Znaš...

Kad bih te mogla poljupcem buditi
grliti te i ljubavi mojom zvati
tvoje ime šapatom izgovarati
čežnja bi mogla nestati.

Obećala bih ti
da ću zauvijek ovakva ostati
emocija glada
farsa sita.

Vrijedilo bi na tebe čekati
daljine zanemariti
djevojčicu u ženi zadržati
u srce te spremiti.

Link Eros i Tina - Cose della vita

Uredi zapis

21.06.2024. u 18:17   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

I tako...

Zatvaram sezonu kukanja na kišu i
svečano otvaram sezonu kukanja na vrućinu,

koju započinjem poezijom :)

Prozore sam zatvorila,
klimatizaciju uključila.
Čašu kolom napunila,
kosu u repić skupila.
Fali mi samo dobra muzika.

Link Dino Dvornik - Junak plaže

Uredi zapis

18.06.2024. u 15:01   |   Komentari: 19   |   Dodaj komentar

Ujedinjeni dobri ljudi

Već neko vrijeme slušam kako nam političari govore kako nam je sve divno, krasno, sve je kako treba biti, a bit će još bolje. Ovi drugi nam poručuju da bi nam moglo biti još bolje, da ovi prvi nisu tako dobri kao oni, oni bi to drugačije...

I baš su nas razjedinili jer neki od nas mislimo da su prvi bolji od drugih, a neki da su drugi bolji od prvih.

Ne mogu ne primjetiti na parkiralištima sve te velike aute koji ne mogu stati na obilježeno parkirno mjesto, nego zauzmu dva.

Ne mogu u supermarketu ne primjetiti vremešne ljude koji na blagajnama na pokretnoj traci nemaju niti jednu čokoladu, sladoled, kutiju keksa ili bar neku sitnicu, a da nije samo osnovni artikal za preživljavanje.

I srce mi se stisne jer ja ipak u svoju košaricu ubacim nutellu, ili fini sir, ili čips.

Uvijek se osjećam tako dobro kad pomognem nekome svojim malim doprinosom da mu bude bolje. Ne mora to uvijek biti materijalna potpora, često je dovoljno nekoga posjetiti , popričati i čuti.

I svi smo, takvi razjedinjeni, u suživotu. Vozimo se istim cestama, imamo iste planine i more, podjednake brige, veće i manje želje i veselja.

I baš taj naš razjedinjeni suživot nas svako toliko ujedini – jer opet smo se ujedinili!

Čitala sam jučer da smo u 48h uspjeli skupiti dovoljno novaca za Ivanovo skupo liječenje. I upravo ti Ivani, Nore, Lave, Mile i mnogi drugi dokazali su nam da nas nitko ne može toliko razjediniti koliko se mi znamo i možemo ujediniti.

Ne želim da me moraju bolesni, siromašni i usamljeni podsjetiti da smo tu jedni za druge, ali toplo mi je nekako oko srca svaki put kad pročitam da smo uspjeli – da smo dobri i ujedinjeni.

Uredi zapis

30.05.2024. u 8:45   |   Komentari: 7   |   Dodaj komentar

Mom budućem

Daj mi tvoje ruke
isprepletimo prste
i pogledaj me
da mi u očima vidiš
koliko mi nedostaješ
koliko te želim
kako želim tvoje usne
i tvoj dah
i tvoj zagrljaj.
Nasloniti ću se na tvoje rame
i čvrsto ću te držat
nježno i dugo
zagrli me
da osjetiš kako drhtim od čežnje
da osjetim koliko me želiš.


Link Oliver - Tvoje ruke

Uredi zapis

21.05.2024. u 15:25   |   Komentari: 36   |   Dodaj komentar

Grande Baby, hvala ti!

Koliko može tako mlad čovjek biti skroman i velikodušan?
Na početku svoje karijere je sasvim zasluženu nagradu Vlade RH odlučio donirati našim najmlađima.


"Zahvaljujem hrvatskoj Vladi na novčanoj nagradi u iznosu od 50 tisuća eura. Ipak, ja taj novac ne mogu prihvatiti. Mogao bih navesti mnogo razloga zašto, ali prvi, najbitniji i dovoljan jest što postoji puno drugih pojedinaca i organizacija kojima će taj novac puno više pomoći.
Ovim putem molim gospodina Plenkovića da u moje ime te ime hrvatske Vlade donira 25 tisuća eura Zavodu za pedijatrijsku onkologiju i hematologiju s dnevnom bolnicom 'Mladen Ćepulić'. Nadalje, ostalih 25 tisuća eura volio bih donirati Zavodu za pedijatrijsku hematologiju, onkologiju i transplantaciju krvotvornih matičnih stanica KBC-a Zagreb. Hvala."
Baby Lasagna

Uredi zapis

16.05.2024. u 14:34   |   Editirano: 16.05.2024. u 15:03   |   Komentari: 21   |   Dodaj komentar

Old school

Mislim da sam zaglavila u onim nekim starim dobrim vremenima pa sam preskočila cijeli jedan period promjena.

Valjda sam imala sreću da sam skoro cijeli život bila okružena kavalirima koji su me poštovali kao ženu, a ujedno su poštovali sebe kao muškarca. Ne samo da su me pratili kroz život, nego su još uvijek uz mene.

I onda se dogodilo da sam upoznala muškarca koji je u svakom smislu situiran; ima dobro plaćen posao, nosi samo brendiranu odjeću, proputovao je pola svijeta, namijenjao se samo dobrih auta i auta...

...pa me pozove na kavu, pa je plati, pa slijedeći put platim ja, pa tako naizmjenice...

...pa kad konobar donese račun, konta kako je cuga u kafićima skupa i kako može jedna cola u kafiću koštati toliko, a u dućanu joj je cijena samo toliko??? Mislim, koja nepravda! Lopovi!

Čovječe, pozovi me slijedeći put u Lidl na coca-colu!

On je prvi muškarac kojem sam platila piće i ne, nije mi problem platiti tu cugu, ali nisam navikla. Zapravo, imam jednog prijatelja kojeg uvijek rado počastim jer znam da je grdoj materijalnoj situaciji. Nije mi bed.

Ma nije mi problem nikoga počastiti, ali ako ti je stalo do mene toliko koliko pričaš, daj se molim te potrudi i pokaži da ti je stalo. Ne budi škrt, mrzim to!

Nemoj slijedeći put kad me pozoveš, pred kafićem pitati ima li tu koji bankomat.

Nee, nee, nije bilo slijedećeg puta.

A krivo mi je.

Možda nisam trebala biti toliko razmažena i očekivati da će mi muškarac, kojem je (valjda) stalo do mene, velikodušno platiti tu fucking kavu.

Možda nisam...

Možda sam se trebala prilagodit i shvatit da su prošla ta vremena kad je muškarac bio kavalir.

A možda nisam...

A možda old school muškarci još uvijek postoje.

Ah, te žene...

Link Woman - John Lennon

Lana je odabrala odličnu pjesmu koja opisuje temu:
Link That dont impress me much - Shania Twain

Uredi zapis

03.05.2024. u 11:22   |   Editirano: 05.05.2024. u 7:35   |   Komentari: 76   |   Dodaj komentar

24 sata

Singapur, grad - država bizarnih kazni, ali ujedno i najčišći na svijetu,

1982. godine u Singapuru je izglasan antikorupcijski zakon, nakon čije implementacije je uhićeno 142 korumpirana ministra i službenika u samo 24 sata.

Danas Singapur ima:
- samo 1% siromašnih
- 92% stanovništva je opismenjeno
- 90% novca je u regulanim tokovima
- 1% je stopa nezaposlenosti

Narod ne plaća nikakve poreze državi, imaju sjajan zdravstveni sustav gdje se skupi lijekovi ne kupuju donacijama, a policija i pravosuđe besprijekorno rade svoj posao.

U nadi da ćemo i mi dočekati ta 24 sata, odoh potražiti hrvatsku trobojnicu i ,uz osjećaj časti, dati svoj glas.

Uredi zapis

17.04.2024. u 9:21   |   Komentari: 17   |   Dodaj komentar

Pomrčina Sunca

Danas je potpuna pomrčina Sunca, ali je iz naših krajeva nećemo moći gledati. Nadam se da će je Juicy vidjeti i poslati nam sličicu :)
Moje znanje o astrologiji je vrlo, vrlo skromno (da ne kažem nikakvo), temeljeno na saznanjima s raznih portala i povremenom praćenju rada astronoma Korada Korlevića.
Kažu neki portali da je ova pomrčina Sunca pokretač nekih naših novih smjerova i novih početaka. Sjećam se one iz 1999. godine, kada mi se život zaista promijenio, ali u dobrom i lošem smislu. U samo par mjeseci razlike preselila sam u novi stan, ali i saznala da bolujem od gotovo neizlječive bolesti. Ne znam je li i ta pomrčina bila pokretač novog smjera života, ali kakva god bila, u stanu sam još uvijek, a bolesti sam se riješila :))
Trenutno ne znam želim li se ovakvoj pomrčini veseliti, bojati se ili je samo zanemariti?

