Captain's .log stardate 02092003

Kako je čudno biti ovdje nakon 10 godina (give or take) i čitati ove postove. Osjećaj je kao da ih je pisala neka druga osoba. Netko tamo dolje među komentarima jednom reče "sve će se srediti". I ja to govorim svaki dan. Uredno, bez greške :D
When life keeps throwing you curveballs, in time, you realise that it's kinda tiring to keep swinging, then you start ducking and after a while you just run your ass off out of the park.
10 godina kasnije, eto, popravila mi se gramatika i pravopis (yaaay!), navukao sam dosta loših iskustava (booooo!). A sada...status quo? Erm, I guess?

Mislim da mi treba mira. Leženi razgovori na suncu, uz kavu. Možda uživati malo u nekakvom skladu i unutarnjem miru koji ipak, nekako, nikada nije uspio nestati. Duga šetnja i miris prirode.

Da, tako je. Treba mi miris. Treba mi sunce. Mir.

Gledajuć kroz staklo pitam se,
Tko je tu u zatvoru?
Oni koji nas izvana gledaju,
ili mi iznutra, dok nam oni vani smetaju?
 
To sivilo mi pogled prati,
svak nekud ide, krene, pa se vrati,
kao da u krug lutaju,
kao izgubljene poruke što po moru plutaju,
 
Sivi dan krasi mi jedna misao,
ono boje što daje sivilu smisao,
Ona daje riječi što na papir kapaju,
tinta i papir, poput ruku se sklapaju,
 
Kroz oblake sunce mi zasja,
poput njenog osmjeha, srce mi obasja,
sivilo ne postoji u tonu ljubavi,
onome koji je srcem dohvati,
 
Gledam ružu što mi je u srcu paziš,
gledam kako je voliš, ljubiš,
samo znaj da njen cvat je tvoj,
i ovaj mali princ, samo je tvoj,
 
Nisam u zatvoru, nisam više,
prestale su olujne kiše,
sada ljubav uzdiže srce sve više,
i vjetar puše, sve tiše...tiše,
 
Mirno more sa suncem smješi se,
pogled tvoj u mojem nježno miruje,
kao da se cijeli svijet primirio,
samo da bi nas primio...
 

Gledam ove logove i vidim tolike sanjalice... Djevojke koje na tren nešto podsjeti, odnese, te riječi počinju istjecati iz njih tople poput paperja malog pilića... Zapitam se, da kako to da niakada ne vidim takve ljude oko sebe...tu gdje jesam? Kako to da nikada nitko ne pogleda u oči i kaže te potpuno iste riječi... Toliko je igara tamo vani...toliko nekakvih dvosmislenih besmislica... Svi su nekako povučeni, učahureni u svoje samotno biće, a prema van se nosi osmjeh koji žari i pokušava sakriti... Ne znam kada smo ljudi postali tako uplašeni... Kao da se svi povlačimo u sebe, bojeći se onih koji su nam blizu... Riječi meke poteknu tek kada se osjetimo najsigurnijima, ili zapravo najudaljenijima od svega što nam može donijeti zlo... Jer što su riječi? Ovdje, meni su utjeha...i to što pišem mogu pisati sa najvećom iskrenošću jer sam zapravo u jednu ruku siguran...i dovoljno udaljen... A sa druge strane su težina...jer dok ih nosim i dok težim za danom kada ću moći to sve govoriti osobi koja će imati dovoljno mira da ih primi...a i dovoljno srca da ih razumije... TO mi je zapravo jedina i najveća želja... Imati osobu kraj sebe sa kojom je moguće smijati se... Kraj koje ne moraš biti uvijek savršeno "pametan"... Kod koje se možeš otkačiti, odmoriti, opustiti...a ujedno i moći reći... Valjda osoba koja ima dovoljno mira da primi jedan isto takav...a i osoba koaj je dovoljno malena u svojoj veličini da je mogu uzeti u naručje, zaštititi, te će ona znati da je tu sigurna... Da je tu na miru... Od smijeha do tišine... Od nesporazuma do razgovora... I onih malih riječi koje govorimo pogledom...i oboje ih savršeno dobro čujemo... Zvuk tišine...zvuk pogleda... Zvuk koji najviše govori...

