Zašto sam ovdje

Humor je važan začin svega u životu, a pogotovo je začin veze.
Smatram se duhovitom osobom, zajebantom čak.
Načitan sam, pročitao skoro cijeli opus Marqueza, Coelha, Murakamija, Franzena, Kundere, Houellebecqa, Viewegha, ... Gavrana, Tribusona, Ferića, Ivaniševića, Pavičića, ...
a i dalje mi je na prvom mjestu Luciano Secchi, poznatiji pod pseudonimom Max Bunker (scenarist Alan Forda) i nenadmašni prevoditelj Nenad Brixy, i to u kombinaciji sa genijalnim crtačem Magnusom (prve 72 epizode).

Evo recimo jučerašnju vijest iz crne kronike da je ginekolog završio u zatvoru zbog bludničenja nad pacijenticom može se komentirati i na crnohumorni način: još jedan kojemu je posao ujedno i hobi, samo se previše uživio. Kozmička pravda bi bila da sad njega pregleda nabildani homo proktolog kojemu je također posao hobi i koji će se također previše uživit.
Slično kao u onom vicu za fitness mršavljenje (hetero) muškaraca: Trening za mršavljenje vodi sisata instruktorica kojoj na majici piše: tko me ulovi, može me je**ti. I ona povede trkačku kolonu, samo šta je prebrza, pa ništa od toga. I idućih par dana bude isti trening, samo se mijenjaju instruktorice, sa istim natpisom na majici. I tako se dosta smršavi, a zadnji dan je najučinkovitiji. Naime, tad trening vodi sa začelja kolone nabildani crnac sa natpisom na majici: ako te uhvatim, je**t ću te.

Ima i pristojnih viceva, ali nisu ovako dobri ;-)
Eto, ako ste nakon čitanja profila pomislili da ga je napisao neki prestrog i ograničen lik, neki sterilni knjiški moljac, razmislite opet.

Posao mi je ujedno i hobi, ne opterećuje me niti me umara, a toliko dugo ga već radim da mi je rutina. Kroz prozor svog ureda na južnoj padini Marjana vidim gradsku luku, Sustipan, Zvončac i otoke Brač i Šoltu, kao u pjesmi "S ponistre se vidi Šolta".
Slušam lagano glazbu ako me volja kad radim.
Što točno radim možeš me pitati u eventualnoj daljoj komunikaciji, ukratko za širu publiku: nadzor u projektiranju.
Sve sam postigao svojim radom, bez rodbinskog ili političkog poguranca. Sve razrede osnovne i srednje škole završio sam s odličnim,srednja škola MIOC, pa fakultet. I tada, dok su se drugi mučili učenjem, meni je to uvijek glatko išlo, sve sam stizao. Imam postignuća štrebera, a nikad nisam bio štreber. Izgleda da mi je genetika jako dobra.
Nisam se bojao izazova i težeg puta, nije mi kao mnogima prioritet ići linijom manjeg otpora. Upisao sam težak fakultet jer je tada pružao fantastičnu perspektivu, plus jako dobru stipendiju.
Po završetku fakulteta sam se kao stipendist brodogradilišta Split odmah zaposlio. U 13 godina provedenih tamo prošao put od dna struke do vrha, od inženjera u pogonu do šefa projektnog odjela.
2007., dok se kriza još nije ni nazirala, ali mi je tadašnji posao bio prilično stresan, ukazala mi se prilika prebaciti u sadašnju firmu, na posao praktički bez stresa, tu i sada radim te namjeravam ostati do penzije.
Kad u 16 h završim s poslom, ne nosim ga doma. Tako da imam obilje slobodnog vrimena, pogotovo zadnje 2 godine, opisao sam u profilu kako provodim slobodno vrijeme, a u donjem članku kako se rekreiram.
Često ručam u restoranu preko pauze u podne, tako da sam u 16 h potpuno slobodan, sad ljeti sam za 5 minuta po završetku posla na obližnjoj plaži, radni dan skoro kao godišnji odmor ;-)
Link

