.

Oslobodili smo pojedinca mnogih okova prošlosti i to je civilizacijski napredak koji ne treba osporavati. No čini mi se da smo putem slobodu počeli brkati s neograničenošću, autentičnost sa samovoljom, a pravo na vlastiti život s uvjerenjem da se svijet mora prilagoditi našoj slici o sebi.

Svi smo, pomalo, postali glavni likovi vlastitih filmova. Svatko ima svoju istinu, svoje traume, svoje granice, svoje posebnosti i svoje zahtjeve. Svatko očekuje da ga se razumije, prihvati, uvaži i poštuje. Ali rijetko se postavlja pitanje koje bi moralo prethoditi svakom zahtjevu za poštovanjem: čime smo ga zapravo zaslužili?

Poštovanje čovjeka kao ljudskog bića jedno je. Divljenje njegovim sposobnostima, karakteru, radu, znanju ili postignućima nešto je sasvim drugo. Prvo pripada pristojnosti, drugo se stječe. Danas se, međutim, čini da se od nas očekuje da oboje dijelimo bez razlike, kao da je svaka osobna posebnost sama po sebi vrijednost, a svaka želja za priznanjem već dokaz da priznanje pripada.

U svakodnevnim interakcijama sve se češće ne razgovara da bismo nešto razumjeli, nego da bismo nekoga potvrdili. Ne slušamo da bismo razmislili, nego da bismo pronašli način da se sugovornik ne osjeti osporenim. Uljudnost se polako pretvara u obvezu sudjelovanja u tuđim zabludama, a obzirnost u beskonačno prilagođavanje tuđim predodžbama o sebi. Kao da je najveći društveni grijeh nekoga ne uvjeriti da je upravo onakav kakvim se želi vidjeti.

Tako dolazimo do apsurda u kojemu nije dovoljno biti pristojan prema čovjeku. Od nas se ponekad očekuje da potvrdimo i svaku njegovu interpretaciju stvarnosti, svaki njegov izbor i svaki kriterij vrijednosti, bez obzira na to možemo li ih iskreno prihvatiti. Vlasnik psa može inzistirati na roditeljskom statusu, muškarac koji se identificira kao žena očekuje da se njegov identitet bez iznimke prihvati kao društvena činjenica, a osobni estetski sudovi postaju gotovo moralna pitanja. Ne govorim o tome da ljude treba vrijeđati ili im uskraćivati dostojanstvo. Govorim o razlici između poštovanja osobe i obveze da se složimo sa svakom njezinom tvrdnjom.


----------

Možemo nekome priznati ljudsko dostojanstvo, a da mu pritom ne dugujemo slaganje, divljenje ni potvrdu. To je razlika koju kao da sve teže podnosimo.

Slično se dogodilo i s pojmom kvalitete. Nekada su postojali kriteriji, koliko god nesavršeni i podložni promjenama bili. U ljepoti, umjetnosti, znanju, radu i ponašanju razlikovali smo bolje od lošijega, izvrsno od prosječnoga, trud od nemara. Ti kriteriji nisu bili nepogrešivi, ali bez njih nije bilo moguće ni govoriti o izvrsnosti.

Danas se, iz straha da nekoga ne povrijedimo, sve češće ponašamo kao da su sve razlike između kvalitete i nekvalitete tek pitanje osobnog dojma. Ako nam netko nije lijep, trebali bismo se gotovo ispričati zbog vlastitih očiju. Ako nešto smatramo lošim, moramo paziti da se netko ne osjeti poniženim. Ako odbijemo sudjelovati u nečijoj osobnoj mitologiji, riskiramo da budemo proglašeni netolerantnima.

Pogledajmo pad vaterpola- prije se klub zahvalio igraču koji nije plovan i nema 185- razlog postoji.
Striktni kriteriji- kakve punašne balerine, nema debljine u priči o eteričnosti i gracioznosti.
Claudia Schiffer nekoć je bila jedan od globalnih simbola ženske ljepote. Danas se, u ime uključivosti, često ponašamo kao da moramo izbrisati svaku razliku između tradicionalnog ideala ljepote i svake druge tjelesne pojavnosti, pa i onda kada se rasprava o tome svodi na zabranu iskrenog estetskog suda. Koja Lucija Lugomer?
Ali uključivost ne bi trebala značiti da je sve jednako lijepo, kao što jednakost ljudi ne znači da su svi jednako uspješni, talentirani ili sposobni. Jednako dostojanstvo ljudi ne podrazumijeva jednaku kvalitetu svega što ljudi stvaraju, predstavljaju ili čine.
Problem nije u tome što se mijenjaju ideali. Oni su se mijenjali oduvijek. Problem je kada se samo postojanje kriterija počne doživljavati kao nepravda, a svaka procjena kao napad na nečije dostojanstvo.

Iza svega toga, čini mi se, krije se golem strah od nepriznavanja. Svi bismo htjeli biti posebni, ali nitko ne bi htio biti procijenjen. Željeli bismo priznanje bez natjecanja, poštovanje bez odgovornosti i divljenje bez potrebe da išta izvanredno napravimo. Željeli bismo da naše želje budu mjerilo stvarnosti, a naše samopoimanje obvezujuće za sve ostale.

No svijet ne može funkcionirati ako svaka osobna predodžba postane društvena obveza. Ne možemo izgraditi zajednicu u kojoj će svi biti zadovoljni tako da svakome neprestano potvrđujemo da je u pravu. To nije tolerancija, nego izbjegavanje stvarnosti. A stvarnost, srećom ili nesrećom, ne funkcionira na temelju našeg osjećaja povrijeđenosti.