...
"Sjećaš li me se Jabberwocky?", reče Peccatur gledajući ga pravo u oči, bez trzaja, bez pomaka. Zvijer Jabberwocky stajaše poput stijene pred njim, masivan i zastrašujuć, zaklonivši Peccatura poput malenog ništavila u vlastitoj sjeni. Njegov pogled, krvavo crvenih očiju ulijevao je strah u kosti, čeljusti oštrih poput noževa, dozivao je led u srce,a pred teškim kandžama bi se i najstariji hrast polomio poput ništavne, trule grančice. "Sjeti se glasa koji te pratio kroz tvoje pohode! I pogledaj si ruke krvave! Što si to učinio Jabberwocky? Znaš li otkuda dolaziš? Znaš li kuda ideš?" viknu Peccatur, no još se jeke njegova glasa ne rasplinu, već Jabberwocky zamahnu krvavim kandžama, te ga ponese i svom silinom baci u stijenu. Peccatur udari tijelom svom silinom u kamen, te padne u grču... Smiri se jeka Jabberwockyeva glasa, vjetar utihnu i nasta tajac... Ležao je tako Peccatur pored stijene, jedva se pomičući, te lagano glavu okrene ka zvijeri...zvijer bijaše potpuno tiho, te gledaše prema šumi... Tihi tajac prekinu zvuk kapi kako pade na pod... Peccatur okrene glavu, te vidi suzu kako njezno utječe u zemlju...velika zvijer daje i velike suze...veliko srce skriva i veliku bol...te narastu i velike kandže da bi je obranile... Okrenu se lagano Jabberwocky, te golemim, ali tišim koracima dođe do Peccatura, kao dijete pokušavajući ne probuditi roditelja, te mu nježno, vrhom oštre kandže pomakne glavu i pogleda u oči... "Ne znaš", reče... "Zvijer nije zvijer jer želi biti", reče, te sklopi oči, "zvijer je ponekad zvijer jer mora biti...". "A kukavica je onaj tko krvlju brani uplašeno srce..." reče Peccatur, te ga tužno pogleda...
Zvijer se okrene, pogleda ka nebu, te prema Peccaturu... "Moli Boga da se više ne sretnemo", reče, te se zlobno nasmješi, oči mu krvavo zasjaše, te stisnu kandže... Peccatur sklopi oči, te se stisne uza zid, sav prožet bolom, srce prožeto tugom za ovom zvijeri, što je nekoć bila od njegove krvi... Njegovi tihi jecaji bijaše nadglasani udarcima teških koraka dok se zvijer udaljavala...sve dok masivna silueta nije lagano nestala među gustim drvećem Nostramove šume...
...