Rekreacija je ljekovita, u fizičkom i duševnom smislu. Redovito se rekreiram, iako mi nije neophodno. Obično to triba onima što ih posao iscrpljuje, a meni je posao hobi, zanimljiv i još izvrsno plaćen. Di ćeš bolje. Pa zašto rekreacija kad nije neophodna? Pa zato jer mogu i hoću, zašto ne?
Osjećaj kad na svom prvom maratonu, i to s 55 godina, utrčiš u cilj je neusporediv s ičim drugim. Možda je usporedivo s usponom na neki od svjetskih planinskih vrhova, ali nisam planinar, pa ne bih znao. vrhunac planinarenja mi je bilo popet se na Mosor pred tridesetak godina, i to je bilo bez problema, a nije mi uopće bilo nešto spekakularno.

Počeo sam aktivno trčati pred 2 godine, dicu podigao (samostalno !), prodisao i šta sad s viškom slobodnog vremena?
Taman sam nekako u to vrime čitao opus Harukija Murakamija i naletio na njegovu autobiografsku knjigu "O čemu govorim kada govorim o trčanju", gdje opisuje kako i zašto je počeo trčati, i to maratone, tek u tridesetima.

Link

Ova fotografija na linku je sa Omiškog polumaratona ujesen 2023., moj prvi polumaraton istrčan ispod 2 h, i to više od 1h po žestokom pljusku. Zapravo, mjesec i po prije toga sam u Rami već istrčao polumaraton ispod 2h, ali tamo je prevladavala velika nizbrdica većim dijelom staze, tako da to neću računati.

Pa kad može Murakami, i kad mogu još neki moji poznanici, obični ljudi, nikakvi nadljudi, pa što ne bih mogao i ja postati maratonac.
I tako u proliće 2022. umjesto dotadašnjeg laganog jogginga jednom do dvaput tjedno (da ne omlitavim, da budem fit), znatno povećam brzinu i količinu trčanja. Najesen 2022. istrčim svoj prvi polumaraton. U veljači 2023. istrčim i prvi (zasad i jedini) maraton.

Rekreacija mi se sastoji od vrta (nije zanemarivo za opću kondiciju i duševni mir), šetam po prirodi, trčanje triput tjedno i to u prirodi ili na tartanu, kako kad, pa na kraju trčanja malo sklekova, trbušnjaka, zgibova, ništa fanatično, odradim trening koji traje oko 1h i to je to, čisto da se osjećam dobro i budem fit. Ne volim teretane, nehumane su. Ne inzistiram da me partnerica prati u rekreaciji ako je ne zanima, eventualno bi me mogla pratiti na bicikli dok trčim.
Nogomet i košarku volim i redovito pratim, ne igram više. Igrao sam dvoranski. Prestao sam prije desetak godina, treba znati kad je vrime za prestati dok si još zdrav, a ne se ozlijediti, npr. kolino i postati polu-invalid kao jedan moj prika sa baluna. Sad su godine za individualnu rekreaciju.
Trenirao sam u mladosti veslanje 3 godine i stekao rutinu treniranja, karate nešto malo i stolni tenis.
Kao dječak i momak po cijele dane sam naganjao nogometnu i košarkašku loptu, čak i na studiju kad god sam mogao, s tim da je na studiju bilo više košarke jer nas je lakše bilo skupiti.
Još od mladosti, po okončanju aktivnog višegodišnjeg bavljenja sportom, ostao sam rekreativno aktivan non stop, to mi je rutina, nešto kao pranje zubi. U zdravom tijelu zdrav duh, tako da nisam totalni novak u rekreaciji.
Godišnje istrčim 4 do 5 polumaratona, a utrke na 5 i 10 km niti ne brojim, bude ih više od 30 godišnje.
Najbolja stvar s kasnim početkom natjecateljskog trčanja je što možeš često popravljati osobne rekorde, a ne kao oni koji su odavno u tome pa su im najbolji rezultati u dalekoj prošlosti, a sadašnji rezultati ih frustriraju.
Također imam i dokaz da sam svršavač , na medaljama sa značajnijih utrka zadnje 2 godine je ugravirano "Finisher" ;-)

