vrag nosi adidas

nije vazno koliko sam zivio nego kako sam , nije vazno kako sam nego koliko dugo sam hvali se jedan za sankom. i sto je zivot? sto je sreca? tko, sam, sto sam, gdje sam? nagne i pusti suzu radosnicu nek curi niz koljenicu, svjezu res pecenu.

rak je zlo rak je kraj al od mene dalji gibaj i od nje da te nevidim jer ću sve stanice da ti iscjedim opaka sam iznutra jer zlo me uvjek sputa da postanem ljuta pa zato bježi dalje da te nevidim jer ću da te iscjedim do kraja.....rak je zlo al boli me za to mi ćemo ga pobjediti....jutarnja mantra za kraj....slobodno se pridružite i ja bih vama...nedaj se mama dolazim sa vojskom bez srama

Zaista neki ljudi posjeduju posebnu energetsku ploču na kojoj je ispisano malo više teksta koji je lako pročitati i uklapa se u priču. To su ljudi čije su duše stare? Može biti. To su ljudi čije su misli čiste? Može biti i to. A možebiti da su stvoreni da privlače poglede, eto, takav je predsjednik. Ponosna sam, na sebe, jer sresti mirka, stanka koji pjeva ili janka koji svira, to je lako, ali gledati u presjednika iz blizine ne može svatko i osjećam se počašćeno. volim predsjednika, od danas ću više mariti za sve što me okružuje i željeti svima da ga susretnu, ugodan je osjećaj-

Danas sam srela predsjednika, učinilo mi se iz daljine nekako poznat muškarac, ali ah, poznatih muškaraca srećem svugdje gdje god zavirim i privirim netko mi se učini poznat, pognula sam glavu i zadubila se u vlastite misli koje su bile aktualne u toj sekundi, ali nešto mi neda mira i podignem glavu kako bih se uvjerila od kud mi je poznat taj muškarac prema kojem hodam....ah, pa to je predsjednik, srce mi je zakucalo brže, okrenuh se lijevo pa desno ali ne ugledah nikoga osim sebe i tog poznatog čovjeka ispred sebe, približavam mu se, ljudi koji ga okružuju prekrasnih crta lica i tijela postadoše od jednom dio sistema, baš kao i što im je zadaća, postadoše zgodni muškarci u mojim očima nevidljivi...koračam, sve sam mu bliže, primjetio me predsjednik, molila sam samo jedan pogled jer nisi svaki dan na 2 metra od predsjednika....u tom trnutku nije znao da je njegov pogled jednoj osobi maknuo tugu sa srca i stavio kretenski osmjeh na lice...pa predsjedniče, kada smo bili tako blizu jedno drugome, oprostite mi što sam samo navukla osmjeh, htjela sam reći i dobar dan, i shvatili ste i vi to da ne ispadnem sada nekulturna, predsjedniče vaša aura-blješti

Nesanica ili kako mnogi znaju reći insomnia, volim to zvati insomania , možda nije točan niti jedan niti drugi naziv, nisam sigurna.Obično dolazi ako čovjek zanemari kretanje u potrebnoj količini. Pokreti su nastali zbog čovjeka a ne čovjek zbog njih, po načinu hoda možemo procjeniti sa kakvom osobom imamo posla, recimo npr. ako nam osoba koja nam dolazi u susret nekontrolirano cupka rječ je o nervoznoj osobi, ako pogrbljeno vuče trup rječ je o osobi koja puno sjedi i znači da je ljena, ako tetura ljevo desno gotovo sa sigurnošću možemo tvrditi da je osoba pod utjecajem stimulansa, ako osoba drži ruke u džepovima kada nam prilazi, sa takvima ne treba imati posla ili ako ste spremni podnositi njegove strahove i frustracije i ujedno mu glumiti psihijatra, ako osoba koja ide prema nama širi ruke radi se o veoma srdačnoj i raspoloženoj osobi koja jedva čeka da nas vidi, ako isto čini neznanac moglo bi se zaključiti da ili je netko iza vas ili je to ona sekta grljenja. Osoba se može i vući sa cigaretom u ustima, to su nesigurni također izbjegavati...ali kad vidim da mi se netko približava sigurno, ljeva, desna, ljeva, desna sa sigurnošću zaključujem da nisam sigurna što se to dešava, jer naime, već par dana nejdem u šetnju osim po i oko kuće, dok inače redovno upražnjavanje kretanja čini dobro. kretati se treba.za to smo stvoreni.