Vjetar povlači usnulo lišće po asfaltu parka, a put izgleda kao da me vodi u gusti mrak. Tu i tamo samo neka zvijezda odmah malo iznad asfalta sjaji na bijelo pod njom... Prolazim tako lagano nekako zajedno sa vjetrom misleći na Božić. Da, sjećam se zadnjeg Božića, sjećam se i koga sam onda čekao. Kako sam švrljao pjesme po papiru i ljutio se što imam tako ružan rukopis. Nitko se toga ne sjeća, dok je meni ta misao hladna kao led u srcu, boli, i vuče me prema dnu. Podižem pogled prema kraju puta, vidim lampe kako sjaje predamnom i snijeg kako šumi u njihovom svjetlu. Padaju mi smrznuti kristali na lice, te se tope i teku lagano poput suza... Ne znam što je sjajnije...ali znam što je hladnije... Nemam želje nikuda otići, već samo putem nastaviti i naći kraj ovome mjestu, želim da snijeg prestane i sunce svane, sad, ovaj tren. Želim da djeca ulete brzinom vjetra, te da počnu nicati snjegovići svuda oko mene, da odjekuje smjeh, da se osmjesi šalju svugdje oko mene. Ali samo tišinu dobih na dar, tišinu i šum snijega, dok mi hladi obraze. Nastavih tako kroz park, prateći lampe poput krijesnica na putu sve dok ne ugledah jednu klupicu ispred sebe. Ne bijaše ona prazna, a na njoj snijega skoro da niti nije bilo. Na njoj je sjedjela malena djevojčica obučena sva u neku staru odjeću, poderanu i zmazanu. Smeđe mrlje je imala po sebi, kao je provučena kroz blato, te na nekim mjestima imaše i poderotine u materijalu, zamaljane tamno crvenim, poput zasušene krvi. Bijaše ona blijeda i djelovala mi je uplašeno, kao da se skriva na svjetlu od onog gustog mraka. Kao da je pobjegla iz mraka. Bila mi je okrenuta leđima, te me nije vidjela na onaj tren. Laganim korakom nastavih sve dok nisam bio na samo metar od nje, te je zapitah skoro šaptajući: "Oprosti, djevojčice?" Trznula se, okrenula, te se naglim pokretom primila za naslon klupe da ne bi pala sa nje. Široko je raširila oči, te me gledala sa velikim strahom, lice joj bijaše rumeno, a oči kao da je plakala taj tren. "Djevojčice, oprosti, nisam te mislio uplašiti", rekoh skoro pokajnički.. "T-tko ste vi?" upita me kroz prodoran pogled. "Oprosti, a-ali, samo šetam i ugledao sam te tu na klupi, je li ti hladno?" "Ne", reče kimajući glavom, "Nemam ništa..." "Znam da nemaš ništa", nadovezah se na nju "Nisam te niti mislio ništa tražiti" Spustila je pogled na snijeg: "Onda ste uistinu rijetkost" i trznu se, te joj suza potekne niz obraz. "Čekaj" rekoh, te izvadih rupčić iz džepa, "Uzmi" Pružila je malo ruku, te zastala. Uperila je dug i jak pogled točno mi u oči, te povuče ruku natrag. "Zašto ste ovdje?" upita me, uzevši si suzu sa lica rukom. "Moglo bi se reći da pratim sjećanja" rekoh kroz blagi osmjeh u nadi da će ga zamjetiti. "Svi nekako žive u sjećanjima" reče ona, spuštenog pogleda, te nadoda "Ne znate da to uništava ljude?" "Kako to misliš?" rekoh pomalo iznenađen... "Vidite li ove pahulje u zraku?" reče, te uperi prstom u lampu "Da, vidim, ovaj, da." "Među svim ovim pahuljama postoji jedna koja će sad uskoro pasti na Zemlju i onaj tko je vidi zamjetiti će točno nju, tako će ona ispuniti svoju zadaću dok pada" zbori ona prateći prstom jednu zamišljenu pahuljicu sve do zemlje. "Mislite da tu ta pahulja umire?" upita me "Sad je dio snijega", odgovorih gledajuć u snijeg "Da. I djeca će sutra doći i napraviti će snjegovića sa tom pahuljom u sebi" reče ona te se blago osmjehne "A kasnije će doći sunce i otopiti snjegovića u zemlju. Da li je onda ta pahulja mrtva?" "Pa, čini se da jest?" "Nije, ona je sada u zemlji. Vidite onaj tamo grm?" reče te mi ukaza prstom na mali grmić pod snijegom odmah pored staze. "Vidim, da." "Tamo će procvati ruža sa tri cvijeta od jedne kapi što će ih dati ta mala pahulja i svojom ljepotom će privlačiti poglede svih koji će proći ovuda" reče ona sa sad već jasno vidljivim osmjehom na licu. Izgledala mi je kao da sanjari, kao da mi zaista pokušava opisati život jedne pahulje snijega. Ova ista mala djevojčica koju nikada u životu nisam vidio, ista ta djevojčica koja je potpuno sama i nema nikoga. Ima samo ovo odjeće što je na njoj i ništa više na ovom svijetu... "Vidite li ružu?" upita me, te pogleda kroz osmjeh. "Vidim, jako je lijepa." rekoh gledajući u onaj grmić sa strane puta. "Htjela bi se vratiti kada ta ruža procvate...samo da je pomirišem makar na tren." "Kao da se sve svodi na tu ružu, zar ne?" upitah je, već lagano pod dojmom njenog sna. "Da, sve se svodi na ružu. Ali i na ljepotu koja zrači kad je nađemo. Kad nađemo svoju ružu. Kada uzmemo sa sobom svoju ružu" "Zar bi je htjela ubrati?" "Ne, samo pomirisati. Ali znate da se ruža ne nosi u ruci, zar ne?" reče, te se naglo uozbilji. "Kako to misliš?" "Pa, p... Oh", reče, te se primi za grud "Bo-b-boli" Potrčah k njoj, te je primih za ramena "Što te boli, gdje? Pokaži!" "Ne...uh..." , te mi klone u rukama... Skinuh kaput i nabacih joj ga oko ramena, počela me loviti panika. Što da napravim, gdje je najbliža bolnica? Umotah je u kaput ,primih je u ruke, te stadoh trčati po putu. Snijeg frcao je iza mene, pahulje letjele su mi u oči, te mi sakrivale put. Vidio sam sve slabije i slabije, i u jednom trenu mi s enoge sapletoše i počeh padati, okrenuh se u padu i sletih na leđa. Začu se jak i tup udarac. "Uf!", sletio sam na nešto...grana... Pogledah joj lice, bila je potpuno bijela, mirna, nije se micala. "Ne, Bože ne" rekoh kroz grč, te se trgnuh i pokušah se uspraviti. Okrenuh se prema izlazu i nastavih trčati. Presjecalava me bol u leđima, rukama. Hladnoća počela mi se lijepiti