Link

Osim toga, stara vlaška poslovica glasi "Kako trčiš, tako *rčiš" (excuse my french ;-)

Ima još jedan veliki benefit od rekreacije: "Tko trči, stomak mu krči" , ode višak kilograma sam od sebe, a u sebe hranu možeš ubacivati lopatom.

Uz fotografiju objavljenu u Slobodnoj Dalmaciji s ovogodišnjeg ST maratona, gdje je fotografu bio interesantan trkač u zrelim godinama koji je pred njim raširio ruke kao da leti (tko li bi to mogao biti ;-))) ili kao da proslavlja tricu kao Aco Petrović ili gol kao nogometaš Montella (zbog toga prozvan aeroplanino), novinarka je napisala: "na utrci ćete vidjeti ljude raznih dobnih skupina".

Link

Kao da je novinarka neka od ovih bahatih sa iskrice u kasnim četrdesetim ili ranim pedesetim koju sam kontaktirao i koja mi je na to odbrusila da sam prestar za nju, tako se i ovo "raznih dobnih skupina" može isčitati "ma vidi onoga staroga šta trči i još se glupira".
Po pitanju toga tko je star, ne bih rekao da je to baš tako, biologija ne tretira jednako muškarce i žene u pedesetim, pored mene većina mojih vršnjakinja izgleda staro i smežurano, čast rijetkim iznimkama i Monici Belucci, koja je starija od mene 3 godine, a i dalje (i to bez šminke) izgleda nedostižno za većinu ženu u kasnim četrdesetim i ranim pedesetim.
Mi muškarci nemamo rok trajanja kvalitetne hormonalne ravnoteže do menopauze, nemamo taj negativni psiho-fizički skok koji nas u kratkom vremenu znatno postara. Možda nisam smio ovu zadnju rečenicu napisati, trebao sam ove bahate i površne ostaviti u uvjerenju da će se još dugo moći bahatiti. Mi muški starimo kontinuirano polako, pogotovo mi koji držimo do sebe.Ha, tko ne voli sebe, nije u stanju voljeti ni drugu osobu.
Također imam izvrsnu genetiku, roditelji su me dobili kad su bili stari, a čak su i u poznoj starosti bili ekstra vitalni. Meni odgovara par godina mlađa žena. Znam što govorim, bivša žena je bila 10 godina mlađa, ove veze su mi bile s 5 do 8 godina mlađim, ali nisu mi veze zbog toga propale, opisao sam to u prethodnom članku. Pa ja još uvijek imam pločice na trbuhu, i to bez ikakve teretane, samo prirodna aktivnost. Po Garmin sportskom satu kondicijska dob mi je 45. Da se razumijemo, ako izgledaš kao Monica, možeš imati i njene godine, neću ti tražiti zamjerku. Tko u sitno gleda, sitno i vrijedi.

Imam još jednu rekreaciju, na selu, na didovini. To je također fizički blagotvorno, a duševno još i više, daje mi zen mir. Na jednoj parceli od oko 1500 kvadrata terasastog terena, na južnoj padini brda s djelomičnim pogledom na more, od nekadašnjeg vinograda napravio sam vrt svaštaru, masline, razne voćke, 50tak stabala, plus posadim nešto povrća, uokolo je šuma, pjev ptica; a na drugoj parceli blizu selu je klasični voćnjak od oko 500 kvadrata di dominiraju trišnje, bude ih po 200 kilograma, ništa ne prskam, sve je bio. Podilim prijateljima i kumovima, okupimo se na branju i usput gradelamo.
Život je samo jedan i (pre)brzo prolazi.

Uz rekreaciju idu i izleti. Volim ponekad poć na neki izlet, na par dana, ove godine sam tako bio u Kopačkom ritu, Osijeku,Vukovaru, na Blidinju, u Ljubuškom, u Mostaru, Sarajevu, Zadru, Višegradu. Ne hvalim se, ilustriram primjerom. Realno se opisujem, da vidiš odgovaram li Ti ja baš ovakav kakav jesam. Ljubuški, Zadar i Mostar sam kombinirao turizam i utrke.
Što se tiče daljih putovanja, volim ponekad negdi poć, ne prečesto, par puta godišnje po oko tjedan dana, nije mi kobra u džepu na straži kod novčanika. Dicu sam prije vodio, sad im više nije đir ić sa mnom. Vodio sam ih svugdi po Hr, a od inozemstva u London, Rim, Veneciju,...

Meni je smisao ovakvog mjesta naći ono što tražim i maknit se odavde. Znam što želim naći i jasno sam to opisao.
Nekome drugome je smisao trajno pecati ovde, nekome je smisao ovde kratiti dosadu ili liječiti životne frustracije ili provoditi sociološka istraživanja, a našlo bi se i podosta materijala za psihijatrijska promatranja. Ima i dosta bezglavih kokoši, koje jadne zbilja ne znaju di im je glava. Muški profili su opet posebna priča, pretpostavljam lakiranje i laskanje na n-tu potenciju dok se ne uvuku u gaćice, a onda ćao bella, jer takav je muški rod i u stvarnom životu. Ja sam prilično netipičan po tom pitanju.

Prednost ove stranice u odnosu na mesarske stranice modernih dating aplikacija (gdje gledaš slike i mičeš ih lijevo ili desno, kao u izlogu mesnice ili u crvenoj četvrti u Amsterdamu) mi je što je ovde naglasak na sklonostima i navikama, iz čega se može dosta saznati o karakteru i svjetonazoru potencijalne partnerice.
Tako da do eventualnog susreta za upoznavanje možeš dosta dobro spoznati s kim se dopisuješ, tako da na susretu ostaje samo dilema hoćete li kliknuti ili ne, puno bolje nego otići na susret i ustanoviti da imate totalno različite poglede na vezu ili ste karakterno nekompatibilni. A još ako se dogodi klik, a vi tako nekompatibilni, onda ste baš u problemu.
Zato bih ja u uvodnoj komunikaciji obavio nešto poput kratkog intervjua za posao, pa ako jedno drugom principijelno odgovaramo, nema se što čekati, upoznavanje pa što bude. Od beskrajnog dopisivanja nema sreće. Mislim da mogu dosta dobro razlučit tko laže, tko glumi, tko ima skrivene motive, ...

NAGLASAK MI JE NA KARAKTERNOJ I SVJETONAZORSKOJ KOMPATIBILNOSTI TE OBOSTRANOJ PRIHVATLJIVOSTI ŽIVOTNIH OKOLNOSTI
Želim naglasiti da mi je u ovim zrelim godinama najvažnija karakterna i svjetonazorska kompatibilnost, stoga sam se detaljno i jasno opisao da možeš zaključiti odgovaram li Ti ja baš ovakav kakav jesam. Ako imaš ambicije mijenjati me ili preodgajati, produži dalje. Realno sam se opisao, stavio fotografije iz ove i prošle godine, osim toga, nema nikakvog smisla nešto frizirati u traženju dugoročne veze, svaka netočnost se može vratiti kao bumerang kad se najmanje nadaš.
Također sam jasno naveo kakvu bih ženu želio upoznati i kakve osobine i navike ne bi trebala imati da bi mi odgovarala.
Ako si takva kakvu ja tražim i ako se ja ovakav kakav jesam Tebi svidim, tek tad postoji potencijal i samo u tom slučaju vidim smisla u daljoj komunikaciji koja bi mogla voditi upoznavanju.
Inače nisam ovako krut i služben kako bi se moglo površno isčitati iz profila, međutim temeljem dosadašnjeg iskustva i svakakvih koje su mi se javljale na ovom mjestu koje obiluje lažima, glumom, glupošću i licemjerjem ovakav profil je dobar filter. Bolje nikakva komunikacija nego gubljenje vremena; a također smatram da je bolje biti sam nego u lošoj vezi.