Prodrmaj ga stara, bolje ti nego da gurne ruke u šteker. eto, takve misli i slične muče me u 1.o8. znači li to da nema struje ili je pjesnik izazvao krivi spoj. ostat će zauvijek enigma, ali ono, prodrmaj ga stara, bolje ti nego da gurne ruke u šteker, to nikako nije primjereno ako su dvoje ljudi u braku, pardon, mraku.

Vidjela sam omot neke knjige na kojoj je pisalo čovjek koji je ženu zamjenio šeširom. Nisam imala pojma da bi mi ta knjiga mogla pomoći u onom što se dešava, pripisujem sve samo prolaznoj fazi dok u glavi trubi u2 i pjesma Indnejmoflov, zašto baš ona....dižem se, budim ukućane jer ne prestaje , nitko ne čuje osim mene, spavaj savjetuju mi umorni i krmeljavi...pa spavaj ti kad je koncert ako možeš i to koncert jutu tu. može li po željama pitam se i zašto tu tu...ako je još netko ženu zamjenio šeširom neka mi kaže kako se premotava ploča unatrag. dobro, i nije tako strašno, pereš kupaonu, kuhinju, pereš podove uz ritam.

Dobro jutro skladnih svirača što pogađaju svaku tipku u ritmu, dobro jutro slikara života čiji će dani dobiti premaz ljepote...što je uopće jače i važnije od smisla praznine i odabira mira. Kada bi postojala kavana na čijim su vratima obješeni vjenci sreće satkani od tratinčica i ostalog poljskog cvijeća podigla bih guzicu i odmah odjurila tamo.

Gledam mu lice na plakatima, u kratkim dokumentarnim filmovima produkcije de, slušam mu glas preko zvučnika kada pjeva, a voli pjevati, i kolo plesati sam....poznajem mu navike kada lijeno leži pored žene koja je pristavila grah za ručak i samo da mu još utješi dan...postaje mi inspiracija za nova jutra što dolaze dok sunce čeka proljeće da malo podgrije ustaljeni ritam vode tekućice...Shvatim , nisam sam u ovom vrtlogu snova što me pritišću dok pod hitno moram postati normalna, radi drugih nikako radi sebe, jer mašta je odavno uzela svoj danak i ponekad je žalosno ne savladati prvo brojeve pa tek onda slova....trebam poduku iz matematike a omrznula mi se još u prvom razredu osnovne škole kada otprilike znamo treba li krenuti u drugi i puniti glavu besmislicama ili izuti cipele pa potrčati poljima dok se ne umoriš od hodanja. sve me zbunjuje, a priprema za igru asocijacije traje cijeli dan, nepotrebno je skupljati suviše otpada ako možeš iskoristiti ono što već imaš. Pohlepa, ono kada oči svjetle krvavo u mraku a iz očiju krene slina, slina bjesnila i nemoći, pa pogneš glavu praveći se da sam najjači dok iza mene uporno netko pali svjetiljku novoga dana. Razmišljat ću o svemu i svačemu a neću smisliti ništa pametno, oslonit ću se na ogradu ljubavi i mira, kao u snovima....dan je dug, noći još duže kada razmišljam o njenoj bolesti, sve postaje nevažno, hoće li ozdraviti, ubija me ta neizvjesnost, dok sve postaje nevažno osim smjeha.