za kožu. Koliko god sam se trudio postajao sam sve sporiji i sporiji. Konačno uspravih pogled i ugledah izlaz iz parka. "Da..." pomislih te se dadoh u jači trk samo da što prije iziđem van. Da spasim ovo malo biće. Izletih van i gledam niz cestu. Hitna bi trebala biti blizu ovdje, te se dadoh u trk po sliskim pločnicima. Nisam osjećao da se miče, bila je savršeno mirna. Čim sam dulje trčao, tim mi je strah sve više rastao u grudima. Počelo me srce boljeti, rezati, grčiti se. Molim te, nemoj mi na rukama umrijeti. Ugledah zgradu i kola hitne pomoći parkirana ispred. Zadnjim snagama došao sam do ulaznih vrata. "Upomoč!!" počeo sam vikati sa ulaza "Neka mi netko pomogne, molim vas..." rekoh kroz jecaje, bolno šepajući kroz hodnik... Nitko se nije taj tren odazvao, sekunde su mi prolazile kao noževi preko srca, stezalo mi se srce...nisam mogao spustiti pogleda da joj ne vidim lice... "UPOMOČ!!!" dreknuh iz sveg glasa, iz sve boli koja mi je presjecala grud. Iz obližnjeg hodnika izjurila je jedna sestra, te mi potrčala u susret. "Što je bilo? Što joj je?" ispitivala me sva u panici "Ne znam, srušila se, pomognite joj" rekoh polagano, bolno kroz suze. Sestra je uze i krene niz hodnik. Polegne je na kolica, te je stade žurno voziti prema jednoj od soba. Ujurila je u sobu, te izletjela kroz par sekundi van. "Jeste li u redu gospodine" upita me "Ma jesam, što je sa njom? Je li netko tamo unutra?" "Doktor je sa njom, nemojte brinuti, napraviti će sve što može" reče mi , te mi stavi ruku na rame... "Jeste li joj otac?" upita me "Nisam..." rekoh spuštena pogleda, još se boreći sa suzama... "Rodbina? Prijatelj rodbine?" "Ne, ništa od toga. Šetao sam parkom i bila je na jednoj od klupica. Počeli smo razgovarati, ali je kroz par minuta jednostavno klonula" "Ostanite ovdje, vratiti ću se" reče mi sestra, te ode natrag u onu sobu...
Malo dalje od tih vrata bijaše klupica. Tu gdje inače sjede zabrinuti očevi, majke, rodbine, pa čak i prijatelji, sada ću se ja sjesti i moliti Bogu da ova djevojčica preživi. Ne znam joj čak niti ime. Samo znam da vidi ljepotu u ruži i da voli miris ruža...
Sjedoh na klupicu, ali polagano i bolno...sve me sjeklo, ali nisam htio otići. Tako maleno i nježno biće, a izgubljeno tamo samo vani na snijegu. Što li ju je otjeralo tamo na snijeg? Boljela su me ta pitanja. Budila su srdžbu u meni... Došla mi je u trenutku misao da bi najradije na mrtvo prebio onoga tko je kriv za ovo. Za ovu nesreću, za svu ovu bol. Ali nisam znao, nisam imao koga...bijah samo ja sam u ovoj glupoj bolnici, na ovu hladnu noć...u ovom tako šupljem i praznom hodniku...Očito da su me sav taj snijeg, hladnoća i iscrpljenost obuzeli, jer sam kroz par trenutaka samo klonuo... Emocije su mi se razvodnjele, sve mi je naglo otupilo i samo sam klonuo...
Došla je sestra do mene, te me poče buditi "Gospodine, gospodine!" Trznuo sam se i fiksirao pogled na nju. "Što je? Što je bilo? Kako je?" Sestra spusti pogled, te tužnim glasom reče "Našli smo novčanik u njenom džepu, unutra je bila i osobna iskaznica." "Probali smo naći broj i uspjeli smo, to je iskaznica njenog oca. Čovjek je teški alkoholičar i sinoć je dobio slom živaca. Napao ju je nožem i htio ubiti. Ispričala nam je to njena majka. Završio je u umobolnici, ubrzo nakon što je malena pobjegla" Srce mi se steglo. Tako drago stvorenje... "Bože moj...grozno...A ona? Kako je ona?" "Žao mi je gospodine... Ivana...ona..." zastane, te spusti pogled "Recite" Podignula je pogled: "Preminula je..." reče tihim šapatom Ostao sam pogledom u njenom...odjednom kao da nisam ništa čuo...sve mi se zamutilo...kao da gledam kroz maglu...kao da mi je sve mutno u glavi... "Oprostite...nisam vas čuo... Kao da ste rekl-kli. Niste..." "Preminula je" reče, te se ustane... "Ne, čekajte...ne...to ne može biti, nemoguće. To je samo djevojčica" "Žao mi je..." Srce mi se steglo, te me stade lagano gušiti, pogled mi se zamutio i u trenu mi nestadoše i sestra i hodnik...i prazna bolnica... Bijah samo ja...a u srcu mi krvavi, ledeni noževi. Suze tekle su mi niz obraz, tople i teške, ali nisam zvuka ispustio, samo sam se držao za grud, samo sam u sebi jecao... Samo je boljelo i samo sam to osjećao......Tu večer san mi nije htio na oči...stalno su mi se vrtjele slike onih mudrih očiju, slušao sam neprestano iznova one riječi. Nisam vjerovao da se to desilo. Htio sam se uvjeriti da je ona sad negdje sretna, na toplom i da nema jedne brige na svijetu.Bilo je nešto u njima, u tim očima. Mudrost kakvu još nisam vidio, mudrost kakvu djeca teško da imaju,ali eto, njoj je to bila najprirodnija stvar na svijetu.Nisam se mogao uvjeriti da tu ima nekakve pravde. Da jedna tako posebna mala osoba bude žrtvom nečije gluposti i sebičnosti.Baš kao ona pahulja iz koje će izrasti ruža. Posebna među svim ostalim pahuljama... I samo ona će  dati ruži sa tri cvijeta da izraste...Tu noć sam je sanjao..."Ostavljam ruže tebi. Ti si mi jedini prijatelj koji zna gdje rastu moje ruže i jedini prijatelj kome ih mogu povjeriti" rekla je kroz osmjehViše nije bila u staroj i poderanoj odjeći, niti ju je mučila hladnoća.Lice joj više nije bilo blijedo, a pogled uplašen.Bijaše sva u bijelim haljama i koža joj bijaše rumena.Pogled joj je bio smiren, a osmjeh umirujući...Više nije sanjarila, nego je ostvarila svoj san.Sanjao sam je kako drži ružu u rukama i kako se blago smješi...I nikada neću zaboraviti zadnju rečenicu koju mi je rekla:"Gorane, znaš li da se kroz muke rađaju anđeli?" reče u širokom osmjehu, te raširi krila...

