Buđenje
Gledajuć kroz staklo pitam se,
Tko je tu u zatvoru?
Oni koji nas izvana gledaju,
ili mi iznutra, dok nam oni vani smetaju?
To sivilo mi pogled prati,
svak nekud ide, krene, pa se vrati,
kao da u krug lutaju,
kao izgubljene poruke što po moru plutaju,
Sivi dan krasi mi jedna misao,
ono boje što daje sivilu smisao,
Ona daje riječi što na papir kapaju,
tinta i papir, poput ruku se sklapaju,
Kroz oblake sunce mi zasja,
poput njenog osmjeha, srce mi obasja,
sivilo ne postoji u tonu ljubavi,
onome koji je srcem dohvati,
Gledam ružu što mi je u srcu paziš,
gledam kako je voliš, ljubiš,
samo znaj da njen cvat je tvoj,
i ovaj mali princ, samo je tvoj,
Nisam u zatvoru, nisam više,
prestale su olujne kiše,
sada ljubav uzdiže srce sve više,
i vjetar puše, sve tiše...tiše,
Mirno more sa suncem smješi se,
pogled tvoj u mojem nježno miruje,
kao da se cijeli svijet primirio,
samo da bi nas primio...
04.03.2004. u 0:02 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar