Prozirna proza

O mrtvima sve najbolje. Stara je poslovica. Dan prije njihovog dana da li ih lovi nervoza? Doć će gosti koje većina nisu vidjeli cijelu godinu. Jel sve na svom mjestu i kakvo će biti vrijeme? Hoće li biti dovoljno mjesta za sve koji budu htjeli ostavit svijeću ili cvijeće na spomen? Ne vjerujem da ih to brine.
Živi kupuju aranžmane, svijeće, lampaše ...čudesa. Pravo malo Valentinovo samo s jednostranom manifestacijom. (dobro, ni pravo Valentinovo nije ponekada bolje) Lova se vrti, pokaži što imaš! Cijene cvjetnih aranžmana se kreću od 50 do 1500kn !! Ne znam jel u ovim najskupljima u sredini runolist ili koji bog ali je brate pretjerano. Svaka roba nađe svog kupca, slažem se. Ali gdje je tome kraj? Pitam se koliko svoje buketiće naplaćuje onaj sumo gay Šekoranja koji je svojevremeno slagao cvijeće svake nedjelje na TV-u. I kak to izgleda na nečijem grobu for Krajst sejk??
Zamišljam:  Grob, na sredini velika staklena tuba prepuna afričkih lopoča i sibirskih tratinčica. Sve osvjetljeno sa plavim neonskim reflektorićima, a iza svega toga se nazire sličica babe Mande smežurana lica s maramom na glavi. Malo škilji na fotografiji pa ne znaš jel joj smeta reflektor ili namiguje sretna što se dičici posrećilo u tranziciji. Zašto sve mora postati parada kiča?
Čudi me zapravo da se još nitko od takvih nije sjetio na grob dovući Zagrebačke soliste,neki zbor,tamburaše ili gangaše. Pa da se sve ori od "Fale", "Ravnice" ili duatonalnog urlikanja posljednjih. Ako bi se još kakav janjac okrenuo na svim onim svjećama kod glavnog križa, bog te veseli! Živili mrtvi!
Jedan cvijet i misao su sasvim dovoljni,a tugu koju osjetiš za nekime ne kupuju kune. Svijećicu zapališ samo zato kaj se u titravom plamičku nadaš prepoznati osmjeh drage osobe koje više nema i to je to. Pošalješ joj skrivenu pusu dok po stoti put čitaš datum rođenja i smrti kao da nisu već urezani u tebe.
Suzica koju pustiš ili sjetni osmjeh dok odlaziš bit će joj ljepši dar od bilo kakvog afričkog lopoča.

da ne volim pročitati što napišeš, ne bih nikad više komentirala..zato ću to isto raditi, ali drugi put, sa rezervnog nika.

Prije jedno pola sata, sjedim u kafiću s kolegicom. Muče je razni problemi... veliki. Žena nije tek plitka spodoba, vrlo je duboka osoba. I pričamo o smrti. I obje zaključimo, smrti se ne bojimo. Jer što je to nego samo san bez snova, utihnula glazba, ugašena voštanica, zamrznut osmijeh... No, nemoj me opet vratit... nemoj. A ako baš već moram... daj da budem sokol, molim.

hvala ti kaj čitaš ... i rezervnom isto ...

Fakat nevolim groblja...znam nije to baš nešto posebno što bi me isticalo u masi , jer tko normalan voli takva mjesta . Nekako sam sretniji kad tokom godine s ljubavlju i sjetom pričam o svojim sada pokojnim ali još uvjek dragim ljudima . Nekako mislim da njihov zagrobni život traje i dalje dok god ih se sjetimo ili živimo sa onim što su nam ostavili u amanet nego kad na njihovo posljednje počivalište jednom godišnje natrpamo presjek ponude Širokog , Šekoranje i ostalih .

upravo tako stari ...

....odlazim svake godine, namjerno, kasno navečer na grob svog djeda i svojih baka...imala sam dvije bake, jer moj je djed volio u svom životu, dvije žene.
Tako sad spavaju u svetom trojstvu vječni san moja prava baka, čija krv kola mojim žilama, moj djed i moja druga baka, njegova druga žena. Prvu nisam ni upoznala, jer umrla je jako mlada, a kažu da ličim na nju, da sam ista ona. Moja druga baka, obožavala me, kao i ja nju...jer bila je dobra, mila baka. I nije vžno što njena krv ne kola mojim žilama. Djed je znao koga zavoljeti. I tako dok stojim pored njihovog groba, i zamišljam, sjećam se lijepih trenutaka s njima koji su me odredili i dali smjernice u životu,nisam tužna, ne nikako...možda malo sjetna, jer znam da više nikada neću osjetiti onaj divan miris jutarnjeg kakaa, ili šturdle od jabuka s puno cimeta, nikada više neću moći sjesti u ogromno krilo svog djeda i osjećati se zaštićenom i sretnom, nikada više čuti njihove priče, nikada više...mnogo lijepih i mudrih riječi ljubavi koju su mi pružali...ali,upravo ta ljubav koja još živi u meni, daje smisao i mom stajanju pored njihovog groba.
Svječice, one male, luminići, tri komada, jedan maleni buketić bijelih ružica i jedan maleni buketić "gumbeka", između njih, i moja ljubav umiješana u aranžman, ......ne treba ništa više. E, da...sviječice uvijek palim šibicama, kao što je njima svoju cigaretu palio djed. Okružena mrakom, tišinom, mirom, svjetlošću tisuća svijeća na okolnim grobovima koje tom istom mraku daju svjetlost i simbol ljubavi tisuća duša koje se isprepliću toga dana, stojim i isprepličem svoju dušu sa dušama mojih milih. To je svečanost duša. Sve drugo, suvišno je.

klimam glavom indri ...

svakim blogom sve bolje :))

tako nekako otprilike...

hvala vam djevojčice ... evo svakoj po jedna krizantemica ... ;)

ooo kak neko zna biti gospon:))

no dajte gospica ... nije u pitanju,jelte ... (dok god pišete stvari koje mi pašu) :))

Bravo! Napravila sam C/P ovog posta i reklamiram te dalje!

thnx barbie ... evo i tebi krizantemica ... :)

kaj nije ovaj naslov nekada se pjeval kao borbena pjesma: Sred pušaka, bajoneta, straže oko nas.. samo onda nije bilo toliko SVETIH ..