...hapenned to me on ICQ today :)
Morate mi oprostiti, ali meni su ljudi najinteresantnija pojava na ovom planetu...i činjenica kak svi misle da su tak mudri i neprozirni...uf...
Kad me frendica pita za savjet/mišljenje i ja joj ga velim ( u svezi osjetljive teme), pa nastane muk... I par minuta kasnije mi počnu stizat rečenice tipa "mislim da ti to baš i ne kužiš" i tako to... Yeah, right... A grižnja savjest isijava iz nje van, lice u grču, savjest joj vrišti ko klinjo kad mu rokne sladoled na pod (sve 4 kugle plus čokoladni preljev) i to se čuje jasno i glasno čak i prek ICQ-a...
Al lakše je napravit bedaka iz onog tko pogodi u čem je stvar, kaj ne? :) Tjedan/dva/tri kasnije obično obrnu priču...al eh...cijela situacija mi je uvijek pomalo glupa...
I tak sam već nekak u dilemi dal uopće da dajem savjete ljudima...malo previše pogađam i time pogađam i ljude...a kak sam na trenutke malo i preiskren, samo nadrapam...
Kak sam već jednoj drugoj frendici rekel: kad dobiješ TAK dobru ideju, sjedni na šape i drži dok te ne prođe :D Morat ću početi slušati vlastite savjete...i prestat se dat navuć da budem svačiji dežurni psiholog...
Podsjetilo me to na nešto... Kad sam bil klinac imao sam jednu maaalu susjedu :) I jedan dan ona čopi kišobran, metne ga iza sebe i dođe pred nas...
-"Gdje je kišobran?"
-"Nema kisobana" :D A strši joj po pol metra sa svake strane... Eh...kids will be kids :) And grown-ups will be kids...