IZGLED I POČETNA PRIVLAČNOST
Da se razumijemo, Tvoj izgled mi nije nebitan, ali on me neće privući ako nemamo karakternu i svjetonazorsku kompatibilnost, neću sebi dopustiti upasti u zamku površne privlačnosti i opet potrošiti par mjeseci svog vremena na vezu čija perspektiva nije dobro utemeljena.
Bitno je također naglasiti da oboje imamo životne navike i okolnosti koje potencijalnom partneru možda nisu uopće prihvatljive, pa pogledi i osjećaji koji se eventualno razviju na susretu mogu samo povećati gorak okus razočaranja.


UPOZNAVANJE
Bio sam sve skupa na desetak upoznavanja od 2018., i to svaki put tek nakon odlične komunikacije, a od toga su samo 3 upoznavanja urodila ponovnim susretom, a ponovni susret i vezom. Uglavnom je meni izostajala želja za ponovnim susretom , osim dva puta od tih desetak kad je drugoj strani izostala želja, a meni nije.
Dakle, iako jamstva za uspjeh nema, jedno je sigurno: tko ne proba, taj sigurno neće uspjeti.
Nisam za beskrajno dopisivanje, to nema smisla. Osobu se zapravo može mjerodavno doživiti samo uživo.
Naše je da, ako oboje u uvodnoj komunikaciji procijenimo da su se stekli uvjeti, dogovorimo susret za upoznavanje, pa ako se nakon upoznavanja poželimo ponovo sresti, da čista srca, iskreno i posvećeno počnemo graditi odnos, pa kako bude.
Kao kad posadiš cvijet, ili stablo, isti je princip, treba najprije pripremiti tlo za sadnju, pa pažljivo posaditi, pa zalijevati, okopavati, plijeviti korov. Treba aktivno djelovati, a ne pasivno izvoljevati, a u vezi uzimati partnera zdravo za gotovo.

