U potrazi za pitanjem?

Na evolucijskom putu od majmuna do modernog čovjeka ponekad pomislim da su mnogi, umjesto da nastave naprijed, odlučili okrenuti smjer i vratiti se prema svom drevnom zavičaju, među društvo sebi ravnih. Ne znam jesu li se izgubili, uhvatila ih nostalgija ili im je civilizacijski napredak jednostavno postao previše naporan, ali tragovi povratničkog prometa vidljivi su na svakom koraku.

A prije nego što se netko pobuni, posebno među ekipom iz Hoda za život, odmah da pojasnim da ovo nije pokušaj da presudim je li čovjek nastao od zajedničkog pretka s majmunima ili je neki poduzetni majmun svojedobno stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku. To je samo metafora za društveno nazadovanje. Sve ostalo neka svatko čita prema vlastitoj svijesti i intelektualnim kapacitetima.

Obično za sebe kažem da sam "u vinklu", što bi zidari rekli. Pogotovo kad sa svoje verande, uz čuvenu čašu vina, gledam daleko na pučinu i slušam kako se galebovi karaju. Osobito sada, dok još vlada mir i dok nisu stigle turističke horde. U takvim trenucima čovjek bi rekao da mu je pogled bistar, misli posložene, a razum na svom mjestu.

Pa onda stigne ta forvarduša. Mislim, ti ne znaš da je to forvarduša, ustaneš, odeš po mobitel i BAM, k'o da ti je majku opsovala! U tebi počne kuhati dok se pokušavaš sjetiti zašto si se uopće digao, a u glavi si dotad skoro pomirio Izraelce i Palestince, riješio korupciju i lobotomiju na Plenkiju. Ne pomaže tu više ni bijelo vino od susjeda.

Ponekad se pitam kakav je svijet bio prije nego što su ljudi počeli jedni drugima slati gluposti na mobitel. Kako je to bilo kad te ujutro ne dočeka poruka od gerijatrije sa slikom kave, dva mačića i porukom: "Dobro jutro, neka te Bog čuva." Ili kad ti ne stigne od kolega slika ženskih sisa veličine prosječnog apartmana na moru s mudrošću da je sutra vikend i da nema predaje. I kad misliš da ne može gore, otvoriš WhatsApp i naletiš na statuse žena: "Ja nisam za svakoga. I to mi savršeno odgovara." Ili još bolje: "Dok ti spavaš, ja rastem." Kud pobogu rasteš, pa zar ti on mora sad još i novu odjeću kupovati?

Ekipu s mačićima, cvijećem i sisama, gdje je mobitel jedino što je pametno u cijeloj priči, više neću ni spominjati. Dao Bog da, kao za buduće automobile — ako si pijan, auto se neće upaliti i za mobitele izmisle pravilo: ako si glup, ne možeš pisati i slati poruke. Oni znaju da su dosegnuli civilizacijski intelektualni minimum i da su samo korak ispred članova HDZ-a ali onih iz uvjerenja. Nisu ni tamo svi lopovi!

Meni osobno najzanimljivija je ekipa iz kategorije „sami sebi dovoljni". Tu definitivno prednjače žene, ali ima tu i muškaraca, pogotovo kad su pijani.

I tu postoje podgrupe, kao što su:

Klasična grčka tragedija gdje je gorčina prerusen u snagu:

"Naučila sam da ne trebam nikoga. Sama sam svoj mir."
"Bolje sama nego s pogrešnom osobom."
"Ja nisam za svakoga. I to mi savršeno odgovara."
"Prošla sam kroz pakao i izašla jača. Hvala svima koji su me napustili."
One s indirektnom porukom bivšem i cijelom muškom rodu:

"Dok ti spavaš, ja rastem."
"Jednog dana shvatit ćeš što si izgubio."
"Nisam se promijenila. Samo sam prestala biti tvoja."
"Bog me čuva. Ne trebam tebe."
Kvazinedjeljna nakon mise — duhovnost kao čelični oklop:

Nastavak slijedi jer ne stane...

Ne znam točno kada nam je inflacija pojela naše lokalne heroje. Nisu oni bili kao ovi američki, blistavi i sjajni, već više poput slavnog Alije Sirotanovića, neka crno-bijela slika. Sad, je li to bilo od čumura ili zato što su tada sve slike bile takve, tko zna. Možda jednog dana, kao Retro Podravkina Vegeta ili Kraševa domaćica, i Alija s velikom sjanom lopatom zasja u svom retro izdanju na policama lokalnog Lidla, između Kineskih bušilica i ljetnih majica iz Bangladeša.

A s tom inflacijom koja hara već godinama, nestalo je i heroja očeva i majki. Nestale su i stereotipne društvene uloge koje su ih definirale, ukrotile u njihovim ulogama, ali su iza sebe ostavile generacije obilježene njihovim ograničenjima i svojim novim očekivanjima s društvenih mreža. Ono što je nekad bilo predstavljano kao ideal veze, braka, danas se sve češće promatra kao teret koji su naslijedili oni koji su dolazili poslije za njima.

