zaljubljena

Za svaku Dušu koju srce voliZa svako Biće koje za Ljubav moliZa svako Dijete koje za Ljubavlju vapiStihovi su ovi, kao osušenom stabluTek rosne kapi.
Za svakoga koga tijelo ne slušaZa onoga tko ne zna gdje nalazi se DušaZa svaku laž što u srcu se nečijem skrivaOve riječi možda i nemaju dražJer Duša ne prepoznaje, da je ovoIstinitost živa.
Za svaku Ljubav što drugom Ljubav dijeliZa svaku Radost što drugoj se Radosti veseliZa svaku Svjetlost koja svjetli, poput,Svjetionika nasred mora,Za svaki Mir što dijeli Nadu, Vjeru i IstinuDarujemo Mir svi Mi Odozgora.
 
Anđeli ili Svjetlosne DušeDuhovna Bića ili Lahor koji pušeSunčana zraka ili pjev pticaŽubor rijeke, mjesečeva sjenaDuga ili morska pjenaŠkoljka što na pijesku odbačeno ležiIli Duša koja prema Svjetlosnom tunelu bježi?
Ove riječi znače samoGdje je Ljubav, moja Duša kreće tamo.
Gdje je mjesto što Ljubav se zove,Shvatit ćeš, kad proživišZapisane riječi ove!
 

 
ako me itko ikad pita,otkud taj osmijeh na licu mom,reci cu im:to je zato,sto sam srce dala dragom svom.ako ikad kazu,da izgledam sretna,reci cu im:to je zatosto vise nisam tuzna ni sjetna...pricat cu im o ljubavi svojoj,o sreci koja nema kraja,a oni ce tada reci,da u mojim ocima nikad nije bilo vise sjaja.i kad cu setati ulicom,uzdignute brade,svi ce znati o cem je rijec,jer divan covjek mi ljubav dade.mozda dani nece svi bit isti,mozda nemir mojim venama potece,ali znam da ona bolna tuga,nikad se vise vratiti nece.u ocima se njegovim vidi,da me voli,da me zeli,da je i on odlucioda samnom zivot podijeli.i ako sretnem negdje jednog dana,starog prijatelja sto zna sve o meni,priznat cu mu da je sunce na mojoj strani,da ne zivim vise u necijoj sjeni.da sam zena sto napokon imaonu srecu koju je trazila dugo,i da sam sada pa za zauvijek rekla:zbogom,ti prokleta tugo.......

Tražim TeU svjetlosti, u tamiUnutar i izvan sebeA osjećam, da te nađemNešto mi brani.Koliko još moram Ovako usamljena bitiČuti misli TvojeA znati, da Te moždaU životu ovomeNeću moći vidjeti.
Bar malenu svjetlostU obliku mjehurića od pjeneIli kristala nekogOtkinutog sa neke veće stijene,Koji zasjati će, baš onakoKao što duša moja čekaIli me opet, u knjizi ili pjesmiOčekuje poruka neka.
Nema vezeKažu, takva mi je karmaA tako bi rado, da Te vidimBar na kratko!Aha, znam zašto nećeš,Duši mojoj to bi biloIsuviše slatko!
I tako ću daljeVoditi razgovore naše,Putem stihaJer to mome Anđelu baš paše,A možda , jednog danaUgledati ću duguNasred sobe, gužve u tramvajuIli gradu
Jedva čekam,Možda i dočekamI takve vrste nagradu!
 