UKRATKO O BRAKU, RAZVODU I VEZAMA NAKON RAZVODA
Bio sam u lijepom i skladnom braku, koji je bio takav desetak godina, pa onda međufaza 5 godina kad je postao osrednji, zadnje 2 godine turbulentan i nakon ukupno 17 godina se 2017. raspao i to ne mojom krivicom (o tome u eventualnoj daljnjoj komunikaciji). Najgora židovska kletva glasi: Dao ti Bog da imaš, pa da nemaš.
Bio sam nakon toga u 2 veze, a nakon toga je bila još jedna, međutim amputirala me u ranoj fazi, tako da se to nije ni stiglo razvit u pravu vezu.
Oko godinu dana od raspada braka sam se dovoljno oporavio da mogu krenuti punim plućima dalje i tako sam najesen 2018. stupio u prvu vezu. Oprezno sam se upustio u to, bilo je lijepo u početku, međutim kad je ona nakon početnih par miseci glume za Oscara pokazala pravo lice, a to je hladna, koristoljubivo proračunata materijalistica, rekao sam joj da ne mogu biti u vezi s takvom osobom.To je teško odmah prepoznati, ali nakon par mjeseci vidiš sve, ništa se ne može sakriti.
Poučen iskustvom, puno opreznije sam ušao u drugu vezu, to je bilo 2020. , a za krah te veze je glavni razlog njena depresija, a još se pokazalo da je ostala mentalno zarobljena u vlastitoj prošlosti. Dodatne otežavajuće okolnosti su bile karakterna i svjetonazorska različitost. Čim je prošlo početnih oko pola godine obostrane idilične zaljubljenosti, pokazalo se njeno pravo lice, a meni su se oči širom otvorile, uvidio sam lice depresivne žene koja nije u stanju raskrstit sa prošlošću, stalno se sa gorčinom osvrtala unazad na svoj propali brak i širila tu gorčinu i na mene. Umjesto da prošlost ostavi u prošlosti i živi život, postala je taoc svoje prošlosti. Nisam je odmah otpisao, pokušavao sam joj zadnjih par mjeseci pomoći da se izvuče iz toga stanja, ali bez uspjeha. Na zadnjem razgovoru nije mogla kontrirati mojim argumentima za prekid, iako je bila utučena prekidom. Ali ja bih bio utučen ostankom u takvoj vezi, u što se pretvorila.
Evoluirao sam tada i rekao sam sebi: bolje sasvim sam nego u vezi koja je ispod mojih standarda za vezu, koji su naravno individualni, neki ljudi će radije trpiti svašta, nego biti sami. Ja sam recimo trpit svašta bio spreman samo u braku, pri kraju, zbog djece.
Dakle, veza ispod mog standarda mi više ne treba, radije ću ostat sam. I zato je moj profil ovako odrješit, ne želim niti komunicirati s osobama koje mi ne odgovaraju, a kamoli što više.
I tako sam opečen, izuzetno oprezno i vrlo polagano zakoračio u treću vezu, međutim već nakon početna 3 mjeseca me amputirala preko noći, usred odličnog odnosa, a vidilo se na njoj da je bila baš procvjetala, da je sretna, to se ne može odglumiti, to ni ona "glumica" oskarovskih kapaciteta iz prve veze ne bi mogla. Ta njena preobrazba je očito privukla njenog bivšeg, a kada ju je počeo salijetati,očito je razbuktao stari žar koji je još u njoj tinjao. U tome je problem s osobama koje ne naprave čist restart, a nikome ne piše na čelu ima li takav rep koji vuče sa sobom, a rijetko tko bi to priznao. A baš se lipo sve odvijalo do tog iznenadnog kraja, polako i opušteno, mirisalo je na ono pravo. Kad je već moralo tako propasti, dobro da se to dogodilo u ranoj fazi, kasnije bi ostao pravi ožiljak. Relativno lako sam to prebolio, racionalno sam osvijestio sam sebi koliko me zapravo malo volila kad je to mogla napraviti, koliko nisko samopoštovanje i moral zapravo ima, i pustio sam iluziju koja se rasplinula da sama od sebe izvitri. Nije uopće bilo potrebe vrtiti film unazad, evocirati sjećanje i tako se mučiti, pitati se kad i što je krenulo loše i jesam li mogao i trebao išta drugačije u nekom trenutku napraviti. Nisam baš ništa ni u kom trenutku pogriješio, nikakav znak nekog nezadovoljstva, idilično do iznenadnog kraja. Ne možeš nikoga staviti u startu na poligraf, moraš pokloniti neki minimum povjerenja i malo riskirati, nema cjepiva protiv toga.
Opet se potvrdilo da nekoga zbilja upoznaš tek nakon što skupa provedete najmanje par mjeseci. I ona stara izreka: pravo lice osobe vidiš na kraju veze, ne na početku.

Nisam zbog toga izgubio vjeru u ljubav, slično kao što nisam prestao vjerovati u Boga jer među svećenicima ima pedofila.
Nema jamstva za uspjeh, ima samo jamstva za neuspjeh, a to je da onaj koji ne proba sigurno neće uspjeti. Paulo Coelho se mudro osvrnuo na to, davno sam čitao pa se ne mogu točno sjetiti, alli smisao je: nemoj odustati od uspjeha zbog straha od neuspjeha, jer si onda trajno neuspješan i tužan.
Naravno da ne treba srljati, ali kad se stvore pretpostavke za uspjeh, treba se odvažiti i probati u dobroj vjeri i čista srca, pa ako te partner iznevjeri, to je njemu na "čast".
Kako vidiš, nisam djevac, ali nisam ni licemjer pa stoga ni ne tražim djevicu. Ali ne bih ni neku koju je pola grada "pregazilo".

