Prozirna proza

S Andreom se viđam zadnje tri godine. Prije nje, viđao sam se sa Tamarom a prije Tamare viđao sam se s Anitom, a prije Anite viđao sam se saaa... još nekoliko djevojaka. Sve u svemu, gorko sam patio prije toga jer nikada nisam imao ženu i mislio sam , kad se domognem konačno ženskog tijela , konačno ću osjetiti bliskost s nekim bićem. Zapravo uopće ne vjerujem da će se to ikada desiti jer osim epskih egizbicija u krevetu, s tim ženama nemam ništa zajedničko, kao ni s ostatkom svijeta, uostalom.



U vezi s Tamarom osjećao sam se kao maleni đak koji secira žabu i sa neobičnim zanimanjem za nepoznato i prisutnim gađenjem promatra rasporenu trbušnu šupljinu životinjice. No, Tamara se umnažala strahovitom brzinom i uskoro sam imao osjećaj da ću nestati u mnoštvu Tamara koje su me opkolile. Svaka Tamarina rečenica umnažala se i poprimala lik Tamare. Čak i donje rublje koje mi je oprala i donijela čisto i ispeglano, bilo je satkano od tisuće Tamara koje bi me stezale i od kojih sam dobio nepodnošljiv svrab. Tisuće Tamara nanosile su mi tjelesnu bol i trošile kisik i često bi se u nekom čudnom stanju , na pragu nesvjestice , jedva domogao prozora . Napunio bih pluća zrakom i prestao disati sve dok Tamara i njenih tisuću kopija ne bi otišle kući. Nekako, ni sam ne znam kako, Tamara je počela iščezavati iz mog života a jednog dana i potpuno nestala. Zadnjih nekoliko njenih replikanata riješio sam se tako da sam temeljito iskuhao rublje i bacio njene papuče u smeće.



S Andreom je stvar drugačija . Andrea nema sposobnost ispuniti prostor u kom živim. Ona je gotovo neprimjetna, toliko transparentna da ponekad potpuno zaboravim na njenu prisutnost.Ona je poput šare na tepihu koju ne zamjećuješ ali s ostalim šarama čini neku smislenu kompoziciju no sama za sebe ona je tek nebitna potka koju možemo iščupati no tepih se zbog nje same neće raspasti. Toliko nenametljiva da istresa perut s jastuka na kojem je noćila .



Jednom sam promatrao Andreina stopala koja su izvirivala ispod prekratkog pokrivača . Na palcu zalijepljen flaster i mrve crvenog laka. Potpuno strano stopalo koje kao nikada prije nisam vidio. Razmišljao sam koliko bih još puta morao držati njeno stopalo u ruci i koliko bi još puta morala okrznuti se njime o moje tijelo da bi prepoznao njeno stopalo kao nešto poznato, srodno. Tko zna kamo hoda to stopalo i kakve je pute već prevalilo, čemu se čudi, što ga plaši, u čem uživa. Kako je izgledalo u majčinoj utrobi i onda kada je po prvi puta osjetilo tvrdo tlo. Trne li od hladnoće koja probija iz asfalta u čizmici od umjetne kože dok čeka gradski prijevoz i jeli mu sad udobno ovako opuštenom i zagrijanom. Ništa ne znam o tom stopalu koje korača mojim stanom i na kom ostaju sitne ljuskice moje kože. Nije li takvo prepoznavanje strano i drugim ljudima ili jednostavno ne razmišljaju o tome kao nečem važnom. Ja nikako ne mogu zanemariti činjenicu da ni nakon tri godine to stopalo ne prepoznajem kao dio tijela kojemu pripadam.



Stopalo se trznulo i zavuklo pod pokrivač kao da je naslutilo o čem razmišljam i kao da se prestrašilo hoće li moje misli biti okidač koji će pokrenuti proces njegovog nestajanja iz mojeg života. Na vrijeme povučeno stopalo pokolebalo je moju odluku. Kao da se igralo mnome puštajući me da se dovedem pred gotovo konačnu odluku a onda onaj zadnji tren, presudan moment koji traje toliko kratko da ga se kasnije ne možemo ni prisjetiti, mijenja položaj i nestaje pod pokrivačem ostavljajući me pred nedovršenom odlukom.



...podmukao trik kojemu ću jednom doskočiti

Pa šta ako se nismo vidjeli već godinama?
Danas dok sam kupovao salamu, sjetio sam se nje kako bi onak malo štucnula nakon svakog smijeha.
He he he HIK ! - pa bi stavila ruku na usta ...
Prodavačica je mislila da sam se njoj nasmješio i svi smo bili sretni ...

Odlučio sam!
Kupit ću dva majmunčića i utrenirati ih da na verglovima savršeno sviraju obrade svjetskih hitova! Jedan će se stalno kreveljit dok svira i zijevat agresivno ko da je lud, a drugi majmunčić će bit kratko ošišani štreberko i stidljivo će ga probat oponašat.
Tak sam si ja to nekak zamislio. To bi moro bit estradni hit.
Zvat će se " 2 vergllos"!
Pomno sam birao ime da bude pamtljlivo maloumnim tinejđericama i pomodnim budalama.
Ja ću im kao progresivni menađer organizirat da sviraju po misama, po koncertima s poznatijim majmunima, po vašarima, po emisijama, po red karpetima, po mirovima i dobrima, po dječjim emisijama, s Thompsonom , na borbama bikova u Radošiću, u Lisinskom. Ko ga jebe!
Đe god mi sine, a dok svima ne dopizde!
Na njihovim koncertima babe će padat s tribina, a kasnije se hvalit da su bile na "2 verglos" i da su pale na dupe kak je bilo dobro, kak su bili ludi, kak pičiju verglove ko niko nikad prije njih. (khm, da)
Sam da mi netko ne ukrade ideju ...