Al fakat, dajte pogledajte malo kroz prozor... Koji shit...stigla jesen...Al fakat se nije trebala žurit... I naravno, baš SAD mene čopi fjaka i išel bi se vozit biciklom. Kaj da velim? My timing is perfect :D Nebrem van, nebrem čak nit nikog odavde pozvat na kavu ;) Danas me nešto napustila filozofija... Sam bi se zafrkaval... Čak mi se desilo nekaj kaj sam se u biti i nadal da bu se desilo, pa mi daje malce više slobode...Eh...što nije ona klasična jesen? Ko iz slikovnice... Sunce sja, ne prejako, baš onako ugodno, toplo miluje... Hodajući između drveća gledam kako se lagani povjetarac igra lišćem u zraku...a pogled ispred mene mi otkriva cijelo bogatstvo nježnih, zlatnih tonova kako lagano tonu na mali puteljak praveći pri tome put, samo za mene, od čistog zlata... :) Hm, bilo bi lijepo kad bi mi se još netko mogao pridružiti u takvoj šetnji... Ssshhh...bez riječi... :)

Potez napravljen, još jedna teška vrata otvorena... Boljeti će neko vrijeme...ali eto... Niš...ajmo dalje...
Samoća...
Što je to s ljudima i usamljenosti? U zadnje vrijeme vidim ljude, okružene ljudima, ali kao da su konstantno sami...Znate taj osjećaj? Možda traže nekog svog...tamo u nekom kutku sjećanja ili tek očekuju nekog tko će im zapravo nedostajati...No, kako god okreneš, jako grd osjećaj...
S jedne strane gledam tu osobu...kojoj su sve osobe oko nje poput magle kroz koju ide samo se valjda nadajuć da će nabasati na njega...I gledam ova svoja 4 zida ovdje...Mogu se kladiti da je potpuno isti osjećaj...
Otkuda te rupe u nama? U jednu ruku, hvala Bogu što si nismo sami sebi dovoljni (u pravilu), a s druge strane...Smatram da čovjek mora proći period samoće...živjeti sam sa sobom...naučiti se "nositi sa sobom", sa problemima, sa životom...Naučiti što više o sebi, svojim željama, mogućnostima, granicama... Naučiti se poštovati i voljeti...Svi smo posebni na neki svoj način...svi...i moramo toga biti svjesni... Svi smo osobe...sa jednakim srcima...sa željama, potrebama, snovima...
I nakon tog perioda...kad smo na miru sami sa sobom...tek onda zapravo možemo primiti nekoga u svoj život...Biti svjestan svojih granica, da bi lakše prihvatio tuđe...granice, mane, štogod... Jedinu osobu koju možemo potpuno upoznati kroz život jesmo mi sami, to je jedina osoba koju možemo razviti i mijenjati, formirati...samo sami sebe, ne druge...pa kroz ta iskustva možemo naučiti razumjeti i druge...Biti i sam sposoban nositi se sa životom i svim problemima koje baca u tvom smjeru...i kad dobiješ tu osobu sa vremenom...osjetiš se lakše...život dobije jedan miran ritam...
Voljeti i poštovati sam sebe...da bi mogao voljeti i poštovati tu osobu koja ti ulazi u život...Sve što radiš, kreće iz tebe...ima temelje u tebi... Sve što primaš kroz život, također...

Nekako mi je uvjerenje da svi mi hodamo po nekom putu... Odnosno grupa ciljeva koja nam je zadana (koju smo si zadali) prije dolaska na ovaj svijet... Zavoje i prepreke si uglavnom sami radimo, dok se ciljevi ne mjenjaju... Mjenja se samo naša slika, sa vremenom ih postajemo svijesni...mjenja se naša potreba kako sazrijevamo kroz život...kad ispunimo jednog, vidimo sljedećeg... (kad otvorimo jedna vrata, tek onda ugledamo sljedeća)...
Neka mi je tužna večer... Razmišljam o nekim stvarima...i znam da moje želje nekako možda nisu u skladu sa onim što bi trebao napraviti... Znate svi sliku kada roditelj dođe sa klincem u dućan, pa mali nešto hoće, a roditelj zna da to nije dobro za njega, pa započne kefanje... Tako slično se svađaju unutarnji klinac i srce...
Možda si radim samo još jedan zavoj...možda si otežavam... Ne, da se ispravim, SIGURNO si otežavam...ali kako protiv toga? Ko da pokušavaš odgurnuti osobu u ogledalu...Sa vremenom sam se naučio gledati što dalje ispred sebe...tako da ne znam... Možda samo podsvjesno biram manje zlo od dva ponuđena...a možda sam si i izabrao potencijalnu budućnost...
Uf, vjerojatno me opet i usamljenost muči... Mislim da sam zato i ovdje...zato pišem ove logove... Jednostavno mi treba mjesto za "istrest" svoje misli... I prijateljica koja mi dođe svako malo...uf, mislim da toga nije niti svjesna, ali kao da mi spašava život... Nisam za gledanje u 4 zida po cijeli dan...vuk samotnjak i tako to...
Društveno sam biće... Lijepo mi je sa njom pričati...lijepo mi je kad je tu...Dođe s klincem, pa krene uživancija... I danas smo nogomet igrali... Uf...čak sam uspio dupe ozljediti jerbo sam nakon 10 godina ne igranja nogometa pokušao napraviti nešto slično škaricama...pa sam srećom sletio dupetom na nježan, meki asfalt...i shvatio sa su Nokijini mobiteli puno čvršći neg kaj 'zgledaju... Oni vriskali od sreće, ja vriskal... Lijepo mi je to...i baš mi je banana kad odu... Uf, već me i stara davi da kaj je sa unukom...da jel bu ona ikada imala unuka...da ona hoće to čuvat, pelene mjenjat i tako to... Privlači me ta misao...s vremenom sve više i više... Tješim ja staru...biti će...
A niš, najbolje da idem krmit... Nadam se da je vama večer nešto veselija, ugodnija... Da niste zamišljeni i zabrinuti...A kakav ja jesam, bum se sutra vrnul, pa bum se sprdal iz svega opet... :)