Ne mislim da su ljudi nekada bili bolji. Prošlost je imala vlastite nepravde, poniženja i licemjerja. Ali čini mi se da smo danas, dok pokušavamo zaštititi svakoga od mogućnosti da se osjeti manje vrijednim, počeli gubiti sposobnost razlikovanja poštovanja od laskanja, pristojnosti od podilaženja i tolerancije od intelektualne kapitulacije.
---------

Možda nam ne nedostaje slobode, nego mjere. Ne nedostaje nam pravo da budemo svoji, nego sposobnost da podnesemo mogućnost da se drugima nećemo svidjeti, da nećemo uvijek biti u pravu i da nas nitko nije dužan smatrati izvanrednima.
Jer biti čovjek ne znači samo zahtijevati da nas drugi razumiju. Znači i pokušati razumjeti njih. Ne znači samo imati granice, nego i poštovati tuđe. Ne znači samo govoriti svoju istinu, nego znati da ona nije nužno jedina.

Možda je najveća zabluda našega vremena uvjerenje da svatko zaslužuje divljenje samo zato što postoji, da svaka tvrdnja zaslužuje jednako priznanje i da je svaki kriterij vrijedan ukidanja ako nekoga čini nezadovoljnim.
Svi smo glavni likovi vlastitih života. Ali to nas ne čini glavnim autoritetima nad tuđim životima, niti naše potrebe pretvara u tuđe dužnosti.

A društvo u kojemu svatko neprestano zahtijeva potvrdu, a sve manje ljudi ima slobodu iskreno prosuđivati, na kraju ne postaje ni slobodnije ni tolerantnije. Postaje samo umornije, neiskrenije i nesposobnije razlikovati ono što doista vrijedi od onoga što jednostavno zahtijeva da bude priznato.
Zato imamo dog moms, plus size modele, bauštelac dobacuje liječniku da pojma nema, sva su djeca tobož nadarena, Reks mješanac u tipu labradora bali po kafiću i njuška ti ness, mediokriteti su autoriteti, i svatko je vrijedan komplimenta i uvažavanja jer je to civilizirano. No, je li istinito?

Volim biti ljubazna, kad ide, ali između podilaženja tuđoj gluposti i svog stava, uvijek se opredijelim za svoj stav.
Lucija Lugomer je debela, srednja trgovačka nije vrhunsko obrazovanje a malena Kijara Lara mora logopedu, npr.
Tvoj pas nije moj pas, juha je slana ko vrag, ponašaš se neurotično, piješ svaki dan alkoholičar si, loš si profesor jer ne znaš objasniti gradivo a tvoj kolega zna.
Imaš 55 godina- nisi dečko.
Ne pereš se, dakle smrdiš.
Dijete ti ima usta puna karijesa. Živiš s psom- pas ti nije curica ni dečko.
Prijetiš sačekušom - mentalno si bolesna.
Visok si 170cm- nizak si.
Mlijeko se ukiselilo.
Žicaš sestru za burek- nisi uspješan biznismen.
Imaš 120 kg- nisi model.
Deterdžent nije uklonio mrlje.
Završila si frizersku- nemaš kaj objašnjavati cjepivo.
Stvarnost.

Jednako tako, cijenim i poštujem sve što ima smisla, od obrazovanja do fizičke top forme, od manira do intelekta, ukusno pripravljenog kolača do izgrađenog muškog torza ili mekanog srca.
Dapače, prva ću izreći poštovanje- za ono što vrijedi poštovati.
Nemam nikakvu potrebu laskati i hraniti tuđe iluzije, to se od mene ne može dobiti.

A evo znala sam.
Ne, nisu svi moji tipovi bili 185+, najduže sam bila s jednim koji se amaterski bavio bildanjem i izgledao kao minijaturni Apolon.
Bio je, pamtim, 172 cm, 5 cm niži od mene.
Oboje smo bili u savršenoj formi i nije izgledalo nakaradno jer i mene je vukao godinama u gym po 6x tjedno.
Tak da sam ja bila visoka i vitka a on niži i jak.
Toliko sam ga voljela da mi nije smetalo, a on je navodno baš volio što sam visoka.
Od svih, mislim da je on bio moj najbolji partner ali bili smo mladi, ja sam naprosto s 21 godinom htjela još i odjebala ga.
Nisam jednom požalila nego stojednom.

Ostali moji partneri su redom bili visoki.
Imala sam Vladu - 194
Maria s kojim imam dijete - 197
Venu - oko 186
Itu s kojim imam dijete- 190

Jednostavno, to me privlači.
Ali nije pravilo. Taj maleni Bračanin, lijep i skladan, mene je toliko očarao svojom dobrotom i veselim očima da sam pune 4 godine rado hopsala u balerinkama sa najtanjim potplatom.
Neobično je što zaista imam svoj tip i prvo na listu tjelesnog stavljam visinu, ali kad bih baš morala odabrati svoju najljepšu, najzdraviju, najlakšu vezu... To bi uvijek bio Narcis.
Da, zvao se Narcis, ali jedan je od rijetkih koji doista nije bio narcis.
Bio je cvijet.

Nema ga nigdje vidjeti, čuti, nitko ne zna gdje je.
Čula sam samo da ima problem s heroinom, moja mama ga je jednom vidjela u užasnom stanju, on je mahnuo i izgubio se kao sjena, od stida.
Još uvijek ga tražim, mislim da mu dugujem.
Zamislite, bila sam tako bezvezna debela štreberica, ali njemu sam bila slatkica i u par mjeseci oblikovao mi je tijelo kakvo ne mogu vjerovati da sam imala!
I naravno da ga tražim, što mi otežava jer su mu roditelji preminuli a na adresi ne živi odavno.

Tanka je granica koju ne želim prijeći i ispasti neka luda bivša, stalker, užasno.
Ali često odem s Remize pješice prek Ljubljanice nadajući se da bi mogao biti tamo gdje se ukazao mojoj mami.
Čak razmišljam i to ozbiljno, zapaliti na Selca na Braču, raspitati se.
Ma ne u smislu da bih bila s njim, nego tako, voljela bih ga vidjeti.
Boli me kurac za sve ostale, ali voljela bih vidjeti njega.
Uglavnom, landram po Ljubljanici jako često, tobože ne čeka mi se bus, mada i ak dođe bus ja idem pješke, ista stvar.