Ne čekaj me, nisi luda. Ne dolazim garant.
Hej, čuješ, ne čekaj me!
Tko još čeka nekoga po kiši pa još ovkvoj žutoj, zaboga.
Daj odrasti.
Pa to ne radi više ni onaj plačljivi Prevert. A vrućinu spominješ?
Uključi klimu.
Po mećavi bi me čekala?
Dobro, jesi li ti normalna? Pa da se smrzneš! A tebi se valjda još ne umire.
Međutim, ako da, ima sto elegantnijih načina. Da ti šapnem jedan?
Dobro.
Budi za sat na fejsu. A ja ću ti opet reći: ne čekaj me,
Nisi luda.
Zašto si zapela: čekat ću te, pa čekat ću te?
Zar ne vidiš da nitko više nikoga ne čeka. Dojadilo je svima.
I slušaj što ti govorim: vrijeme je da sve zaboraviš.
Nema nade.
Svi te lažu dok piju jeftino vino, bambuse za moju dušu, jebe se njima.
Jednako lažu i sin i mati, moral se srozao, dušo.
I zato sjedi s njima i napij se k'o guzica, što ti drugo preostaje?
Ja ne dolazim. Ne čekaj. Nisi luda.
Mene je već ubila smrt. Više ne može. A ti ćeš svojim čekanjem
Upropastiti sebe, prije svega. Meni je savršeno egal, je l' jasno?
Odustani, dovraga od čekanja ma bilo gdje si,
Toliko za mnom nisi luda. Ili ipak –
jesi?

Danas se čekirao Jura Stublić za neki avion, let.
Nisam baš čuo kamo ide točno.
Nije imao maramu na čelu nego samo naočale.
Prtljaga mu je bila mala, pa sam sasvim siguran da nije išao u Čikago jer nije nosio raketu na kojoj bi jahao kroz Čikago.
Kako mu je prtljaga nesmetano prošla kroz rengen, siguran sam da nije sa sobom uzeo opremu što zrači zrake kroz zrak i lovi signale u noći.
Da je uzeo radio sa sobom, razbio bi ga u tisuću komada zasigurno, radi svih tih kontrola.
Ovih dana čitav aerodrom pleše kao da je lud. (lud, lud)
I JA SAM LUD!!!

U Offenbachu je živjela kat iznad mene. Ludwigstraße 4, mirna ulica.
Pozdravili bi se na hodniku u zgradi i to je to.
Jednom sam otišao na šišanje i sreo je u salonu. Radila je tamo.
Bog te pitaj šta je mislila o meni jer smo se u haustoru uvijek pozdravljali na njemačkom, a ja sam gledao u mramorne stepenice i svoja posla, nesiguran u svoj naglasak.
Dok mi je mašinica zujala oko glave, čuo sam da je netko zove: Renata ...
Ma nemoj? A bila je baš arijevskog izgleda. Plava kosa, plave oči...
Drugi dan, odmah ujutro, dočepao sam se imenika, našao njen broj i nazvao je.
Predstavio sam se pristojno i rekao da mi je drago da me nije ona šišala s tim svojim mršavim čukljama.
- Tko je to?
- Susjed od ispod!
- Ćelavi? Zezaš? Hrvat? Pa ja sam mislila da si ti skroz mutav lik.
- Šta je najbolje i jesam! I to na hrvatskom i njemačkom!
- Ha, ha ... nemam sad vremena, žurim na posao. Mogu te nazvat kasnije?
- Ma ne znaaaam ...
- Ne seri! Na ovaj broj?
- Aha !

Šuškalo se neko vrijeme o tome i znali smo da traži po internetu ali nismo bili baš sasvim sigurni da misli ozbiljno. No svanuo je dan kada se i to dogodilo!
Nazvao je mene i Pipija da pod hitno dođemo do njega jer nam mora nešto pokazat. Pipi je nazvao mene i izrazio bojazan da je Zoki kupio još nekog vrhunskog psa nakon „vijetnamskog praseta-labradora“ Lua ali to se pokazalo kao kriva pretpostavka. Zoki je ostvario dječački san i od nekog lika iz Dugog sela kupio kotao za rakiju!!
Kada smo Pipi i ja stigli, Zoki je ponosno hodao oko svog postrojenja ko profesor Baltazar. Čim smo izašli iz auta počeo se ispričavat što nije nakurio vatru da malo bolje skužimo o čemu je riječ.
„Pa vidio sam već kako radi kotao za rakiju jebote“ – pokušao sam smiriti njegovu euforiju.
„Šta ćeš s tim Zoki brate?“ – pita Pipi i zaviruje ispod.
Da se razumijemo, Zoki je gradsko dijete i šljivu je vidio jedino kod babe u vrtu ali je pasionirani kupac preko oglasnika, a voli i popit. „Sve te vodilo k meni“ – rekao bi Arsen na ovu novonastalu ljubav čovjeka i kotla.
„Našao sam lika, tam negdje prema Petrinji, prodaje šljive! Idemo kupit šljiva i radit ćemo rakiju!“ – odgovara Zoki svojim piskutavim glasom i gladi cijev koja spaja veliki kotao s manjim iz kojeg će za par dana, vjeruje, izlazit rakija. O tom njegovom glasu ćemo nekom drugom prilikom ali zvuči ko vlastita baba. Da, ona koja ima šljivu u vrtu.
„Garant si ga u oglasniku našo“ – kurimo ga ali on je preeuforičan da shvati zajebanciju i samo potvrdno klima glavom.
„Nisam zvao prije pa ćemo sad nazvat lika i sve dogovorit! Stavit ću ga na zvučnik pa ćemo konferencijski…“ – kaže on i vadi mobitel. Mi kolutamo očima. „Psst“… zvoni!
„Dobar dan!“
„Dobar dan!“
„Zovem iz Zagreba, jel vi prodajete šljive?“
„Da, da … koliko trebate?“
„Pa sad ne znam, a kakve su?“
„Ma gospođo, za pekmez su dušu dale. Odlične!“ – Pipi rumen u licu zadržava smijeh, ja šutam neku posudu i lupam se rukom po nozi. Ipak smo na zvučniku.
„Trebaju mi za rakiju!“ – ne da se smesti Zoki činjenicom da mu je čo'ek promijenio spol u sekundi.
„Opa! (smijeh) … a koliko bi vi rakije?“
„Bar jedno 50 litara da mi izađe.“
„A ništa gospođo, vi dođite pa ćemo se dogovorit sve. Znate kako doć do Dodoša?“
„ Do do do do do do ša … „ – ceri se Pipi i navlači kapuljaču na glavu.
„Nema frke, imam GPS!“ – kaže Zoki.
„Čega nema? Šta imate?“
„Nema veze mi bi u subotu došli po te šljive, poslat ću sina.“ – veli Zoki da izbjegne objašnjavanje da nije baba.
Mi umiremo od smijeha.
„Dobro, treća kuća s lijeve strane. Ima tabla.!“
„Dogovoreno, vidimo se u subotu. Bok!“
„Živili gospođo!“
U subotu idemo u Dodoše dakle.
Pipi je reko da nema šanse da ide po tim selima s BMW-om jer mu se zadnji put, kad smo išli na neki roštilj u te krajeve, konj očešao o auto i razvalio mu retrovizor. Uzet će od starog terenca pa ćemo se đipat.
U nedostatku domaće rakije, Zoki je donio bocu Štoka iz kuće pa smo trznuli po jednu uz kotao da ga krstimo.