Uredi zapis

08.04.2024. u 12:41   |   Editirano: 08.04.2024. u 13:30   |   Komentari: 15   |   Dodaj komentar

Selo Moje Malo

U posljednje vrijeme često promišljam da grad više nije poželjno mjesto mog življenja iako ovdje živim cijeli život. Ne vidim gotovo nikakvu prednost stanovanja u gradu, zapravo sve više osjetim nedostatke.
Posljednjih desetak dana provela sam na obližnjem otoku u malom ribarskom selu. Zapravno, selo više i nije tako maleno, izgradilo se kuća i kuća. Zahvaljujući promišljanju gradskih očeva, još uvijek nema velike apartmanizacije,sve kuće su maksimalno dvokatnice, a obalna zona je (za sada) zaštićena od gradnje predivnih 300m. Obala je pitoma, nekoliko lijepih uvala s malim, malim šljunkovitim plažicama, dvije veće te obilje stijena.
Osim jednog malog dučančića prehranom i dva kafića na plažama, u selu nema više nikakvih sadržaja. Meni nisu niti potrebni. Na samo pet minuta vožnje su četiri restorana. Posebno mi je draga jedna mala, neugledna konoba koja nudi izvrsna, vrlo jednostavna jela spremljena od svježe ulovljene ribe lokalnih ribara.
Ono što me najviše raduje, su ljudi. šljunkovitim plažicama, dvije veće te obilje stijena.

-Kad si došla
-Jučer, kasno poslijepodne.
-A ča se nisi javila? Ala, dojdi, san ti spravil bocu maslinovega ulja!

I nije samo jedan susjed takav. Drugi je ribar koji mi uvijek ostavi ribu koju je prošle noći ulovio i uvijek se ljutim jer nikad ne želi uzeti novac. Susjeda koja me zove na ćakulu uz slatki prošek kojeg je njen muž napravio. To su ljudi koji u sebi imaju veliko bogatsvo i veseli ih što nekome mogu uljepšati dan.U gradu toga nema, bar ne toliko bezuvjetno i s toliko ljubavi kao na selu. Svatko svakog primjeti, a pritom brine samo svoju brigu – osim onih par, kojih ima svugdje, ali ih namjerno zanemarujem.
Zadnjih godina grad mi je postao tijesan, naročito od kad su djeca zasnovala svoje male obitelji i nisu više ovisna o meni. Postao je samo mjesto stanovanja, a ne življenja. Mislim da sam sve bliže odluci kada ću uzeti dva kofera i preseliti se u Selo Moje Malo.

Uredi zapis

07.04.2024. u 11:21   |   Editirano: 07.04.2024. u 17:39   |   Komentari: 25   |   Dodaj komentar

Moji koraci

Uvijek su bili snažni, dugački, hrabri.
Grabila sam njima u novi dan, u sutra, ponekad zaboravljajući jučer.
Nosili su ne samo mene, nego i njih - moje sve. Bili su čvrsti i postojani.
Odjednom, kao da su se zbunili.
Postali su slabašni, ljuljuškavi, sićušni.
No, još nisu stali – u očekivanju koračanja uz nekog.

Link Šajeta - Moji koraki

Uredi zapis

28.03.2024. u 17:36   |   Editirano: 28.03.2024. u 19:32   |   Komentari: 15   |   Dodaj komentar

Odlazak

Uvijek smo znali razgovarati, slušati, pitati, šutjeti.
Nikad nisam pomislila da to nećemo umjeti na kraju, a dogodilo se.
Osjetila sam i vidjela da niije dobro. Nije znao ili mogao reći zašto. Samo je otišao.
Imala sam priliku, dok je još bio u blizini, potražiti ga i pokušati reći što osjećam. Da strahujem, plačem, nadam se… pitati ga zašto je to napravio?
A nisam
Bila sam ljuta, ne zato što je otišao, nego zato što mi niije rekao da se osjeća loše i da će vjerojatno otići.
A znao je, sugurna sam da je znao.
S odmakom vremena shvatila sam njegove tihe i glasne znakove odlaska, koje do tada zaista nisam razumjela ili nisam željela. Sve te pjesme koje mi je svakodnevno puštao, sve su bile “naše” i, čini mi se, kao da se njima opraštao.
Bila sam ljuta na njega, jako.
Ljutnju je kasnije zamijenila tuga, a ostali su čežnja i lijepa sjećanja. Zaista, potisnula sam sve loše, sve ružno. Pamtim samo dane kad smo bili dovoljni sami sebi i bili sretni.
Znam, vjerujem u to, da ćemo se sresti opet, a tada ću ga pitati zašto me je ostavio. Kako je mogao?

Link Lara Fabian - Caruso

Uredi zapis

30.01.2024. u 11:57   |   Editirano: 28.03.2024. u 17:24   |   Komentari: 0