On je jedina osoba koje NEMA u guglu, i sve sam naše poznanike odavno kontaktirala- ma kakvi.

Otišla sam u digresiju.
Odgovor je- ne, nisu mi svi dečki bili visoki.
Onaj najbolji bio je - mali, ne moj tip, i mislim da su nam se par puta malo nasmijali jer bila sam značajno viša a on je imao nesvjesnu naviku- podići se na prste.
Oboma nam je to bilo smiješno.
Bio je najveći.

Poklopila sam slušalicu frendu iz donjeg teksta jer se raskokodakao u slušalicu i čak zaustio da ne pričam dok mi ne dopusti.
Slušaj pičko nepismena, imam 6 godina škole više od tebe, podižem dvoje djece u situaciji di bi ti digo ruku na sebe, ne prčim se u tuđu gajbu, ne varam partnere, ne ločem, pa bum još tebe pitala za dozvolu govora?
Puno si poželio u životu!
Odgovor ćeš dobiti, po točkama. Koja je moja idealna žena?

1. Nisam gay i teško mi je govoriti o idealnoj ženi, ali pokušat ću. Svakako bih naglasak stavila, kao što radim i sa svojim preferencijama muškaraca, na karakter, um, duh i feeling.
Ipak, i na tjelesnost.
Ona je određena osobnim ukusom, tako da ako volim plavu boju ne napadam nikog tko voli zelenu.
Ujedno me se ne može prisiliti da tvrdim da mi je zelena ljepša od plave.
Također, moj ukus ne znači da ja posjedujem te osobine- primjera radi kod muškaraca me strašno pali dubok glas, ali ja nemam dubok glas, nemam čak ni ženski fini alt, znam da sam u zboru bila sopran.

2. Nisam plaćena da tebe uvjeravam da ti je ženska prepička na ime nijedne vrste solidarnosti. Da skrenem s uma pa šaljem fotku svog partnera random ljudima- ne bih očekivala dvije stvari
1- da netko poštuje mog lika više nego ja koja ga evidentno ne poštujem
2- da mi netko priča da je prekrasan um i načitan dečko, dok sijeva fotka kurca
Dakle, di je pamet? Karakter? Anything at all?

3. I najgrđa spodoba svijeta ima pravo imati svoj ukus, svi ga imamo.
Pitaj u birtiji sjebane pijance bi li nategnuli Anku Mrak Taritaš ili neku pevaljku, rijetko koji će se ustručavati reći da mu je napeta ova kaj mu je oku milija pa čak i ako mu trbušina pada prek upišanih kariranih hlača.
U tom smislu uopće ne moraš nagađati u kojoj sam fazi fitnessa, imam li popucalu kosu ili jesam li u lanjskim cipelama.
Ti naprosto slanjem gole slike svoje ženske, ne stavljaš mene u natjecanje- stavljaš me u ulogu komentatora.

Dakle, pitaš me kakva je PIČKA za mene top.
- slažem se s Karlom Lagerfeldom, 175 cm + ...kod muškaraca 185+ kao stara škola vaterpola... ne diskreditiram niske ljude ali apsolutno su mi estetski nezanimljivi kao pojave na prvu- nula bodova.
- nipošto nisko ležište- noge moraju biti dugačke, vitke i elegantne. Osobno, najružnije na muškarcu mi je velika guzica, a na ženi kratke noge. To ne znači da takve ljude prezirem, imam ih jako dragih, ne komentiram niti ističem u svakodnevici (bih da mi se pošalje fotka kao komad mesišta)
- s anatomskog gledišta, ideal su mi odbojkašice, Jelena Karleuša da nema silikone (ne znači da je slušam! Ima fenomenalnu konstituciju) i najbolja od najboljih - ANNA OXA
- smatram da žene koje nisu rađale, mlade djevojke ali i žene koje su davno rađale, suštinski nemaju razloga ne izgledati odlično
- osobno volim duge linije, da mogu izgledati kako ja želim bila bih još koji centimetar viša, puno mršavija s čim se borim vječno
- prelijepe su mi balerine
- niske žene, žene širokih kukova, debelih nogu a najužasnije: kratkih nogu- za mene su užasan prizor

Ima li tu nepoštenja, u smislu da ja kao visoka žena tankih nogu preferiram takve (samo bolje- ja nisam zadovoljna svojom formom i radim na njoj)?
Ne znam, da sam mala i sisata možda bi mi se mozak prilagodio da mi se sviđaju takve?
Međutim, što god je oblikovalo moj ukus, zaista je dovelo do toga da se okrenem za elegantnim visokim gazelama, a da mi kratke debele nožice nisu napete, asocijacija su mi na kumice s placa koje su skroz ok likovi ali moj tip estetike nisu.

To su čisto stvari ukusa.
A pitanje DOBROG UKUSA je ne slati fotke svoje ženske ljudima, pa se pritom duriti što je iskomentiraju kao komad mesa- a taj narativ kreiraš ti svojim degutantnim neukusom.
Ovdje je skroz nebitno sviđaju li se meni kratke noge- nikom se ne sviđaju tko se bavi anatomijom: to je defekt i u fitnessu, plesu, bodybuildingu, modelingu- ama baš nitko neće reći da je to prednost.
Ne mora biti ni mana, postoje i fetiši kamoli ukusi.
Ja žensku ne taslačim, pa i nije bitno sviđaju li se meni te noge.

Ali ako me pitaš KAKVA JE ŽENSKA MENI SKLADNA I ZGODNA- apsolutno imam svoj ukus i dijametralno je suprotan od priložene slike- koju bi gentleman sačuvao za sebe.
A kompliment da imaš "pičku" dobit ćeš- fair enough- kad je budeš i imao.

Identično kao što će se meni eventualno čestitati da sam polakirala ogradu- onda kad je polakiram.
Dotad ne, pa sve da kukuričem i prijetim tko smije pričat, do pet ujutro.
Komentirati sliku mog golog partnera, smije svatko kom je dam- ali ja to ne bih učinila jer nisam debilka.
Ona ima kratke noge a ti si svakako uskraćen u mozgu.
Kakve PIČKE, sidi di si kad ni za di si nisi, zapali sviću da ikako i ljubi pokorno svaki centimetar nogu- nema tu puno posla.