Tu momačku slavili smo kod frenda u kući i stvari su se odvijale, više-manje, svojim tokom kako je i red. Nakon cjelodnevnog roštiljanja i cuge, oko 10 navečer nekoliko ih je bilo pristojno pijano, dvojica su već spavala (zašarani crnim markerom, naravno), a nas par bolje baždarenih smo smišljali koju igru da igramo, a u kojoj se za kaznu mora eksat što više žestica.

Brainstorming o načinu na koji da napravimo braindamage prekinuo je Keba, iz skupine pristojno pijanih, koji se tak pijan počeo maziti sa štokom od vrata i šaputati mu prostote na onaj dio brave koji je zašarafljen u štok. Nakon što smo to vidjeli, postojala je samo jedna dilema: da zovemo striptizetu ili kurvu?

„Bolje striptizetu“- rekao je Zoki i odmah obrazložio.

„Striptizete znaju plesat, a znaju se i jebat ako ti se baš hoće, a kurve samo znaju ovaj drugi dio.“ (koji se ne radi sa zvijezdama u prime time-u na TV-u, jelte)

Kako nitko od nas i inače nije imao iskustava s kurvama, odlučili smo se za striptizetu jer nju možda nećemo morat jebat, a i sami smo skloni plesu. Tu greške nije trebalo biti.

Traženje po oglasniku smo prepustili Zokiju pošto on ima najviše iskustva s obzirom da je na njuškalu kupio kotao za rakiju pred nepunih mjesec dana, a to što je jednom na sličan način kupio i „labradora“ iz vrhunskog legla koji je u odrasloj dobi više ličio na vijetnamsko prase nego na psa, smatrali smo statističkom pogreškom. Tko kupuje preko oglasnika taj i griješi.

Zoki je sredio Silviju. Dolazi za pol čuke.

Da se nešto čudno događa, shvatili smo oko pola 12 kada je cuga u čašama počela podrhtavati ko u jurskom parku. Luster se ljuljao, a sobu je ispunila nervoza iščekivanja. Kada je Silvija pozvonila na vratima nekoliko trenutaka kasnije, samo što nismo vrisnuli. Zoki je pojurio prema vratima i kada ih je otvorio ugledali smo Silviju. Ćelavi „čuvar“ se iz nje nije ni vidio, a iskreno, nismo ni kužili koji će joj kurac.

„Bob Sapp, bog te jebo!“ – šapnuo mi je Keba na uho, a onda smo hihotajući pogledali prema Silviji u strahu da nas možda nije čula.

Enivej, Silvija stavila svoju mjuzu i počela s poslom. Roba leti na sve strane, a oni kojima nije smetala ideja da Bob Sapp ima sisu, počeli su se primicati sve bliže i pipkat ju sramežljivo.

Ja fino zasjeo na neki stakleni stol u čošku i pijem cugu, gledam taj nadrealni prizor u kojem muškarci maze ženu jaču od sebe i smijem se u sebi da me Silvija ne skuži. Ali skužila je.

„Šta je? Ti se sramiš?“ – pitala me nježnim baritonom i prije nego sam se snašao, sjela mi u krilo.

„ZVEK! CANGR! DOING!“ – pukla je staklena ploča ispod mene dok si reko keks i dupe mi je upalo u metalni okvir na kojem je ploča stajala. Komad stakla zabio mi se u leđa.

„Sorry, jebote! Jesi okej?“ – pita Silvija, a ja sam fakat mislio da jesam pa sam i rekao da jesam.

Ali kurac, nakon par minuta krv mi je natopila prvi ručnik kojim sam htio sanirati ozljedu, a onda i drugi. Nakon što mi se počelo mutit pred očima, pala je odluka da idemo na hitnu.

Vozio me Pipi u svom crnom BMW-u jer je najbrži. Ćelav on, ćelav ja, škripa guma ispred hitne na Sv. Duhu, crni BMW ja izlećem sav krvav. Sestra gleda i neće otvorit vrata.

„Da zovemo prvo policiju?“ – viče ona iznutra.

„Zašto?“ - u glas vičemo mi izvana.

„Ko vas je potegnuo nožem“ – opet ona iznutra.

„Nije nitko propao sam kroz neki stakleni stol.“ – govorim ja i ne navodim pod kojim okolnostima.

„Čekajte, zvat ću kirurga. A koliko ste iskrvarili?“

Na moj odgovor da sam iskrvario dva ručnika, samo je odmahnula rukom i otišla.