 

Voda, čarobnog li elementa, prepunog života, radosti, razigranosti, svjetlosti i tame.U najdaljem kutku, negdje duboko, duboko, na morskome dnu, leži Škrinjica. I to ne bilo kakva.Prepuna je sjećanja. Na davna vremena, kada su tamo obitavala svakojaka bića. Bilo je svjetlucavih ribica raznih veličina, bisernog kamenja, srebrnih meduza, rakova tirkiznih i ružićastih boja.Dupini, kao morski čuvari te nebeske podvodne Škrinjice, običavali su svako malo doploviti do nje , jer bi u razgovoru saznali pravu, izvornu mudrost.Naime, u Škrinjici je ležalo svo znanje Univerzuma.Svatko tko je želio nešto više saznati, jednostavno bi zamolio Škrinjicu da sa njime podijeli to znanje.Male iskričave ribice vječno su u krugu obilazile i prisluškivale o čemu je to riječ. Nikako im nije bilo jasno, što to postoji a da one do sada nisu vidjele. Bile su u dalekim morima, ledenim jezerima, slanima i slatkima, proputovale su svim rijekama i riječicama, do najmanjeg potoka. I da netko sada tvrdi da one ne znaju baš sve. Svašta!Čudom su se čudila naše malene ribice. Vidjele su i same da su različitih boja, veličina, da ih ima svakojakih, ali da postoji nešto izvan vode?To jednostavno nije moguće!Škrinjica im je čak dala uvid u jednu veliku tajnu.Otkrila im je da samo ako požele, mogu dobiti krila, i izaći iz vode da vide o čemu je riječ. Izači iz vode?Pa je li škrinjica poludjela!Izvan vode ne postoji ništa - tvrdile su!Samo je jedan par nebesko plavih ribica odlučio to istražiti. Na samu pomisao, narasla su im krila, poletjeli su svjetlosnom brzinom iz vode i..............više ih nitko nikada nije vidio.Te ribice i dan danas lete, slobodno, i traže .............Škrinjica im je rekla da postoji još Nešto, ali se do sada nisu sjetile što......ali krenule su na put.Postale su tražitelji. I naći će. Jednom.Jer jednom svi nađu ono što traže.A ostale ribice?Još uvijek kruže istim putem, jer to je sigurnije, kažu one.Izvan vode ,ionako ničega nema.Samo sada više ne znaju za rijeke, niti za mora i oceane.Ostale su u akvariju koji su sačinile od svojih misli.

Eto, kopam po knjigama , tražim nešto a ni sama ne znam što , a iz jedne knjige ispadne list sa lijepim porukama.Prva misao mi je bila - taman za blog:)"Kažete da nemate vjere u sebe?Volite i vjera će doći!Kažete da ste tužni?Volite i vratit će vam se radost!Kažete da ste sami?Volite i razbit će vam se usamljenost!Kažete da ste u paklu?Volite i bit ćete u raju!Jer raj nije ništa drugo nego Ljubav!"

Tražim poruku i tražim, a ona cijelo vrijeme stoji pričvršćena sa magnetom na mom frižideru.Davno sam je dobila u poštanskome sandučiću, i tako me se dojmila da sam je sačuvala."Sanjah jedne noći, kako šećem obalom mora sa svojim Gospodinom.Ispred mojih očiju, kao tračak svjetla, pojavi se moj život.Nakon što je i posljednja slika prohujala pored nas, pogledah unazad i vidjeh, u najtežim vremenima mog života samo jedan trag u pijesku.To me zbunilo pa se obratih Gospodinu:Kada sam onda , u tebe uzvjerovao, da bih te slijedio, ti si rekao da ćeš uvijek biti sa mnom.Zašto si me napustio, kad sam te očajnički trebao?Gospodin uze moju ruku:Drago dijete, nikada te nisam ostavio samog, naročito ne u vremenima straha i nevolje.Tamo gdje vidiš samo jedan trag, budi siguran:TADA SAM TE NOSIO!"