3 stvari od danas koje ne kužim.

1. Kuma koja bez jebemti zahtjeva da odstupim od kuma jer imaju dijete i ona ne želi biti rob djeteta ako on ne živi s njom.
Pritom se ponaša prema njemu tako kako, i ni ne krije da ona landra okolo s određenim likovima.
Dakle, kum i ja bismo trebali biti ucijenjeni time da ona želi nekoga tko preuzima obaveze u kućanstvu.
Ona, ona i opet malo ona.
Njega ko jebe.
Prije 11 godina napravio je dijete i normalno da ima obaveze i malenu kao prioritet- s drugačijim, kojem to nije jasno, ja kavu ne bih popila a kamoli što drugo.
Međutim, tamničenje?
Činjenje nekoga robom situacije i toga da ti imaš stan i keš a on je sa sela?
Cuckoldanje, kastriranje?
I onda sjedneš pred mene i upućuješ mi neku Jolene Jolene Jolene šprehu ali koja nema veze s ljubavi već s tim da ti je lik dosadio ali očekuješ da ga jebeš u mozak i to na osnovi koju je gadljivo slušati?
Kao jadni Nepalci kaj moraju durati bilokaj, kao patriciji i plebejci?
Daj jajaro, samo si me učvrstila u namjeri.


2. Frend koji frendicama i frendovima šalje gole slike svoje partnerice.
Zatečena vulgarnošću ne njenih slika (što je znala di će to završiti) nego geste muškarca- mlohava kratkonoga ženica sa zaliscima koji potrebuju dermatologa, otužnim cicama, niskim ležištem, skurcana snaša iz Baranje.
I ja to kažem, jebiga, kažem što vidim na opisanoj fotki.
Da bi se on NA MENE UVRIJEDIO da sam ja bezobrazna.
Ja koja opisujem ženu kao komad mesa.
A on ju je kao komad mesa na opis nudio.
Pritom- njemu kuha, pere i daje pičke a ne meni- ako je on ne poštuje, zašto ne primiti narativ kao prirodan?
Opisala sam gole fotke koje nisam tražila, onako kako ih vidim- meni vrlo odbojan tip građe, dioptrija, proćelavost i ak neš ne volim vidjeti to su kratke noge.
No, tko ovdje (svoju) ženu nije poštovao?
I zašto se uvrijedio- pa do njene časti mu nije evidentno- nego bi volio čuti da ima prepičku.
I ak je već u tom poanta, pošteno je reći da je nema, kao što nema Porschea, diplomu ili 25 godina... realnost, bajo moj, pa kaj onda. Nego se uvrijedio - ne što se nju obeščastilo istinom (ona to nije ni čula) već - njega.
Ženska je opisana onak kak ju ljudsko oko vidi- debele kratke noge, trbuščić i građa niske primitivne babuške kakve viđamo svaki dan posebno na Dolcu i Trešnjevačkom placu.
A baja bi htio ČUTI da ima prepičku. Je i ja bih da se za moju Insigniju govori da je Panamera ali ne ljutim se ak ne...
Take it like a man, ponudio si je kao komad junetine na opis, ja sam samo rekla da prva klasa nije - ali disrespekt je tvoj problem a ne moj. Muškarac bi čuvao intimu svoje žene, papak je pokušao na krivoj osnovi sebi dobit kompliment bez pokrića, pa se raskokodakao kao fazan.
Dumbass shit, potpuno promašen procesor, nesnađen i sjeban u mozak.
Još da kao takav ima topmodela i "pičku", bilo bi zaista too much.
Bogu sviću zapalit i za 30 cm butkica, ali narcizam hraniti komplimentima na račun modela Fiat punto, bajo puno si poželio u životu. To buš moro tražit CHATGPT da ti gladi jaja lažima, meni je npr.objasnio i po kojoj osnovi je Senna M jebozovan- moš pokušat.


3. Na Srednjacima monstrumi mlate psa- izašlo u novinama.
Ja koja zaista nisam ni ljubitelj ni vlasnik, počela sam se tresti od bijesa i došla u napast prošetati tamo i vikati dok monstrumi ne izađu van. Spriječilo me što sam u komentarima članka vidjela da su procesuirani.
Kolika gnjida moraš biti da se iživljavaš na biću koje te ktome smatra pajdašem koji će dofurati klopu?
Na ikakvom nemoćnom biću? Koja si ti posljednja pička ovog svijeta?
Do tu smo evoluirali, da se mlati psića, da ga se uzme pa drži na balkonu po snijegu i žegi?
I možeš spavati znajući da živo biće puniš strahom, jezom i ubiješ mu sjaj u očima?
Ja zaista nisam od euforije oko pasa i sve mi je to pretjerano, ali ta bih govna od ljudi zaista rado negdje nasamo na 10 min, bez kamera i murje- ma prokleto vam bilo i znate kaj...
Ne kužim kak to ide, ali... Netko to odgore vidi sve.

Zaključak:
Svijet je prepun idiota.
Vježbati ignore, oštriti sliku lijepih pojava.
Nema odustajanja dok igra traje.
Laku noć, bistrooki- izdržite i ne dajte se :*

Ne znam zašto bih se trebala ispričavati.
I kum i ja smo odrasle osobe.
Imamo svoje razloge.
Svoje sam učinila kao moj župan Petry- povukla sam se iz HDZa i ispričala se svima koje je moje ponašanje uvrijedilo, te naglasila da o tom više neću govoriti i da sam sotim završila.