Dolazi lik, raščupan, nadrkan, oči crvene ko da je vario iza bolnice nekaj. Ne znaš jel pijaniji on ili mi.

„KAAAAJE BILOOO? DA VIDIM!“ – rikne.

Ja dižem košulju, okrećem se, pokazujem.

„Sva sreća pa si potfutran“ – veli on.

„ Mogel si bez bubrega ostati.“

„Sigurno si pio pa ti neću anesteziju davati. Bumo to ovak. Okej?“

„Okej!“

Polegnuo me na stol i počeo vadit igle i konac zeleni, pjevuši.

Kada je zabio iglu, začudio sam se kako me ništa zapravo ne boli i odahnuo jer sam mislio da će bit jebenije. A onda je počeo zatezat čvor. Zatezao ga je i izbacio jezik preko čupave brade ko da šiva opanak.

„Aaaaaaa u p…“ – vičem ja.

„Ahaaaa“ – odgovara on i štepa dalje.

I tako dvanaest puta.

Kad je bilo gotovo rekao sam Pipiju da me vozi doma, a on se u međuvremenu otrijeznio i počeo kukat kako sam mu zakrvario cijeli auto.

„Bit ću sutra glavni u autopraoni“ - kaže on i ta ga misao umiri i navuče mu smiješak na usta.

Vozili smo se u tišini prema Gorici, svjetla su promicala mimo nas, grijanje je puhalo, a ja sam lagano padao u nesvijest…

„Koja mrga od žene“ – rekao je Pipi i pogledao me.

Mislio je da spavam pa je zašutio i stisnuo gas.

„Striptizilla“ – rekao je sam sebi i zahihotao se…

... i vama i naplati i korisnicima i pičkama materinima ...
emalina, draga korisnice ... rasna plavušo ... javi se... znam da nisi fejk ... he he

Ako ti se ovakvo nešto desi...teško da mogu doći doma pa napisati jedan zajebantski post na koji ćete se svi smijati...jebte ga...jednostavno ne ide.

Dakle...Bilo je negdje oko 1 popodne…ili 2…ne znam…ma nije ni bitno. Sjedio sam u autu na gradilištu i taman me frend zove na mob.

- „Što radiš?“ pita me on

- „Jedem govna eto što radim!“

- „Nije ni to loše…do kad radiš danas?“

- „Do 5 konju i svaki dan me isto pitaš već godinama!“

- „Pa niiiije ono….mislio sam….“

Nisam ga dalje ni slušao jer mi je na jedno 5-6 metara od auta stajao jedan dečko od nekih 28…29 godina. Skužio sam da mene treba jer… jednostavno po stavu tijela skužiš … ne želi biti nametljiv nego sa strane čeka da završim sa mobitelom. Neda mi vrag mira… otvaram vrata auta

- „Reci… mene trebaš?“ upitah ga ja onako sa mobitelom u drugoj ruci dok frend sluša

- „Pa da. Ma znate ja bih vas zamolio ako mi možete pomoći?“

Sklon sam „skeniranju“ ljudi. Na osnovu tog skeniranja donosim zaključke o osobi sa kojom razgovaram … ajmo reći …procjenjujem ju… i … ne zajebem se nikad … baš jebeno nikad … to znaju oni što me dobro poznaju.

- „Reci?“ – upitam ga i istovremeno kažem frendu na mob da ću ga nazvati kasnije

- „Pa eto… idem okolo i tražim posao… bilo kakav… pa sam vidio da ovdje ima gradilište … i eto … ako vam treba radnik …radio bi?“ – doslovce je tako pričao kako sam napisao. Zastajkivao je između svake rečenice.

- „Radio bi?“

- „Da … radio bi!?“ – izgledao mi je iznenađen što je uopće dogurao tako „daleko“ u razgovoru samnom. Valjda su ga drugi otpilili u startu čim bi nešto i probao.

- „Jesi kad radio na baušteli?“

- „Jesam gospodine. Radio sam kod XY…pa sam radio kod YX…radio sam i kod XYZ!“ – ponosno je nabrajao a ja sam za te firme čuo. Pola ih je propalo a ova druga polovica je podjelila otkaze.

- „Čuj… ajd da ne stojimo ovdje na cesti … odi do kraja ove ceste i na kraju je radnički kontejner… odi tamo pa ćemo u kontejneru malo popričati.“

- „U redu gospodine...“ obraćao mi se sav ozaren od sreće „idem ja sad tamo… znači na kraju ceste???“

- „Da … na kraju ceste … imaš 300 metara.“ palim auto sa kojim bi ga povezao do tamo al je jednostavno nemoguće od pola tone papirologije koju vozim u autu. Imao je na sebi bijele tenisice … stare bijele tenisice koje je pokušavao držati što čistijima. Traperice su mu bile prljave. Nisu bile prljave u smislu da se negdje pijan valjao po zemlji … nego znate … znate kad su ono traperice prljave od predugog nošenja … e tako su bile prljave. Zimska jakna je bila tamne boje pa ako je i bila prljava nije se vidjelo. Ono što mi se ucrtalo, bile su njegove ruke. To su bile ruke jednog 50togodišnjaka … koža zadebljana i ispucana … crnilo ispod noktiju … dlanovi poput šmirgl papira. Lice mu je bilo ispijeno. Brada stara 10tak dana. Izgledao je jako … jako … jako iscrpljeno. Čak dok je pričao, radio je ono … grimase kao kad ste pretrčali kilometar nakon 20 godina ležanja pa vas žiga u desnoj strani (slezena jel?)… e takve grimase. Stao sam kraj kontejnera …otključao ga … uđem unutra i stavim jednu stolicu za njega. Brzo je došao… pokucao...

- „Aj aj…upadaj….sjedi!“ – i pokažem mu na stolicu

- „Hvala gospodine!“ – reče on te odloži ruksak, sa leđa, kojeg nisam ni vidio.