OPĆENITI OKVIR ZA MENI PRIHVATLJIVU VEZU
Ne lutam po tom pitanju niti se želim upustiti u vezu pa se kasnije naletit na nepremostive prepreke. Znam okvirno što želim, također znam što mi nije prihvatljivo.
Ako nam se dogodi onaj tajanstveni i nepredvidivi klik na susretu, a prije toga smo u komunikaciji već ustanovili karakternu i svjetonazorsku kompatibilnost, pa se poželimo opet sresti, želim da se počnemo viđati u dobroj vjeri, iskreno i posvećeno. Ne gledamo više druge osobe kao potencijalne partnere, posvećujemo se jedno drugom i polako, bez presinga, požurivanja i bilo kakvog nagovaranja, idemo korak po korak, tempom koji odgovara sporijem partneru, gradimo vezu.
Za privlačnost i seks ne treba trud, ali za izgraditi partnerski odnos pun povjerenja, prijateljstva, uvažavanja i poštivanja, potrebno se potruditi.
Ne varam, nikad nisam varao kad sam bio u vezi, ne bih radio ono što ne želim da se meni radi.
Za početak poneki izlazak, npr. kino, koncert, ručak u restoranu, šetnja po Rivi ili Marjanu ili drugdje.
Ti postaješ centar mog svemira, bit ćeš mažena i pažena, bit ćeš moja kraljica. Zauzvrat ne tražim ništa, ljubav je davanje, osim što se nadam da ti sa svoje strane iskreno i čisto pristupaš meni. Ne mora biti istom mjerom, svatko ima neki svoj tempo, ali ako vidim da izostaje prava reakcija kod tebe, lijepo ćemo se i ljudski razići.

Po pitanju oblika uznapredovale veze sam fleksibilan, može biti u rasponu od povremenih susreta do zajedničkog života, kako se dogovorimo. Veza na daljinu mi je isto prihvatljiva, nije baš da preferiram, ali ne isključujem je kao mogućnost. S tim da podrućje od Makarske do Zadra, a sjeverno do Knina niti ne računam kao daljinu, to je sve tu blizu meni koji volim voziti. Nije mi bio problem ovaj tjedan skoknit u Šibenik na koncert Stefanovskog i Tadića, ili par stotina kilometara odvozit za dobar izlet ili nastup na utrci.

Minimum kontakta meni prihvatljiv je kad smo razdvojeni da se čujemo telefonom ili barem porukom svaku večer i još ponekad danju kad poželimo i da znamo da pri tom ne smetamo, nego da smo radost jedno drugom.
Godišnji odmor i blagdane u uznapredovaloj vezi da provodimo zajedno. Zajednički život kad i kako se dogovorimo, najkasnije u penziji. To je minimum koji mi je prihvatljiv, ako je Tebi to neprihvatljivo, onda mi ne odgovaraš.
Ne gušimo jedno drugo, puna sloboda i povjerenje.
Meni sve odgovara, Ti možeš kod mene, kako god Ti paše, povremeno dolaziti ili trajno doseliti kad veza još uznapreduje. Eventualno preseljenje kod Tebe isto mi dolazi u obzir, ali radije ne bih.

Ako netko misli da sam previše otkrio o sebi, neka misli. Mišljenje je kao i šupak, svatko ga ima ;-)
Nemam što ni od koga kriti, niti se imam čega sramiti.
Ovo sam napisao samo za jednu osobu, onu koja će se prepoznati u opisu žene kakvu tražim i kojoj se ja sviđam, baš ja i baš ovakav kakav jesam. Nakon što upoznam takvu i stupim u vezu, ovog profila i ovog teksta ovdje više neće biti.