Kum i ja imamo svoj život.
Neki možda vole provesti život u nesreći, ali mi smo nesrećom ispaćeni i biramo drugi put.
Kuma je imala sve šanse zadržati nas u životu, međutim nije nas cijenila, i to je njen legitiman izbor.
Kumovo tijelo koje je meni izvor nevjerojatnih užitaka, vrijeđala je i pljuvala, polijevala Fantom a par puta i bičevala kad je poludjela.
Mene je dok pričam vrijeđala za srpske izraze- kum se ne žali i uživamo razgovarati, mi se razumijemo savršeno iako sam rekla PREKRSTITI što je navodno srpski jer sam kao rekla KRST; i POSTEPENO što kao znači STEPEN.
Ok neka, dobila sam za to šljagu i votku u oči.
Ipak, s Tomislavom govorim jezik seksa bez prevoditelja.

Imala je i mušku ljubav i moje prijateljstvo- nije joj valjalo.
Varala je, vrijeđala, polijevala nas, tukla, ponižavala nas, zvala nas jugoslavenskim nakazama, nudila nas pokvarenim sirom i kurkumom, i mislila valjda da to tako može.

Možeš kako hoćeš, nemoš dokle hoćeš.
I ja stvarno sotim završavam priču Petry style, u pubu kumu jezič'nu u zube.
Iz HDZa sam izašla kao kazna sebi što sam bila zločesta prema kumi- buhuhu šadafakap bič.
Sve po propisima!

Ja nisam doktor, a nisam ni netko tko ljudima preporuča što sa životom.
Mogu ti samo pričati svoje iskustvo.

U odnosu na trudnoću kad sam imala 24 godine, ova s 36 me neugodno iznenadila količinom medicinskih pretraga na koje sam po defaultu bila upućivana, i ovu trudnoću sam doživljavala više kao da sam bolesna.
Inače nikad ne idem doktorima i to mi je bilo grozno iako sam zapravo imala divna iskustva.
Čim prijeđeš 35, dobiješ razne uputnice.
Btw testirani smo za sve žive sindrome, i čuvam taj papir jer rezultati su bili u stilu - 1: nekoliko milijuna.
Hvala Bogu.

Međutim, kako sam ja imala 36 a bebin otac 47, svako odstupanje, svako kašnjenje, svaka sitnica bili su praćeni time da mi kroz glavu prođe "to je jer smo bili stari".
Dijete je divno, ali trudnoća i porod nisu bili kao s 24.
Uživala nisam nimalo (u prvoj trudnoći sam se osjećala prekrasno), vazda sam hodala po nekim vađenjima krvi, a jednom prilikom sam pred Petrovom srela Franu Lasića i ničim izazvana ga opsovala.
Nije on kriv nego ta količina pretraga.

Dakle, rekla bih: Halle Berry je rodila s 47 ali na raspolaganju je imala kaj je htjela a ne hrvatsko zdravstvo i čemer.
Svima bih preporučila da obave reproduktivne stvari prije 35e, jer ovo kasnije je rizičnije ali bez daljnjeg i turobnije.
Imala sam fascikl dokumentacije kao da mi je nedajbože što, stalno su mi gledali važin, snimali malog a mi pravi zdravi.
Međutim osjećaj kao da smo raspale mumije, kao da je u pitanju najneprirodnija stvar.
Kad sam ga rodila, kad je sve to završilo, uzela sam ga brzinom munje i odmah u kafić tu na kvartu- jer fakat nam je bilo dosta sterilnih uvjeta.

Toliko sam se napatila trudnoćom da tzv "babine" (wtf koji izraz!!!) sam potpuno zanemarila.
Obukla sam rozu kratku haljinicu, odbijala čak i one pelenasta uloške, stavila sam običan uložak i pravila se da nisam ni rodila carskim- no pain.
Jer sve mi je bilo podnošljivije osim osjećati se više i dan kao jebeni bolesnik.
A tako sam se osjećala u svojoj 35+ trudnoći, koja je bila zaista odvratna.

Ne preporučam ali opet kad vidim ovog malog i preporučam.
Osjećaj 35+ trudnoće je kao da si se prekasno sjetila, da te sad kao takvu glupaču moraju monitorirati.
Uglavnom čim sam rodila iako me realno boljelo jer režu mišiće (prirodni porod je divota- ne shvaćate koliko je carski gadna stvar), bacila sam te odvratne uloške, stavila normalan i rozu haljinu i s malim u jajetu odmah u birc Pocket.
Ne ponovilo se.
Odradite to u 20ima

Nazvala me kuma i počela psovati i ispitivati di je Tomislav.
Tad smo baš šetali oko Jaruna.
Rekla sam joj da je sa mnom i da nas prestane uznemiravati.
Pri povratku doma skužili smo njen auto ali ona nas nije skužila.
Završila je na block listi- njega je zvala 37x a mene 61x

Odblockala sam je da joj pošaljem link na pjesmu BIM BAM BOM
(bim bam bom
Ja sam vruća čokolada
Koju još nisi probao
Bim bam bom
Ti si mali koji pali
Paljivi bombon)
Poslala sam joj i gorenavedene lyricse za slučaj da ne otvori link.

Odmah sam je potom opet blockala.
Šmugnuli smo na drugu stranu zgrade (ko je jebe? Pa kaj smo mi sve od nje trpili? I sad smo se kao dvije Nataše Kampuš oslobodili i zajedno si liječimo traume)
Otišli smo si sjest na kapučino maltene kao u pjesmi Kapučino u Kninu autora Papagena i Nikite samo kaj se radilo o Vivasu na Jarunu.
Izmijenili smo zavjete jedan pred drugim u smislu da smo dobri ko kruh al nećemo joj se više dat jebat i uvijek ćemo biti tu jedno za drugo u dobru i zlu, na javi i snu.
Odlučili smo da je to prava stvar što se događa sad između nas.
Bilo nam je lijepo, nisam znala da se moj kum zna ljubiti tako dobro, samo sam ga zamolila da prvo promućka vodu u ustima da ne dobijem kakvu zarazu od nje.
Nema problema jer sto godina ga poljubila nije.

Ne brini, sugar honey, izašao si iz te tamnice.
Gotovo je s blajburgom i svim tim što je bilo.