- „Ne moraš me zvati gospodine…ovo ti je gradilište…tu nema gospode.“ – sa smješkom mu kažem.

- „Pa dobro…kad vi tako kažete.“ – jedva se nekako nasmije

- „Pušiš?“

- „Da.“

- „Ček…“ i počnem prebirati po džepovima…nađem cigare…izvadim jednu na pola iz kutije van i ponudim mu „…evo…uzmi!“

- „Hvala!“ – reče on sam kiselim smješkom na licu a ja zapalih i sebi i njemu

- „Čuj me sad…“ zastanem na sekundu… povučem dim…“… ja ti baš puno ne mogu pomoć. Ja te zaposliti ne mogu… ali ti mogu reći da bi ti bilo najbolje da sjedneš na bus i odeš direktno u sjedište firme pitati za posao.“

- „Nisam znao koja ste vi firma al evo sad sam pročitao na kontejneru. 3 molbe sam poslao u vašu firmu“ – reče i spusti pogled u pod svjestan da je došao tamo gdje je poslao 3 molbe a ni na jednu mu nisu odgovorili.

- „Vidi. To ti je tako u mojoj firmi. Oni ti nikad ne odgovaraju na molbe nego te molbe čuvaju pa kad se pojavi potreba za radnicima onda te zovu.“ – istinu mu govorim.

- „Ma.“ – razočarano mahne rukom gledajući kamo će otrest pepeo sa cigare

- „Na pod…na pod otresi“ rečem mu ja demonstrirajući kako se to radi

-„Jesi li iz Rijeke ili si podstanar?“ nastavim

- „U Rukavcu sam podstanar!“ – vidim opet radi onu grimasu

- „Nemaš nikakav posao?“

- „Ostao sam bez posla prije 4 mjeseca.“

- „Kako plaćaš stanarinu?“

- „Ne plaćam je. Nemam od kud. Imam sreću da je gazda dobar čovjek pa sam mu rekao da nemam al da mu mogu raditi oko kuće što god treba samo da me ne istjera van… i tako odradim mu oko kuće i rekao je da me neće potjerati.“

- „Jebeno…“ rečem ja i zagledam se kroz prozor

- „A je da…“ uzdahne on

- „Što si sve radio na baušteli?“

- „Godinu dana sam radio kao armirač a ovo ostalo kao pomoćni radnik… štemanja…a znate i sami. Sad idem okolo i tražim posao al svi misle da sa neki klošar i nitko neće da priča samnom.“ – i opet napravi onu grimasu… po ko zna koji put već.

- „Hm... da… koliko imaš godina?“

- „21“ – digne se i baci cigaretu van kroz vrata

- „21!?!?!?!?“ – iznenađen ko sam vrag reče ja

- „Da 21.“

- „Čuj me… kažem ti… odi do sjedišta moje firme i idi direktno pitati za posao. Zajebi molbe i sve ostalo. Nemaš što izgubiti.“

- „Znam gdje vam je sjedište firme. Moram sa autobusom tamo. Da je bar bliže.“ – izgovori on to i stisnu usne

- „Nemaš novaca za kartu?“ – upitam ga

- „Molim?“ – neugodno mu bilo

- „Pitam te – nemaš novaca za kartu?“

- „Paa…“ sram prepoznaš… osjetiš ga… ima miris… smrdi… sram je jebena stvar… teško se nositi sa njime… zato je jeben, što se je teško nositi sa njim…

-“… pa nemam da.“ Jedva on to prevali preko usta.

Gledam ga ispred sebe…uzdahnem…

- „Piješ li?“

- „Molim?“

- „Pitam te piješ li?“

- „Moj otac… moj otac je bio teški alkoholičar i maltretirao je i mene i majku… ne pijem… mrzim alkohol!“ – kao da sam ga pogodio pitanjem.

Ne mogu mu pomoć. Ja ga zaposliti ne mogu a i kod nas u firmi… sve je oko nas u kurcu pa do kad ćemo i mi to samo bog zna. Sjedim… gledam ga… posegnem rukom u desni guzni džep… izvadim pare… preberem… pružim mu 50 kuna…

- „Drži…da imaš za kartu.“ – i pružim mu ruku

Sjedi on… gleda… gleda… al ruku ne pruža.

- „Drži ove pare… to ti je za kartu… odi tamo i pitaj… ne znači da ćeš dobiti posao ali bar odi i probaj… ne odustaj tako lako… drži pare!!!“

Polako pružajući ruku uzme pare… i spusti pogled u pod… opet ona grimasa… tad mi je sve bilo jasno

- „Ej???“ – malo glasnije viknem samo da ga malo trgnem

- „Recite?“ – upita me on prepun osjećaja srama

- „Jesi gladan?“

- „Molim?“

- „Samo mi odgovori na pitanje… jesi li gladan?“

Mogao bih ja tu vama opisivati tu scenu u 1000 riječi… al to se opisat neda… to je nešto prestrašno. Kad čekaš da čovjek kojem nije uobičajno da govori da je gladan… kad čekaš da to izgovori…

- „Jesam gladan sam.“ – prevali on to preko usta

- „Ok… ajd sad izađi van iz kontejnera odmah!“

- „Molim????“

- „Izađi van iz kontejnera i čekaj me… dolazim za 15 min!“

Izašao sam van… sjeo u auto… a u glavi mi se sve vrti… od politike i lopovluka do onih učmalih guzonja koji pokradoše sve što se pokrast može nebi li u svoje učmale šupke natrpali što više i svojim sinčićima i kćerkicama osigurali budućnost…ponavljam si u glavi

– „Milu vam majku jebem…da vam jebem…milu majku!!!!!“.