Seks...
Jedan veliki čovjek je jednom rekao da je seks vrlo važan, ali nije ničemu temelj niti pravilo. To sam rekao ja (190cm u vis, velki čovik)... :D Mora da sam fakat pametan kad već sam sebe citiram... Ili arogantan, umišljen? Ma ne mogu bit arogantan kad sam savršen, kaj ne? :D Ok, šalu na stranu...(a šala inspirirana jučerašnjim događajima...) :) No tako zaista mislim o seksu...ali da je sredstvo manipulacije, da neki pokušavaju gradit na tom labilnom temelju neznamkakve ozbiljne stvari, da ga se neki smrtno boje, a drugi ga pak koriste da privuku pažnju i privremeno pogurnu stare boli daleko pod tepih itekako stoji... Ima toga još...puno... Slatko se nasmijem kad god vidim neku curu kako piše da si je radila ovo/ono, a muški nahrle ko izgladnjeli lavovi na ranjenog goluba... Zašto nema obrnutog? Zakaj niti jedan muški ne piše o tome kak je šetal pitona, pa da cure nahrle? :D Dapače...mislim da bi bilo više šala i sprdanja iz tih slika, nego pravih sočnih odgovora... Seks može biti moč, seks može biti droga, seks te može podignuti...ili utopiti... Ovisi koji pristup preferiraš... Seksualna energija je jedna od najjačih energija... Zato i može sve to... Predanje...nježnost...ispreplitanje...produbljivanje... Ili nasilje...crnina...sredstvo kontrole, manipulacije...droga ili aspirin za one dosadne boli koje je lakše pomest pod tepih... Koji ste vi?Pogledajte oko sebe i vidite kako je to dobro manipulativo sredstvo... Pogledajte reklame...pogledajte spotove, filmove...pogledajte hostesinu malu suknjicu i noge do poda kak stoji pored nove crvene pile...ili dubok dekolte komada s kojim ćete se večeras naći... Seksipil privlači...seksipil prodaje... Vidite komada na reklami kak mekano stišće gumbe na nekoj maloj Nokiji i odma si spreman metnut stan na hipoteku da nabaviš takvog, pa kasnije zoveš VIPov ili Simpin menu sam zato da ga moš držat kod uha da te komadi vide tvoju malu pilu... Ok, znam da pretjerujem, ali znate kaj hoću reći... Vidite? Seks je dobar način i za prodati iluziju... Sredstvo za kontrolu... Ma što god...Ne znam...samo znam jedno... Pazite se...i pošto je to jaka energija, budite nježni i pametni sa njom i ona će biti i sa vama... Sjetite se krugova...