Tiho, tiho, tišeosluškujem Dušu svojuporuku neku čekamali danas mi se baš ništa ne piše.Pa i to ništaispalo je opet neštoi poruka je isporučenavrlo, vrlo vješto

Kojom stranom SvemiraDuša tvoja danas kroči,Okupanoj u Svjetlosti...Ili Stranom u Sjeni...Onom tamnom...skrivenoj u noći.Noć je poput predahaU kojem Duša dobiva saznanjaIli Sjećanja budi stara...A možda u nekom kutkuSnuje...u Tišini se odmara.Sunčana je stranaPrepuna Energije... Poleta...Pršti od Ljubavnoga Žara...Predaje se u potpunosti...Puni Kalež svoj što sjajiPoput Pobjedničkog Pehara.I tako se svakog časaIzmjenjuju obje strane,Mjesečina lik svoj skriva...Zvijezde i dalje titraju u noćiA Duša putuje svojim putemStranom u Sjeni...Il'u Svjetlosti pliva...lebdi...po vručini...vjetru...i hladnoći...

Oceanima kruži Duša jednaTraži Putokaz kroz noćLepršavo klizi morskim dnomDo Izvora oduvijek željela je doć'.Traži i traži stoljećima NeštoŠto je To...još ne zna ni samaNa tom putu pratitelje imaU svjetlucavim morskim zvjezdicama.Dobri Dupini kazuju joj putaNeka nova dimenzija se stvaraDuša još željnije počinje da lutaSad prepuna Čežnje...Pradavnoga Žara.Kruži Planetom...Nepoznatim Svijetom...Upoznaje Nova Bića...Neke Nove Vrste...Traži Srodne Duše... traži dokaze sad čvrste.Luta...putuje...traži...skita...Morske ribe...alge...koralje sad pita,Gdje je To što oduvijek traži?Nailazi pri tome...na neznanje......neistinu...laži...I tako dalje Oceanima kružiTraži putokaz kroz noć...Lepršavo klizi morskim dnom,I zna...Do Izvora jednom sigurno će doć'.

Okupaj me Svemirom...Zaogrni me Zvjezdanim Nemirom....Ispuni me Toplim Sjajem tvojeg Oka...Šapat Duše prostire se...dolazi...Iz Unutrašnjosti Zemlje...Sa Nebeskoga Svoda Visoka...Svjetlosni je Val otposlanPa potapa svaki atom...stanicu svaku...Obnavlja je i puni...Energiju novu stvara...Stari oblik rastače... cijedi poput zrelog voća...U millijardu dijelova ... rastvara...Pa ponovno sklapa...slaže... Cjelinu novu gradi....Duša pleše okupna u Svjetlosti....Radosna uživa u ovoj Nagradi

Postoji jedan oku Nevidljivi SvijetSatkan od Paučinastih MisliGdje jedva je čujan i Leptirov LetI svi osjećaji u Duši u Jedno su se stisli.To moj je Plavi Svijet...Gdje čini se da ne postoje ljudiJer nema ljutnje i mržnje...Nitko nikome ne sudi....Gdje Anđeli su poput Nebeskoga CvijećaI Svemirom se širi Miris...Da... To je Sreća.Ne znam gdje taj Svijet prebiva...U Snovima ... ili je sve to Mašta,Ali osjećam da sve je Istina živaJer Svjetlost svaku Pogrešku oprašta...I Pjesma se širi Vodom i Zrakom...Svaka Travka ovu Pjesmu znade....I Duša željno putuje Zvjezdanim Vlakom...Susreće tim putem Vilinske Nomade...I tada...kad' sve se čini savršeno sjajnoPoželim podjeliti ovu Sreću s TobomZnam ...I tvoj Plavi Svijet Mjesto je BajnoMožda je obojano nekom Drugom BojomI kad zakoračim ja u Njega...Osjećam ga... Vjeruj mi...Cijelom Dušom svojom...