Ulazim u trgovinu… kupujem kruh… mlijeko… paštete… mesni… salame… čokoladu… jabuke… izletim van … bacim to u auto… vozim nazad…

-“Milu vam majku jebem da vam jebem…pička vam materina ona đubretarska da vam pička materina!!!!!“… parkiravam auto kraj kontejnera… izlazim van

- „Ako si gladan… moraš jesti! Izvoli stari… nije puno… al pojedi!“

- „Puno vam hvala… puno… puno vam hvala!!!“ – zahvaljivao mi je a ja sam psovajuć u sebi išao prema kontejneru da poberem svoje stvari iz njega jer moram ići dalje… moram ići na drugo gradilište. Zaključavam kontejner… okrećem se… a onaj dečko… sjedi na kamenom zidiću… jedno 6-7 metara od mene… i… ma… to se opisat ne može… kida kruh i sa otvorenim dlanom trpa u usta koliko god mu može stati bez da je sa tim komadom kruha i prešao po otvorenoj pašteti. Zastao sam… a to mi se urezalo… ma do kraja jebenog života.

Ništa govorio nije… samo je jeo jeo jeo jeo i jeo. Sjedam u auto…palim ga… okrećem se i stajem kraj njega…

- „Ej!“ – zovnem ga

- „Recite!?“ – okrene se dok mu sa brade kapa mlijeko

- „Kako ti je ime?“- „Zoran… Zoran mi je ime!“

- „Zorane... samo nemoj odustati… nikad ne odustaj Zorane! Živ mi bio!“

Još neki dan kad sam čitao o trojici debila koji su 3 sata mlatili onog dečka širom Sesveta, a da mu nitko od ljudi koji su to vidjeli nije htio pomoći premda je zvao upomoć, potvrdio sam si u glavi misao koju odavno nosim, a to je da ovo društvo sasvim sigurno ide u krasan kurac. Roditelji koji su to samo na papiru, blesava djeca koja moralne vrijednosti upijaju putem TV-a prepunog reality sranja, Antiša, kriminalaca svih vrsta koji se reklamiraju basplatno u eksplozivima, ekskluzivima, red carpetima. Tko je zapravo kriv?
Čitam koji dan kasnije kako je majka jednog od nasilnika izjavila da joj još nije jasno kako je njen sin to mogao napraviti. Prvo ga je, kaže, prebio, a onda ostavio na cesti ko psa. I kad to pročitaš, zapravo ti puno stvari postane jasnije. Ako je toj glupači potpuno normalno da netko prebije i ostavi psa na cesti, možemo samo misliti s koliko je ljubavi i pažnje taj svoj pristup životu prenjela na sina. Ona ne zna s kime se on druži i nakon par mjeseci je skužila da uopće ne ide u školu ali šta ćeš, takav je životni ritam danas. Ona se još čudi. Eto, dečko je napredan pa je pijan s dvojicom isto tako maloumnih kolega odlučio napraviti korak više i ne mlatiti jadne životinje nego je odmah prešao na ljude. Zagreb je sa svom svojom populacijom koja se skupila tko zna odakle, na čelu s gradonačelnikom, ipak napredna sredina. I premda bi za takve trebalo odrediti doživotnu robiju sa prislinim radom pa nek se jebu, ona je izrazila nadu kako bi on mogao postati profesionalni vozač jer mu je to želja. Samo naprijed, dajte mu i taj kamion u ruke pa ko živ ko mrtav. Čekamo novi Ledenik ili  tako nešto.
Za razliku od naprednog Zagreba, to se ne bi moglo reći za Vinkovce npr. gdje su pak neki kreteni odlučili vezati psa, politi ga benzinom i zapaliti. Oni tek treniraju za kasnija kaznena djela koja ih čekaju u svijetloj budućnosti. Ne zna se tko su ali pretpostavljam da bi njihovi roditelji izrazili isto tako čuđenje time što su im djeca napravila ali ih ne bi kaznili jer je to ipak samo pas. Ne bi me čudilo da je zapravo i neki debilni otac išao pokazivati sinu kako ispravno mučiti životinju jer je to bio dio i njegovog odrastanja. Debili uvijek rađaju debile.
Pravilo je da tuđu djecu ne treba odgajati ali mirno prolaziti mimo takvih sjebanih situacija gdje je nekome ugrožen život, bilo to neko dijete ili pas, a ne reagirati je samo još jedan indikator o tome u kakvom društvu živimo. Bolje je okrenuti glavu? Svaka vam čast svima koji set to vidjeli i otišli dalje. Činjenica je da si možeš natovariti probleme na grbu ako se umiješaš i nokautiraš nekoga od njih, može te ganjati pravobraniteljica za djecu ili gnjevni roditelj da te prebije kao psa, jelte, ali sasvim sam siguran da bi netko popio šaku da sam bio blizu. I to ne zato što sam jebeno jak, nemam ni boksačkog iskustva, izbjegavam nasilje oduvijek, samo sam jebeno iznerviran seljobersko-thompsonovsko-divljačko-narodnjačko-pištoljaškom i nekulturnom okolinom u kojoj živim. Okolinom gdje se više ne cijeni ni ljudski život, a kamo li pasji. 