Davanje savjeta...
Mali savjet naučen ovih dana... Koliko god vam netko bio drag i koliko god vam očit bio odgovor na njihove probleme, ipak je na kraju njihova odluka... I pravi prijatelji se pokazuju na svakom koraku tako da imaju strpljenja...da ne forsiraju...Hej...i sami ste naučili tu lekciju na neki svoj način, jel? Pustite prijatelja nek i sam tako nauči...ali uz potporu...
Zašto neki ljudi vole biti žrtve? Što god da se dešava, uvijek su prvi povikati kako NJIH nešto boli, NJIMA se nešto napravilo i samo oni pate... Svi mi ostali klikćemo od sreće iz dana u dan, a kad ne klikćemo, njima činimo bol...To bi bilo traženje pažnje...sebičnost...povrijeđeni i ugnjeten "unutarnji klinac"... Ok, kužim do tud... Samo to? Možda uvjerenje da su sami toliko nevrijedni i nepoželjni "na normalan način", da moraju prikazati sve oko sebe kao potencijalnim napadačima kako bi u očima određene osobe ispali kao netko kome se mora pokloniti posebna pažnja? Interesantno je i da te osobe često igraju dvostruku igru... Jednoj strani blate drugu i obrnuto... Uf...same kemijaže...do mjere da zaboli glava...
A neki pak rade kontru... Valjda da sakriju svoje sranje, bave se tuđim... Ne volim takve ljude... Ili ljude koji su toliko odlebdjeli u visine da misle da su svačija pamet... I koriste vjeru (religiju) ako adut za reći "ja znam sve"... Uf, niti takve ne volim... A danas sam imao posla sa sve troje... Sa žrtvom, sa ljudima koji se vole mješati i izuzetno religioznim ljudima koji prodaju pamet svima odreda, dok im vlastito ponašanje baš i nije dolično...Super mi je kad mene nazovu arogantnim (a i sve slične) zato jer velim "ne, hvala" na njihove savjete... Čini se kao zgodan izgovor...ne sluša nikoga zbog vlastite arogancije...Ne znam...ne volim uzimati savjete od ljudi koji vele da Bog sve oprašta i to svakodnevno demonstriraju... Smatram da sve ide u krug...i kad-tad dobiš natrag ono što si poslao...

Damn, večeras me nešto dobro ide... :)
Pa rekoh, zašto ne dodatak? Dodatno pitanje je ljubomora i nevjerica...Recimo da muško ima žensku prijateljicu, ženska prijateljica je u totalnoj banani...Muško tu i tamo utješi prijateljicu, a djevojčetu od dotičnog počne para frcat na uši...Ta zašto? Pa samo su prijatelji... Čemu svađa, čemu bijes? Odma se vadi pitanje smisla cijele veze pod nemilo sunce...Ma dajte, molim vas...
Sve kreće od vlastite nesigurnosti, unutarnjih strahova...iliti, što sam ja sposoban/na  to bi mogao i partner izvesti...Osobno ne sumnjam dok mi se ne da razlog za sumnju... A ak je razlog neki konkretan događaj, nogom u guzicu, sorry mala, bilo je divno i nezaboravno...Al mi to inicijalno nepovjerenje tak ide na živce...
Zašto se spajaju osobe koje su same po sebi nesigurne i samo ulijevaju nestabilnost u samu vezu? Bez razloga i povoda... Spajaju se takve jerbo imaju istu lekciju za naučiti... Naime, baš naprotiv fizike...sličnosti se privlače...
Stop rocking the goddamn boat, I'm getting seasick...
Nekakvu dodatnu sigurnost čovjek lagano stekne kroz životnu školu, loša iskustva... Ovo govorim iz prve ruke...Naučiš s vremenom riješavati probleme u korijenu (što u 99% slučajeva zahtjeva preispitivanje samog sebe, a ne partnera, te otkrivanje pravog razloga zašto je uopće došlo do te veze) i uvijek se truditi stajati sa obje noge čvrsto na tlu...
Đizus, ja riba po horoskopu, pa pričam o stajanju s obje noge na zemlji...a mi poznati po lebdenju...Nekoć sam lebdio, pa sam skoro ošo "belly up", izgleda da sam se naučil pameti...
Dosta je za danas, idem spavati... Do sutra... :)

Još jedan dan iza mene... Hm...
Interesantne su mi te veze...ljubomore, nesigurnosti, idiotizmi koje ljudi rade u strahu od sebe samih. Bjeg iz stvarnosti u oblake, gdje sakriju vlastite male svijetove za koje bi dali život da očuvaju...a teško ih je očuvati jer gradnja stvarnih stvari na mašti je u biti polagati beton na temelje od čačkalica, lako se ruši... A osobe koje te vuku dolje za noge, ispadaju najveći neprijatelji... Neće valjda tako zaista biti... Ma neće ;)
Pogled u prošlost uvijek otkriva razloge tih strahova i nesigurnosti... Čega se zapravo toliko bojimo i zašto bježimo u svjetove mašte... Interesantna mi je ova specifična pojava...gdje zapravo djevojka nađe muškarca kojeg poistovjeti sa davno izgubjelim ocem, pa panično pokušava zadržati to što ima jerbo se boji ponovo izgubiti oca... I tako vene....vene... Tone u vlastitoj iluziji... Sreća da postoje mali krilati pomočnici koji vole pomoći i povući za noge...
Svijet se živi na pola puta, ljudi moji... Ne na nebu, ne ukopani u zemlju... Nego točno u sredini...