Svjesna sam da sam povrijedila sotim kumu, ali na ime toga sam odstupila iz HDZa kao moj župan Ernest Petry.

ZNAM DA TO NE DOLIČI JEDNOJ GRAĐANKI LIČKO-SENJSKE ŽUPANIJE.
ISPRIČAVAM SE KUMI I SVIMA KOJE SAM UVRIJEDILA.
ALI NEĆU VIŠE O TOME PRIČAT.
TA JE TEMA ZAVRŠENA. SOTIM SAM ZAVRŠILA.
ODSTUPILA SAM IZ HDZa.
ZAVRŠILA SAM SOTIM.

Donekle osjećam da to nije u redu, ali dogodile su se neke stvari.
Više o tom nekad.
Ciao :*

...situacijom meni poznatih i dragih ljudi.

Oboje su u kasnim četrdesetim.
Izuzetno su oboje kvalitetni, ostvareni ljudi.
Štoviše, s njim suosjećam dodatno jer imao je zaista težak brak, svašta je tu bilo za što doista nije kriv, prije par godina se razveo i onda je našao nju.
Ona je imala neke svoje patnje, obiteljske pa depresije, koje je nadišla.
Djeluju jako skladno, što bi se reklo- došli su si kao zaslužena nagrada.

Međutim, stavili su si kao cilj- imati dijete.
I baš mislim da bi to bilo enormno voljeno i sretno dijete.
Dvoje zrelih i kvalitetnih ljudi, gajbetina samo takva, viksa kod Bregane...

Nisam toliko bliska s njima, a i da jesam ne bih ovdje pisala detalje.
Radi se o tome da to- ne ide.
Sjetim se svoje prabake koja je s 48 rodila zadnje, ali nije ona papala mikroplastiku, poslije stresnih radnih dana grabila hambiće, tko zna koji su tu sve faktori ali prabaka i pradjed su štancali djecu, hvatali se po ličkim poljima, pili domaću vareniku i nisu se bavili čitavim nizom nebitnih a stresnih neprirodnih stvari.
Prabaka je navodno rađala maltene smijuć' se, kako sa 17 tako i s 48.

...........
Imala sam jednu nevjerojatno laganu, i jednu znatno težu trudnoću.
Iako nije pravilo ni moranje, i tko zna što to plete naše sudbine, i puno je tu finih i nevidljivih čarolija da nastane život...
Nitko me ne može uvjeriti u to da za sve ne postoji vrijeme.

Da, da, naravno, pedesete su nove dvadesete.
Jednako kao što je krokodil novi krumpir.
Mislim, možemo trabunjati i fantazirati- 20 je 20, 50 je 50 bilo bi ipak najbliže nečem što nije halucinacija.

............

Ja svakako navijam da im uspije, a voljela bih da ih ne pokoleba ako ne.
Iz jedne druge pozicije, i ja razmišljam- je li za sretan život potrebno ostvariti sve što smo željeli, ili je umijeće u tome da budemo sretni i ako nemamo "sve"?
Voljela bih da njihovu ljubav ne načinje nedostatak djece, kao što nastojim da ljepotu mog majčinstva ne grize nedostatak muža.
Najviše bih im voljela da ostvare svoje snove, to su doista dobri ljudi.

S druge strane, možeš biti najbolji na svijetu ali postoje dobne granice za koješta... za vojsku, za upis na ADU, za prijavu za Miss...
I pravim tajmingom čovjek poštuje zakon prirode koji je prilično neumoljiv.
Je li pravi tajming "želim dijete" ili "ovo je osoba mog života"- ne znam, u idealnom slučaju se poklopi oboje.
Čovjek se, neidealan i u neidealnom svijetu, katkad previše uzda u "idealne slučajeve".

.............
Osobno, sa 39 godina, ne bih rađala (zatrudnjivala- jer rađala bih da zatrudnim) sve da zavolim najviše na svijetu.
Kamoli s 47.

Moji su razlozi legitimni- od 24e godine dvije runde, s dva muškarca isto, špilanje na duplim pozicijama, pošteno zanemarivanje svega ostalog, mene zanima osjetiti ima li išta u životu osim biti ona koja drži djecu iznad govana, u bolesnoj državici u kojoj invalidi nemaju rampe a kamoli da se lakše krči put djeci, u glupavoj maloj balkaniji gdje sam jurila s posla za 1600kn Mrsićevih ne bih li stigla u vrtić koji radi do 17h i basta, nadalje.
Nijedno roditeljstvo nije reklama za baby puder, a biti solo igrač desetljećima, ovdje i ovako, zna me staviti u prenapregnuća duha i tijela- jasno da to prihvaćam i da ne bih mijenjala svoja dva miša za sva blaga svijeta.
Ipak- meni je materinstva - u ovoj brojci - sasvim dovoljno da ne bih još djece.

Ali i da nije tako, smatram da nam priroda za neke stvari daje rok.
Ne bih samoj sebi rađala unuče, niti forsirala stvari koje ne idu.
Jedna od neumoljivih činjenica života jest da vrijeme prolazi, i nema ga tko se ne iznenadi kojom brzinom, i koliko neosjetljivo na želje nas ljudi.

Živimo u psihotičnom vremenu kad se relativizira spol, kad postoji termin dog mom, jedna od tih shiza je i "pedesete su nove dvadesete" i ostala ludila koja se pumpaju ali uzalud...
Ova Zemlja još uvijek funkcionira pod određenim zakonima- gravitacija, starenje, vrijeme i prirodni zakon- ma kako lud bio.
I to treba poštovati.

Najveća faca mi je Željko Malnar.
Obožavam ga, koliko je bio produhovljen, inteligentan, bezobrazan s namjerom i predumišljajem, prost s preciznom finoćom da ogoljuje i sebe i druge.
Kad frajer takve inteligencije, izgleda, iskustva i karizme kaže "gledam zvjezdano nebo, ja sam mali kurac na ovom svijetu" on to kaže tako svjestan sve ove zajebancije.
Tako inteligentno podrugljiv.
Tako široko i duboko neočaran formom, lažnim veličinama i preseravanjima koja čak nisu nivo uzusa ili civiliziranosti već apsolutne zbunjenosti, dekadencije i pizdarije.