Možda je problem što smo, rušeći stare kipove, zaboravili graditi nove. Tako danas živimo među ruševinama nekadašnjih ideala i reklamama za buduće. Nitko više ne vjeruje dovoljno dugo ni u što da bi od toga nastao neki novi heroj. Sve traje jednu sezonu, jedan izborni ciklus, jedan viralni video ili jednu marketinšku kampanju.
Nekad je trebalo desetljeće da čovjek postane legenda. Danas je dovoljno nekoliko dana da postane zvijezda, a još manje da bude zaboravljen. Možda zato više ni nemamo heroje, nego samo prolazne sadržaje koji nakratko zauzmu mjesto u našim životima koje je nekada pripadalo voljenima. Dobro došli u vrijeme tranzicije.

Ima vrijeme kad me obaveze minu, kad mi je dosta okoline, pa se doslovno naserem tu i počnem opet intenzivnije dopisivati na iskrici.

Obradujem se tada vječno istim licima, ne u zlobi ili unutarnjoj zloći jer su još uvijek usamljeni i tu, nego onako toplo, kao kad u svoju kavanu zađeš, pa je dovoljno malo klimnuti glavom da sva stara poznata lica pozdraviš i dugih prepiski sjetiš se.



Ali eto me nešto uspije da iznenadi, prosto u komunikaciji zateći, pa onako kao školarac bez zadaće, mucaš kad te profa prozove. Slučajni tren iskrenosti koji nisi planirao.



Trend nije nov, samo je dobio ime. Umjesto jahti i Ferrarija, kava u rano jutro, ljubimaca na krevetu, smijeh s prijateljicom na špici.

Sitne slike koje govore: moj život je pun. I to je, nekako, još uvjerljivije od jahte. Jahtu možeš iznajmiti. Autentičnu sreću, ne možeš.



Slike kao putokazi. Po tim slikama si doslovno znao u kojem su stadiju su ti poznanici. Bila je to svojevrsna kronologija koju nitko nije namjerno pisao, ali svi smo je znali čitati.



- On u robici koju mu je ona pripremila — poza za kadar, osmijeh svjež, ona ga pravi lijepim

- Ona i djeca, toplo svjetlo, kadar blizak, hashtag #family. On ne mora biti tu da bi slika ispričala priču

- Ona i prijateljice, smijeh koji glumi spontanost, vino na stolu, subota popodne koja izgleda kao sloboda

- Ona svuda. Vrh planine. Spa vikend. Svaki event koji postoji. Kadar za kadar , ali njega nigdje



I obično, tu negdje između faze dva i tri, između nje i djece i nje i prijateljica, su se i rastali. Niko to nije objavio. Ali svi su znali.



To je paradoks "Rich in Life" estetike: što intenzivnije pokušavaš dočarati puninu, to jasnija postaje praznina koju pokušavaš pokriti. Nije to loša namjera.

Možda je samo stari ljudski refleks, pokazati dobro, sakriti teško, i nadati se da će kamera nekako uvjeriti i tebe samog.


A ja, ja se eto vraćam na iskricu, klimnem poznatim licima i upijem tihu, nesavršenu toplinu razgovora u koji nemam što dokazivati.

Pa se iznenadim. I ovdje. I ovdje ta ista potreba, ta duboka nesreća mojih sugovornica prerušena u priču o tome koliko im je život pun a prazan.

Iskrici se vraćam zbog neke nade u meni, naći nekoga tko isti sklop u glavi ima, a dobijem još jedan ekran na kom neko sebi dokazuje da je sretan i po istom kroju mene sudi.

Pitam se jeli tko u zadnje vrijeme kliknuo na male oglase na iskrici? Ja jesam. Teško je opisati, mnoštvo pitanja koja su mi proletjela kroz glavu dok sam ih čitao. Iskreno bi volio znati dali se netko stvarno javlja na te muške oglase? I ako je jedan glup zašto toliki (svi) od njega prepisuju? Najsimpatičniji je bio jedan 111 godišnjak, koji je oglasio da traži nekoga za sporadični sex. Halo u 111 godini, bude valjda s vlastitom hitnom stigao na sastanak, a odabranica bi otišla kući s trovanjem salmonelama od konzumacije prastarih jaja.



Iskreno ne znam dali na ovom svijetu ima tako očajnih i seksualno ugroženih žena da se jave i na jedan od dotičnih oglas, pa se pitam što je u proteklih 400 godina i prvih oglasa otišlo tako krivo? Negdje oko sredine 17 stoljeća su počele izlaziti tako zvane "intelligence" publikacije koje se za razliku od dotada poznatih novina nisu bavile politikom ili kulturom, već općim informacijama i oglasima. E da ono intelligence nema veze s inteligencijom već potiče od latinskog Intellegere, uzet uvid, razumjeti.



