Prozirna proza

Dragi čitatelji,
kako je došlo vrijeme ljetnih vrućina, recesije i odlaženja u 3PM, donosimo vam recept za ove vruće dane u kojem ćete uživati vi i vaša familija i prepričavati to još godinama. Riječ je o laganoj krumpir salati koja će zasigurno osiromašiti vaš jelovnik.
Prije same pripreme ove salate, potrebno je da vam glavni kuhar zaveže maramu oko očiju, zavrti vas nekoliko puta dok ne počnete gubiti (re)balans i onda vam naglo skine taj povez i uz povik "Odoh ja sad!" - odjuri iz kuhinje i ostavi vas, onak malo opijene od vrtnje i vlasti, pred potrebitim namirnicama koje vam lelujaju ispred očiju.
Pijanim rukama posegnuti ćete za potrebnim namirnicama za otprilike 4 500 000 osoba:
-oko 40 000 000 000€ vrućeg krumpira
-oko 2 000 000 glavica luka za guljenje
-4 - 5 dcl sindikata
-1 dcl "zna se" čega (male tajne velikih majstora kuhinje)
-1 žlica soli na ranu
-putar na glavi
Kada ste, škiljeći na jedno oko da dođete k sebi, uočili sve namirnice, krenite sa pripremom salate:
Krumpir kuhajte oko 20 godina na laganoj vatri koju ćete, po potrebi, potpiriti ponekim skupom na rivi, izdavanjem jamstvene kartice, jeftinim parolama o komunizmu i tiho fićukajte "HDZ zna" u verziji Jacquesa Houdeka s puno sitnih varijacija.Dok kuhate krumpir slobodno grabite iz lonca i trpajte si u džepove.
Kada je krumpir gotov stavite ga u posudu i pustite da se malo ohladi. Onaj dio koji ste potrpali po džepovima stavite u piksu i zakopajte u susjedovom vrtu. Kada je krumpir mlak, nasjeckajte ga na puno malih komada da se teže skuži koliko je u piksi, a tako ćete ga i lakše podijeliti svima.
Kada se krumpir ohladio, stavite ga u recesijsku posudu koju ste kupili u inozemstvu kao da ste znali da će vam zatrebati jednom. Ukoliko se netko bude žalio na okus vaše krumpir salate, sve svalite na neprovjerenu zdjelu koja je izrađena "tamo negdje tko zna gdje".
Luk gulite polako i temeljito. Probajte s 10% , 5%, 6%, a na kraju se zadovoljite i sa 3%. Glavno da se kuha. Prilikom guljenja pazite da ne zaplačete.
Sve sastojke i krumpir stavite u posudu i lagano promješajte. Mješajte dok je krumpir mlak, ili malo ugrijte sindikate obećanjima i dodajte dcl "zna se" čega, tako će se prije upiti u krumpir.
Prije konzumacije ostavite na hladnom da se sastojci prožmu. Napravite količinu koju ćete konzumirati u kratkom roku, jer poslje zbog odstajalog luka koji krvari nije više ukusno.

O salati su rekli:
"Ova krumpir salata kada je ohlađena je najbolja verzija krumpir salate koju sam ikada probala. Laganija je od francuske salate (manje je požara na ulicama), te brža i jednostavnija za pripremu. Sama ju neću probati ali volim raditi velike gozbe na kojima će i ova salata naći svoje mjesto." J. KOSOR
"Šta je? Šta me gledate?" dr. I. SANADER