Uvijek sam žalila one koji miješaju psovku s vulgarnošću.
Odijelo s gospodinom.
Male, primitivne gnjide u strahu od vlastite sjene a kamoli s Malnarovim poznatim PITONOM i pripadajućim mudima, da se igra s tobožnjim veličinama, ministrima, novinarima..
Da nam zanesen priča o "divljacima iz pustinja i šuma" koji su ustvari puno kulturniji i ljepši od nas.
Da stane, onako stasit mangup, onako pun čežnje za istinom, tako jebeno svjestan koliko je koješta relativno, očajan i nasmijan, najbolji frajer ikad.

Malnar je plemenito sprdao.
Plemenito je izrugivao i vrijeđao svijet kakav jest.
Nalazio je otrovne strelice za balone taštih idiota.
On je i psovao apsolutno pjevno, inteligentno i kao iskaz profinjene misli, rezignacije ili pridrkavanja kretena.
Samo potpuni jadnik može zamijeniti psovku i vulgarnost;
Isti onaj pušioničar koji aoriste i latinizme smatra nužno finoćom.

Malnar je bio naprosto neimpresioniran poziranjem i malim spačkama malih guzonja iz jedne, kako ju je volio zvati, pičke materine Hrvatske.

Od svih ljudi na svijetu, Željko Malnar me najviše očaravao svojim stilom.
Imao je apsolutno sve, u preobilju, da je mogao biti pizdun svih pizduna.
Imao je toliko sjajnu razinu svijesti, da ga je bolio Piton za sve te grimase, maske i farse... i bio je Željko Malnar.

Ne moram ja biti ni jaka ni posebna žena, niti sam.
Kao i svi mi, igram s kartama koje sam dobila.
Prilično jake karte, nek svo zlo bude u tom da sam istrpjela neke životne udarce- a tko nije?
Puno je više tog na čemu sam zahvalna, čak mi je često neugodno kaj sve imam dok tamo netko umire od gladi i spava na kartonu.

Smatram da je svijet prepun istinskih debila koji su se u stanju zbedirat zbog malo celulita, pohlepno željeti još i još i još pa nek prisjedne, da ljudi hodaju s bolesnim uvjerenjima i nedostatkom svijesti.
Kaj me boli kurac ak nemam MANOLO BLAHNIK pa nisam se potrudila ni uguglat da vidim koja je to pizda materina.
Imam Puma tenisice koje su udobne kao pijesak.
Imam par čak prilično zgodnih nogu.
I apsolutno sam oduševljena- a da ću se potresti što nemam neke cipele od ne znam koliko tisuća dolara?
Pa daj ljudi, kak vam nije žao da ste se inkarnirali u takve rezone/ bolje bit kokoš pa sve u 3 pizde materine.

Meni se moj život ne čini ni približno težak niti sjeban, čak iskreno ne kužim wtf.
Bilo je i ima i bit će, određenih težina.
Zato smo tu- Zemlja je poligon iskustava.
Svi imamo svoj ćup meda, i ćup dreka.

Kukati oko toga nema smisla, uzmeš žlicu i dereš
Kad je med na redu, e onda produži užitak, tantra.
Kad je drek, jebešmumater, zažmiri i izdrži.

Jedino nemoj sebe žaliti.
Došao si na svijet iskusiti.
Nemoj se zatvoriti u sigurnosti, motononije, zaglupljivanja, nemoj se svesti na hranitelja mačke, niti sebe varati da je postignuće kad te neka firma prevesla kao pušača i uvali ti krpu tekstila za par soma eura.
Tu smo da mislimo, osjećamo, riskiramo, volimo, ludujemo, tugujemo.
Najviše što možemo jest- biti.

Pa jebeš ga, ako je već tako, žališ li me što sam se zajebala ili ti je drago da sam pokušala, u svakom trenu, all in?
Meni se čini da mi nemirni dobijemo u nagradnom paketu, ponešto umora i neki neobično melemast mir.
"Što god je da je, borila sam se".
Nekad izgubila, nekad pobijedila.

Ali nikad nisam čuvala koljena od krasti niti me brinulo vide li mi se gaće dok se penjem na drvo- tu je poneki ožiljak, ali iz godine u godinu jela sam najbolje trešnje...
Nikad samo one koje se lako dohvati.
I nosila sam trešnje kao naušnice, i pljuckala koštice, i gutala ih, i zaista uživala.
I kad bih pala, opet bih se popela.
Jer tu je trešnja- nije da se gleda, nije da se o njoj misli, nego je da se obere.
I nikad ne zaboravimo važnost da se duple stave na uši, bez tog ništa nisi napravio...igrajmo se i allegro vivace!

Uvijek sam imala i imam soft spot za stare ljude.
Smeta mi odnos društvu prema starim ljudima kao smetnjama po tramvajima i doktorima.
Da, znaju biti naporni i spori i sve to/ ali naporni smo svi- i neodgojena djeca, i ufurani fakeri, i mi od 40tak godina...
I jasno je da među starim ljudima ima đubradi i da nitko ne treba misliti da su sijede vlasi po sebi lovorov vijenac- neki su ljudi cijeli život kurcu pjesmu svirali, bili loši i glupi, bez kapaciteta- takvi su i ostali samo izboraniji i s lošijim organima.
Ipak, puno je pozitivnih ljudi pa tako i u ovoj dobnoj skupini.