čeka se cijele godine , priznali to ili ne, čeka se dan d. taj dan se svi nekako raznježe i postanu slatkasti iako su slatki već na prvi pogled.....haiku sjeverozapadne hrvatske, nepoznat autor

I valentinovo, puna kuća, dođu svi na kolače mmmmmllljjjjaac....a jedan dođe sa kamerom pa moram gledati trbušni ples kojem se uvijek nasmijem, ali gledati ga redovno jojojoj....neka plesačica je super. Uzet ću taksi ali nemam novaca za platiti pa ću pokazati očnjake grrrrrr sa vrha stubišta i pazit ću da ne zapnem za prag kada ulazim u stan....uh, osmjeh će mi namamiti na lice svaka rečenica kojom ću se sjetiti tebe:)

Danas je hladno kako će biti sutra ne znam. Filozofija mi je hobi u kojem se gubim s vremena na vrijeme. Sjetim se dragih ljudi i sjete se oni mene pa se smijemo prošlosti i živimo u sadašnjosti da bi je opet interpretirali na svoj način jednog lijepog dana.I tada nam kažu nešto u stilu i raku...onoj zloćudnoj bolesti...Sada, treba obavjestiti obitelj o svom stanju, boljereći sranju, kako to izvesti...prešutiti i kud puklo ili izreći tu riječ na glas. Ima li se itko pravo ljutiti ako se izostavi ta rječ...nisam pametna kako se to radi.

Sjećaš li se lijepi momče, kako sam te čekala? Pa sam pobjegla od tebe? Sjećaš li se da sam žurila veterinaru da me izliječi. E to je bilo zato što sam mislila da sam pas, na kraju se ispostavilo i da sam loš tragač jer krivo sam izdresirana, a i nisam pas, trebalo mi je da to shvatim malo duže, nema veze, sada sam se sjetila i tebe i psa. Mislim da će me ta misao pratiti danas i samo ću zaključiti da sve to tako mora biti i da ljudi idu doktorima, ne veterinarima jer veterinari neznaju sa ljudima koliko god se trudili...ostavljam ih životinjama, ma što trubili.

Kakav je to dan ako se ne izraziš umjetnički odmah od jutra, uz kavu tursku ili neskafe svejedno je.Zima donosi prazne ulice i prazna igrališta, hladno je i ne treba se previše izlagati hladnoći osim nužno potrbno da bi tjelesno funkcionirali.Ne treba se previše izlagati ljudima da ne upiju entuzijazam, nadobudnost i slične elementarne pojave unutar oklopa, izoliram se da vidim što će biti ili zato dolazi ljetno ludilo druženja i upoznavanja novih prispodoba. I sanader mora pogledati na datum što od premijera nisam očekivala on nije siguran ni u kojem je mjesecu, provjerava da li je travanj, to me utješilo jel sam mislila da sam od rijetkih ali nisam.Jedna draga osoba sa fizičkim hendikepom žali mi se kako joj rođeni brat vrijeđa isto...kuda ovaj svijet ide da se ne poštuju braća i sestre, to me rastužilo i zaključila sam da njen brat ima psihički hendikep i zločestu ženu a da je i on sam pun zlobe koja je eto dotakla i mene prirodno zločestu i na jeziku oštru. Hoću li mu prešutjeti? Možda ako se ovdje izrazim.Inače ću ga tužiti ženi kako "lijepo" govori i o njoj koja "lijepo" zbori o svemu.Kratko i jasno dosta je bilo ljudi...osim par koje sam izabrala da mi ne unište uništeno pa se moja mama izražava ovako: "Eno je sa prijateljicom šizofreničarkom, prijateljem alkoholičarem i ona ana nirvana piju kavu, nazovi je kasnije" ... ali neću se javiti, ne zanima me što mi imaš za reći.Tko? Nitko tko ima usta, a njihov oblik poznajem i u mraku.I rekla mi je da kada ju ljudi vide stanu, zastanu i stoje a zatim se prekriže u imeocaisinaiduhasvetoga...bog vam pomogo, meni je, prošle godine kada je poslao anđele uživo.

Ljubav.....mogla bih je udisati danima, gledati lj na zidovima i pločnicima, hodati koracima lj u b a v....Mogu zamisliti svijet prepun ljubavi, ljubav za doručak ručak i večeru, ljubav non stop. Mogu i usporediti nijanse ljubavi od najsvjetlije do najtamnije, toliko sam zaljubljena u ljubav. Nisam je poznavala, ne sa čovjekom sa kojim sam život djelila, ni sa onim nakon njega, ne mogu reći da nisam voljela....a tada sam je otkrila, u osobi koju sam 5 sati imala pored sebe...i još me fascinira otkriće što otkrilo je to biće svojim dodirom...zauvijek zahvalna živim za tih 5 sati sjećanja...