Prvi romantični oglas je ipak nastao malo kasnije a objavljen, u srpnju 1695. u engleskom tjedniku “Collection for Progress in Trade, Homework and Agriculture” a glasio je: "Gospodin od oko 30 godina, vrlo dobrog statusa, želio bi se udružiti s damom koja ima bogatstvo od oko 3000 funti."

Nije poznato koliko je oglašivač platio oglas i je li bio uspješan. Ali bilo je dosta pisama uredniku koji su protestirali protiv takvog oglasa jer su smatrali da je oglas sumnjiv. Urednik lista se je u sljedećem izdanju potrudio naglasiti ozbiljne namjere oglašivača.



Zanimljivo je da je Helen Morison bila je prva žena koja se oglasila u “Manchester Weekly Journal” 1727. godine, tražila muškarca za udaju. To nije bilo primjereno, pa je navedena završila u ustanovi za umobolne na četiri tjedna nakon prosvjeda bijesnih građana. Žena koja je otvoreno tražila muža u novinama nije odgovarala strogim etičkim predodžbama o granicama ženske neovisnosti i shodno tome je imala biti luda.



Kod nas je vjerojatno prvi oglas takve prirode bio objavljen u nekom Ličkom informatoru, gdje je Mirko traži zgodnu plavušu, ugodne vanjštine idealnih proporcija, da mu nalupa 20 m3 drva a moguća i udaja, sliku sjekira dostaviti u uredništvo.



Iako sam se potrudio naći, nisam uspio saznati kad je objavljen prvi Gay oglas, dok kod pedofilije anticipiram da je to bio neki poziv za izbor novih ministranata. I tu je slabo informacija.

Jedino što je 100% sigurno, je da je za bivše Jugoslavije top oglasnik za romantične oglase je bio Vjesnikov časopis Arena, koja je kako kažu u pedesetak godina izlaženja spojila preko 10.000,- Gastarbeitera s boljim polovicama u domovini. U vrtoglavim nakladama se prodavao kako kod nas, tako i inozemstvu, te bila zlatna koka Vjesnika koja mu je donosila devize.



Mislim da se ni jedan portal danas ne može podičiti takvim brojkama, da je udomio više sredovječnih žena bez egzistencije u zapadnu Europu, osiguravši tako opstanak, ne samo njima već i njihovim potomcima, roditeljima i bivšim muževima u domovini. Ali kako je nestala Arena su nekako i nestale iz javnog mijenja mlade zgodne udovice u potrazi za deviznim umirovljenicama koji su situirani.



Valjda te 2009 godine se desila velika promjena u našem društvu kad je Arnea propala. I već 2012 dolazi revolucija koja mijenja sve. Tinder. Žene materijalno situirane, su prestale ganjati gastarbeitere i počela je potraga za jednokratnim potrošnim muškarcima za ONS. Naravno nisu svi muški fizički obdareni, a ni većina žena nije neka ljepotica, a i tu su kao i kod auta uvijek noviji modeli s manjom kilometražom. Nekako usporedo od 2012 su baš najprofitabilnije godine Adobe Photoshop. Program kojeg su nekad koristili samo grafičari za retuširanje slika a danas ne zamjenjiva standardna oprema svakog, pogotovo ženskog mobitela. I danas je vic o dvoje koji su se dogovorili na Tinderu da se nađu u gradskoj kavani, i sjedili satima jedan pokraj drugog, čekajući a da se nisu uspjeli prepoznati. Prema jednom Američkom istraživanju iz 2019 godine čak 96 % slika je bilo u nekom vidu manipulirano.



Zanimljivo je da se smatra da kod online spojeva postoji određeni rizik od ovisnosti, dok u stvarnim susretima imate osobu ispred sebe i vidite njenu cjelokupnu osobnost, kod online spojeva sve je neobvezujuće. Možete se jednostavno okrenuti sljedećoj osobi ako oglas nije 100% uvjerljiv ili ako ljudi s kojima razgovarate ne odgovore. Ako dobijete puno pozitivnih povratnih informacija, to kod oglašivača stvara osjećaj sreće. Ako dobijete manje reakcija, to također može dovesti do sumnje u sebe, pa čak i do depresije. Ali ni to nije nužno drugačije u stvarnom životu.



Bilo kako bilo, mnogo se promijenilo od prvog romantičnog oglasa, ako se može smatrati romantičnim da je jedini uvjet da ima 3000 funti. Volio bih iskreno znati dali se i jedna od vas iskričarki javila na neki od ovih oglasa, te poželjeti našem Doajenu puno sreće na romantičnom sastanku i da ne zaboravi da popije na vrijeme sve tablete, pogotovo onu malu plavu. I naravno pamet u glavu kod klikanja da ne bi torbica bila i nadalje skupa, ili po novom na loš Photoshop nasjeli!