Imam nagon da prema starim ljudima pokažem poštovanje.
Kad vidim babu sa sjebanim rukama i kukovima, uvijek se pitam koliko je iza te estetske ružnoće ustvari rada, trpljenja, rađanja.
Koliko je puta u ratnim periodima napravila ručak ni iz čega.
Što je podnijela na ovom Balkanu u vremenima kad je sramota bila izboriti se, što je možda progutala.
Na pamet mi padne da je ne tako mnogo generacija prije nas, djecu sahranjivalo zbog toga što nije bilo- penicilina.
Užasno me ražalosti kad penzići imaju prastare cipele, a mlatila bih političare kad vidim štap u vrećici s plastičnim bocama- ali malo većim štapom.

Nekad mislim da je moj život hardcore, ali zamišljam što su ti ljudi sve prošli, i to u vremenima kad su ljudi imali dužnosti i kad je život bio puno više, nego danas debeli invalidi na Mekdonaldsu i narescima; šetači debilnih pasa koji su velika ljubav (ne daj mu koji dan jesti i pašče će te pokušati pojesti, bolesnici i vaše "curice i dečki"), kad je postojalo jedno časno nastojanje, bez prečica i pomagala, kad se veš prao na ruke, a juhe nisu bile otrov iz vrećica.

Danas sam, idući na plac, sekundu sjela na klupicu da otpišem neku poruku.
Dolazi zaista star djed, i kulturno pita smeta li mi da sjedne jer se pretoplio jutros a sad mu je vruće.
Nosio je nekoliko ruža, kaže da mu je kćeri danas rođendan.

Odmah sam odložila mobitel i nekoliko minuta mu se posvetila.
Zaželjela sam lijep rođendan, rekla da je rana jesen baš lijepo vrijeme za roditi se.
I sama sam se požalila na svoju sivu dolčevitu kojoj sam do ramena zasukala rukave.
Čovjek je možda načitan, toliko se fino izražavao, da sam i sama potrudila se govoriti književno i bez gangsta fraza.
Nakon nekoliko minuta, možda 3, poželjela sam mu lijep dan i zahvalila na ugodnom razgovoru.

Ne tako davno, ovog ljeta, bila je neka užasna situacija gdje sam u pola 4 ujutro išla pješice nakon jedne bolne situacije meni bliske osobe.
Sjebana sam hodala i negdje na kvartu Prečko, ususret mi je išao sitni mršavi stari čovjek, vukao je boce za sobom.
Više od neke nelagode, kažem mu -Dobra večer, kako ste.
Odgovorio mi je toliko lijepim, moćnim, dubokim glasom, besprijekorno:
DOBRA VEČER, MLADA DAMO, HVALA VAM NA POZDRAVU KOJEG UZVRAĆAM.
DOBRO SAM, DUGO ME TO NISU PITALI.
BOG VAS BLAGOSLOVIO.

Pošto mi je tad bilo teško, shvatila sam ga anđelom a to je i bio za mene u tom trenutku.
Rasplakala sam se, rekla mu hvala i vas, i pošto sam u bauljanju uštedjela na taksiju tutnula sam mu 10e zgužvanih iz džepa.
Nije želio primiti ih, ali sam mu ih bubnula u džep košulje i onak sjebana pobjegla.
Ja sam mu možda sačuvala koji stari teški korak, ali on je meni svojim neočekivanim baritonom dao blagoslov.
Upalio je, draga mi osoba vrlo je brzo izašla iz bolnice.

Puno je mudrosti, intuicije i dobre namjere u našim starim ljudima.

Osobno, jedan od najljepših komplimenata mi je kumin, "ovako mi je bilo kod bake", kad se najela toplog domaćeg jela i domaćeg kukuruznog kruha, pa legla u uštirkano.
Kao blago čuvam stare knjige svog pok.svekra doktora.
Najljepša sam si kad stavim stari broš pok.svekrve, a ne kad pokušavam biti kao starleta striptizeta ili što je to već.
Nerado se odvajam od starog drvenog namještaja kakvog više i ne proizvode.
Čuvam i koristim ručne radove, sve je u čipkicama, svi gobleni uokvireni.
Kavu pijem iz prastarog kičastog seta.
Baš svjesno nastojim tako- i kao prelijepost života dođu mi razgovori s takvim finim starim ljudima koji se, također, bojim se, više ne proizvode.

Ah, što bi moji bake i djedovi rekli, da vide kako to danas ide.
Pa se nadam da bi me i pohvalili da vide da u nedjelju ujutro pristavim juhu, da cjepam drva, da se trudim oko djece, da pišem olovkama koje se šilje, da mi je dovoljna plava Nivea i da zapravo žalim što je svijet otišao u nekom vulgarnom, pustom pravcu.
Ne i moj svijet, obećavam.
Uzor će mi uvijek biti ljudi koji "znaju što je cukar, a što sol", a ne krembili današnjice.
Na RTLu je upravo neka emisija s mladim kurvarima i droljama- nitko ne zna suvislu misao izgovoriti, usta kao pičke, muškarci kao pičke...
Šetači pasa, imbecili, skupljači govana, tromi pušači kurca za ekranima, self love psihopati, narcisoidne bene koje ti je žao vidjeti, potrošači totalnih pizdarija i plastične krame, gutači priručnika kako živjeti, šrot na šrotu...

A onda se sjetim svoje babe s Korduna kako se smijala i vukovima.
Ili smočnice i bašče ličke babe o kojoj i danas pričaju.
Svojih djedova real badass fakera, jedan je od rada imao duplu kičmu, drugi je bio glavni policajac zajeban a mekog srca.
Pa pomislim na prelijepog svekra koji je iz malog sela postao šef bolnice, pa mu poljubim spomenice i čuvam njegov zubarski alat.
I prikačim broš svoje svekrve, koja je bila inženjer kemije, pa ipak nijedan joj posao nije bio ispod časti već se ponosila da ima svoje kokoši, i vrijednim je rukama plela, radila džemove...

Da, moji uzori su takvi ljudi.
S nježnošću štirkam stari hekleraj, namjerno izaberem haljinu kakva bi se nosila prije više nego sad, i kompliment mi je samo takav kad mi kažu da je nešto bapski.
Ne možete mi ljepšu stvar reći, nego da vas podsjećam na svoju ili nečiju baku.