Ledeno Srce Oceanom ploviVjetar puše... Nebo se otvaraBezuspješno tračak Sunca loviHladnoća svaku Nadu razara.Nekad Davno...U danima RajaSrce ovo darovano je bilo...S Porukom da Ljubavi ne vidi se krajaSad se čini ... kao da se snilo.Čovječanstvo Krhkog ZnanjaU Zaboravu ovo Znanje krijeJednom godišnje o Ljubavi sanjaI zbog Ljubavi od srca se smije.A Ledeno Srce okovano TamomBezuspješno traži Ledolomca u noćiU njemu Ljubav osjeća se samomI otkucaje broji...Zna... i to će proći!Ritam Srca otkucava jače...Led se lomi...krhotine lete...Zrake Svjetlosti za Ljubav se bore...Želja im je da se ljudi sjete...I Sjećanja naviru...kao Modričasta PlimaSvaka Kap otapa Krhotinu jednu...Ljudska Duša topi Led...U Zagrljaj Srce primaI u Ledu pronalazi Poruku vrijednu.O Srcu...Koje odbačeno u Zaboravu plovi...O Ledenome Omotaču što čine ga snovi....O Istini što otapa Kristaliće Tuge...O Ljubavi što na Buđenje zove i Druge...O Plimnome Valu što čine ga Duše...O Plamenome Vjetru što iz grudiju puše...O Planetama i Svemiru...Eonima Sreće...O Vremenu što Beskonačan Kotač okreće...O Spoznaji ...O Muškarcu i Ženi...O Mjestu gdje nestaju svi problemi...To Mjesto Ljubavni je Bitak...Duši Izvor Najslađi...Veoma Pitak..

Ako sklopiš oči...i zadržiš kratko dahČut ćeš u daljini ... Otkucaji teku...Slijevaju se...Pretaču se...U Beskrajnu Vremensku Rijeku...To Tišinom Odzvanja Tišina...To Blizinom Struji sva Daljina...I nestaju svi Vremenski Okovi...Tijelom plove svi Probuđeni Sokovi...Sve diše u Jedinstvenome Ritmu Duha...Duša preoblači najsvježijega Ruha...Prepuštena lebdi do Svjetlosnih Vrata...I postaje Jedno...Sa Otkucajima Nebeskoga Sata....

Gradim Oazu, Oku Nevidljivo ZdanjeOkruženu zelenilom, vodom što žuboriRiznicu Ljubavi što čuva ZnanjeRiječima što teku dok Srce govori.Tu Cvijeće anđeoski pjeva...A Travka se giba kao struna violineSa sunčanoga Neba Munja sijevaMiris se širi...koje li Miline...Leptiri krilcima Lahor šire...Janje i vuk pogledom se mire...Svaki Kamen...Grumen Mali...Svjetli kao Svjetionik na hridiSve što diše Životom se hvaliTijelo je Hram...darovano RuhoNitko se ničega ne stidi.Taj bajkoviti prizor...Oaza od Snova,Od Misli, od Želja i svakojakih ČudaPodijelit ću sa svima...Samo...što neki će reći;Gle, još jedna na Svijetu ovomePjesnička glava luda...I uprkos svemuTravka će razigrano rasti...Voda će dalje žuboravo teči...Ovdje i kamenje baršunasto će cvasti...Oaza od Snova...Ima još mnogo...Mnogo toga za reći...

"Iz snovitih dubinapenjem se spiralnim stepeništem budnosti,šapćem:Bože! Bože! Bože!Ti si hrana ,i kad prekinem post svojnoćne odvojenosti od Tebe,kušam Te i u sebi kažem:Bože! Bože! Bože!Ma kuda išao, reflektor moga umaPrema Tebi okreće se;I u borbenom štropotu aktivnostimoj šutljivi je pokličBože! Bože! Bože!Kad oluje iskušenja glasno viču,i kad brige zavijaju na me,tu buku utapam u glasnom pojanju:Bože! Bože! Bože!Kad mi mozak snove tkakoncem sjećanja,na toj čarobnoj tkanini utkano je:Bože! Bože! Bože!Svake noći u najdubljem snumoj mir sanja i zove, O, radosti!I radost dolazi uvijek pjevajući:Bože! Bože! Bože!Budan sam, jedem, radim, sanjam,spavam,služim, meditiram, pojem, božanstveno se smijem,a duša mi neprestano tiho pjevuši,a nitko ne čuje je:Bože! Bože! Bože