Pravo je čudo kako jedan članak u novinama može potaknuti sjećanja.
Vratio sam se u doba studiranja i kada sam preko student servisa zarađivao kune (dinare? forinte? - tko bi se više sjećao, davno je to bilo) koje sam kasnije vrlo umješno trošio za kupovinu knjiga, rapidografa, bonova za ručak te rundi po birtijama oko doma na Cvjetnom (cca. 70 %). Naravno, od roditelja je isto stizala lova i nekako se moglo sve to izdržati. Jes' da je stari često lupao glavom o stol kada god bi vodili raspravu o mjesečnim troškovima i tvrdio da će on završiti ekonomiju dok ja završim to svoje ali pripisivao sam to njegovoj teatralnosti jer je, ko i u svakoj pravoj kući, blagajnu držala stara tako da uopće nisam obraćao pažnju na njegove ispade. Nakon njegovih "stilskih vježbi" blagajnica majka je uvijek izbrojala koliko treba. To je bilo još u vrijeme socijalizma i bolje se nije moglo, jebi ga.
Ako pogledamo kako danas stvari stoje, kada je kod nas došao divlji kapitalizam sa svim svojim blagodatima, lako ćemo uočiti razliku u standardu studentske populacije. Evo, npr. Luka Ivančić (20), po zanimanju student ali i direktor firmice, iskeširao je 16,8 miliona kuna za Pamučnu industriju u Dugoj Resi. Došao je doma, sjeo za stol s mamom Silvijom ( potencijalnom predsjednicom uprave Croatia Osiguranja) i bakom Šimom (nije djed nego baka, samo su joj ime, a malo i izgled, muškasti - državnom revizoricom).
- Majko, bako! Pomagajte! Znate kako se skupo živi po Shambalama i Ludnicama, ispiti su sve skuplji nakon one pizdarije od Index-a, bemvejac mi troši ko brod, a načuo sam da će bit na sniženju jedna tvornica pamuka koju bi si baš htio kupit paaa ...
- A koliko će to koštat? Jel ti baš treba sad tvornica pamuka? Ide proljeće, modni mačak je rekao da će se nosit plastika i krzno ove sezone, šta će ti to? - brižno će pitati majka.
- Ma mama, ona inače košta oko 100 miliona kuna ali mogao bih ju dobit za nekih 16-17. Tako mi je rekao jedan frend koji je već kupio sličnu. Šta ću ja bit papak u društvu jedini koji nema tvornicu? - sad već plačnim glasom mali Luka prstom grebe po stolu i gleda u baku.
- Ja sad nemam. Mislim, imam ali ti ne mogu dati. Trebala bi dobit novi posao pa onda možda drugi mjesec kad sjedne plaća. - zabrinuto će majka.
- Ali mama !!!!
- Dobro, dat će baka. Ostalo mi je nešto još od revizija nabavke kamiona, sjest će mi od Brodosplita ovaj mjesec. Dat će baka, suzo moja. - blago će Šima.
- Hvala bakice! Hvala i tebi mama. Ti ćeš mi drugi mjesec onda dati par tisuća samo da platim radnike i za terenac jer je cesta prema Dugoj Resi sva u rupama.
- Može zlato mamino i bakino. - pa obuku svatko svoju bundicu i za poslom.
U svakoj normalnoj državi već iduće jutro bi došla porezna i ispitala Luku odakle mu novac. Pa ako je i posrednik u cijelom poslu, na osnovu čega je zaslužio to ako ne bakinom pozicijom. 3% iznosi oko 480 000 kuna, što isto nije mali novac za firmu kojoj su jedine reference do sad da je organizirala izbor za Miss Karlovca. Referencu je iznio sam Luka, mrtav ozbiljan. Iz noćnih izlazaka zna i Hanu iz Big Brothera, a Gotovac mu je susjed. Izmišljam, ali čini mi se da i te reference otprilike imaju istu težinu kod ovakvog posla.
Zamišljam već Lanu Jurčević kako u mraku sobe googla "Luka Ivančić" čim je pročitala ovu vijest u novinama. Ulov je na vidiku! Da vidimo! Da slika govori više od tisuću riječi, pokazuje i slika iz godišnjaka maturanata 2007/2008. Bit će da mu je baka kupila majicu za slikanje. Say no more.
http://www.matura.hr/img/slike/generacija2007_2008/zagreb/prva-ekonomska-skola-zagreb/4I/1/luka-ivancic.jpg

Zamišljam kako jurim kroz nisko raslinje i lomim bukove mladice u bjesomučnom trku. Iz nozdrva mi sukljaju dva mlaza pare, a slina i krv mi, preko očnjaka i usana, po gustom smeđem krznu traže put prema vratu i grudima. Ulaskom u rijetku šumu, svako malo me grana ošine preko njuške i očiju, a ja riknem od boli u hladan zrak ne usporavajući ni na tren. Moj urlik se nošen hladnim zrakom obavija oko stabala i šuma drhti. Iza mene ostaje trag povaljane paprati i drveće poprskano blatom koje frca na sve strane udarano mojim teškim šapama. U kaljuži ostaju tragovi mojih stopala i velikih kandži koje im čine krunu. Čim se stopalo makne pune se vodom i krvlju. Upozorenje su svakome tko naiđe tim putem da me ne slijedi.
Još samo da savladam proplanak pa onda uzbrdicu nakon njega i tamo sam. U svom brlogu posutom lišćem. Smjestio sam ga na vrhu brda. Tamo ću smiriti dah gledajući bijele stijene u daljini koje se naziru kroz krošnje. Tamo odakle se dolina iz koje sam došao vidi kao na dlanu i gdje će vjetar sa sjevera osušiti moje rane.

Ni sam više nije bio siguran kada mu je točno na ramena sletjela tuga i počela ga grbiti. Samo je jednoga dana poput vrane zarila pandžice u sivu tkaninu njegova kaputa, krilima ga malo očešala po uhu (samo da se najavi) i sjela mu tik do glave, kljucajuć mu kljunom u sljepoočnicu lagano ali neumorno. Sjećao se samo balkona, tako nešto ...
Ponekada bi mu bilo čak i drago da je nosi tako uokolo sa sobom jer se često znalo dogoditi da mu se ljudi miču npr. u pošti ili u nekom drugom redu. Svi su vidjeli njegovu vranu, a čovjek koji tako nosi vranu uokolo spreman je na sve - sigurno su mislili. I puštali ga da obavi svoje bez puno zadržavanja. "Čudan mu je pogled! Jeste ga vidjeli?" - šaputali bi dok je izlazio. To su bile, ajmo reć, prednosti toga što ju je neprestano nosio okolo i hranio je svakodnevno svojim mislima. Druga strana medalje bila je nešto tamnijeg sjaja.
Kada bi god pokušao u društvu reći neku dosjetku ili nekome vedro odgovoriti na pitanje, vrana bi ga, čas prije nego li će misao izaći, kljucnula u sljepoočnicu ili ga štipnula za uho, pa bi ili odustao ili rekao nešto sasvim drugo od onoga što je namjeravao, a što bi njoj pasalo čuti. Neki puta bi se jednostavno samo, i prije nego se on upusti s nekim u konverzaciju, pokakila po njegovim leđima. I premda se hranila isključivo njegovim mislima, nakon što bi te iste misli prošle kroz probavni trakt tuge, nisu više bile podnošljive ni oku ni nosu. Složiti ćete se da je teško započeti išta kada si tako posran pa nakon nekog vremena više nije ni izlazio.
Sjedio bi satima na trosjedu kod kuće, sam sa svojom vranom i uživao dok mu je kljunom tetošila potiljak i lagano ga grepkala po vratu nogicama. Znao je da je tako barem siguran od toga da mu neka gora ptičurina ne sleti na glavu. Samo mora biti strpljiv i uloviti njen trenutak nepažnje, pa kada okrene glavu ili odleti do ogledala, da se proba sjetiti zašto je uopće došla. Kada god bi se pokušavao prisjetiti dok je ona bila na ramenu, zabila bi mu kljun pravo u uho i to je bilo stvarno bolno. Shvatio je da ako dokuči kako je i zašto došla da će ju ta misao otjerati.
Jedne kišne večeri napokon se odvažio. Otišao je do balkona i stajao na kiši neko vrijeme. Već je bio sasvim mokar kada se vrana stresla i pobjegla natrag na toplo da ga pričeka. Evo prilike! - pomislio je. Gledao je nemirnim pogledom zgrade u daljini, stabla, svjetla, oblake kako putuju, ptice. NIŠTA! Baš ništa mu nije govorilo zašto je tuga došla na njegovo rame i terorizirala ga. Posljednjom nadom se sagnuo da pogleda preko ograde. Sa zadnjim naporom je zaškiljio da bolje vidi u mraku i tamo je u grmlju, tik uz zid ugledao ispuhani balon u obliku Spužva Boba. Spužva se povio po trnovitim granama i tako se nekako uhvatio da mu je taman tamo gdje mu se nalazilo spužvasto srce, kiša napravila mali bazenčić u kojem se praćakao vrabac.
Kada se vratio u sobu vrane više nije bilo. Tek jedno pero je ležalo na jastuku. Navlaženim kažiprstom podigao ga je u zrak, u visinu nosa, pogledao ga sa smješkom i otpuhnuo. 
 

Često mi se u životu događalo da me ljudi krivo procijene. Ne znam da li je tome uzrok moja ili njihova površnost ali činjenica da sam neke razočarao (a druge pak ugodno iznenadio) suprotno njihovim prvotnim očekivanjima, stoji. Na ponovno razmišljanje o tome potakla me nećakinja svojim pitanjem pred koji dan.
Proveli smo ugodno popodne u šetnji šumom i kada smo sjeli malo pored potoka da odmorimo nožice i da pas otpuhne, upitala me da li mislim da ću kad umrem ići u raj. Malo sam razmislio i (ne dovodeći uopće u pitanje postojanje raja da je ne zbunim)odgovorio da sam griješio na sitno pa da se sve nekako nadam da će i gosn. Bog imati razumijevanja i pripustiti me u rajski vrt da namačem umorna stopala u rajskom jezercu jednom kada za to dođe vrijeme.
A šta ako ti se to sve zbroji pa te ipak ne puste tamo? - nastavila je.
K vragu! (ovo je uzvik, a ne odgovor gdje ću u tom slučaju završiti) Ni sam nisam znao šta da kažem. Što ako me i sam svevišnji krivo doživi ili ga, onako zadihan od jurnjave tunelom prema svjetlosti (tj. njemu), zateknem u nekom nezgodnom trenutku pa me iz čiste brzopletosti pošalje na kriva vrata? Što ako mi noge umjesto u rajskom jezercu završe u lokvi uzavrele lave zbog čiste zabune? Mislim, ako su ljudi božje djeca, a ona me redovito krivo percipiraju šta mi garantira da i tata neće??
Malo smrknut sjetio sam se priče sa studijske godine u Njemačkoj kada sam, uz to što sam konobario vikendom u restoranu gdje su se održavale turske svadbe (i dan danas sanjam ludu buku šargija), raznosio i kataloge jedne trgovine namještajem po određenim adresama. Bilo je tu svakakvih susreta sa nervoznim pučanstvom i kućnim ljubimcima ali jedan mi je ostao u posebnom sjećanju.
Pozvonio sam na vrata starije gospođe (s vremenom sam stekao sposobnost da po travnjaku ispred kuće već znam otprilike tko će mi otvoriti). Otvorila je vrata u kućnoj haljini sa osmjehom oduševljenja sva prpošna i razdragana. Kada me ugledala, lice joj je u sekundi poprimilo izraz razočaranja i kao da se od danjeg svjetla rastopila vesela maska. Oči su se stisle i razdragani pogled je zamjenila blagim prijezirom. Rubovi usana su se objesili i od osmjeha je ostala samo neka grimasa čuđenja. Ono za što su nekima potrebne godine upoznavanja mog lika, ona je odradila u sekundi. I bilo je zanimljivo. Kao kad gledaš dokumentarac u kojem postave kameru da danima snima cvijet kako vene pa ti to puste ubrzano.
- Mislila sam da je netko drugi! - promrmljala je i uzela katalog.
Nije mi se u tom trenutku dalo objašnjavati da ja i jesam netko drugi. Samo sam otišao dalje.
Tako nekako zamišljam i svoj susret s Bogom. Zateći ću ga raščupanog kako mi otvara vrata sa širokim osmjehom pokazujući mi rukom prema raju... i onda se naglo uozbilji i progovara mudro mrseći bradu:
- Mislio sam da je netko drugi!
A meni se opet neće dati objašnjavati ...