Pa šta bi to bila ljubav gospodine Budiša? Šta? ŠTAAA?
Pa gledajteeeeee :Ljubav bi bila kad vas ona pita tko te najviše voli,a vi ju zagrlite i rukom, koja je niže, na dlanu osjetite vrh guze pod njom i šapneete tiho: ti! ...usnama priljubljenim uz njen vrat ...
Ljubav bi nadalje bila kada pomislite na njenu kosu prebačenu u stranu dok ju gledate polunagnutu nad sobom dok ležite goli,a ona vas pita: a zakaj me tako gledaš? ... ti se samo nasmiješiš jer skužiš da i ona tebe tako gleda ali ne uzvratiš protupitanjem nego se samo poljubite nasmiješenim usnama ...
Ljubav bi mogla biti i to kada pomisliš kako je sve uzaludno,a onda kad ju čuješ pomisliš da ti netko drugi prespaja žice po glavi ....
Ljubav je čak i kada ona namješta dnevni uložak ispod šosića dok se vozite,a ti zavidiš običnoj higijenskoj potrepštini pa rukom provjeriš jel ga dobro namjestila....
Ljubav je definitivno i kad ona fotićem lovi munje dok se vozite za vrijeme oluje i premda joj ne uspijeva smijete se... Slikaj pod mojom košuljom,tu ih sigurno ima-poželiš joj objasniti kak ti srce bljeska dok drži ruku na tvom koljenu ....
Ljubav je sladoled koji ste zajedno pojeli ležeći u krevetu i titra vam u trbuhu pa njime opravdavate leptiriće ....
Ljubav je kad usred nekog razgovora pomisliš na njeno narančasto oko i onda zbunjeno sugovornika pitaš: kaj? o čemu je bila riječ??....
Ljubav je kad obuje tvoje papuče dok ide na WC,a ti jedva čekaš da se vrati (ne zato jer brineš da će ti popiškit papuče)...
Ljubav je kad ti puše u vrat kad se ispružiš zadihan pored nje ...
Ljubav je kada ti poljubi dlan...i ti njen ...produžiš joj usnama liniju ljubavi...
Ljubav je kad ideš po nju pa tam daleko na uglu, di ju ne očekuješ, ugledaš curu koja izgleda mrak u minici, pomisliš kak nije u redu buljit okolo,a onda shvatiš da je krenula prema tebi i da je to ona...samo je stavila špangice u kosu...
Ljubav je kad slučajno naiđete na vatromet,a ona kaže: ovo je za tebe! - i kao malo pogleda u stranu sramežljivo..
Ljubav je i vatromet koji osjećaš u sebi istovremeno ....
Ljubav je kad ti ispeče kruh ...
Ljubav je kad ti srce napravi mali luping od svakog njenog SMS-a...(naprijed ili natrag,ovisno o sadržaju)
Ljubav je kad si ponosan dok je pored tebe kad god sretneš nekoga poznatog ...
Ljubav je kad osjećaš da je toliko svoja,da nikada neće biti tvoja,da nikada ni ne poželiš da bude tvoja nego samo da budeš dio nje i ona dio tebe ....i poželiš da to bude tako još puuuno narednih rođendana  ;)

Svojevremeno sam bio zapanjen novohrvatskom pojavom mažoretkinja i njihovim turnirima u vitlanju palicama koje je uzelo maha diljem lijepe naše. Čak i dan danas ostanem osupnut pojavom istih na aerodromu kada dočekuju strane reprezentacije uzdignutih palica dok ovi zbunjeni izlaze iz aerodromskih autobusa na kontrolu putovnica. Gledali su tako i Beckham i Rooney npr. u tek stasale djevojčice u plavim čizmicama i minjacima do nevinih međunožja i nije im baš bilo jasno kaj predstavljaju dok im drže te palice iznad glava. Wtf? - pitao se pirgavi Rooney, a one se blesavo smješkale. Uniformice su im skrojene istom preciznošću baš kao i svojevremeno onoj počasnoj Tuđmanovog gardi koja je izmišljenom "tradicionalnom" koreografijom mijenjala stražu ispred Banskih dvora. Malo zlatoveza, malo gumbića i kričava bojica da bude upadljivije. Dok nam je predsjednik države hodao u "belom maršalskom odelu" ni ovo nije bilo odveć čudno. Ali više stvarno ne znam koga vesele u takvim prigodama. Blesavo.
No hajde, malo sam zastranio. Kao što rekoh, kako me svojevremeno iznenadila nagla popularnost mažoretkinja i masovnost "mažori kupova" uokolo, tako me u novije vrijeme sablažnjuje pojava drugih kostimiranih prikaza. To su vitezovi!! Samoproglašeni mahom ali ipak vitezovi! Društva za oživljavanje srednjevjekovnih običaja te uprizorenja raznorazna. I shodno tome, "viteški turniri".
Pretpostavljam da su regrutirani iz redova pasioniranih RPG igrača igrica tipa Warcraft i slično. Oni se pod svojim krinkama tako bore za čast ove ili one djeve ( ne jebe ih deficit djeva jer odavno nemaju veze sa stvarnošću), uprizoruju velike bitke mlateći se mačevima kućne izrade odjeveni u oklope kupljene preko e-baya ili iz kućne radinosti. Jedna od tih grupa ponosno izjavljuje kako posjeduje i katapult!! Je'ote!! Kakav civililzacijski napredak. Gađaju vatrenim kuglama noću i to je neviđeni spektakl na ovim prostorima, kako sami vele na svom web-sajtu. Jebeno! Donekle je indikativno da od svih čalnova udruge, nema ni jednog koji bi pristao hranit se s dvije cikle tjedno i koji bi pristao na tretman ubrzanog propadanja zubala da dočara kako je tada živjelo 90% ljudi pod jarmom vitezova koje oni oživljuju. Neee, tu su srednjevjekovne gozbe, vitezovi, dvorske dame i igra princeze u kuli za djecu. Sprave za mučenje mogu se isto pogledati ali ih na nikome, pa čak ni međusobno, ne upotrebljavaju! Zakaj? Pa jebemu! Kakvo je to oživljavanje povjesti?? Prebijte nekoga na mrtvo ime jer vam je ukrao jabuku sa štanda! Proširite virus kuge na sve one koji vas dolaze gledat. Čisto da osjete pravu čar tog romantičnog doba. Inkvizicija neka cijepa karte i kosti na ulazu. Tak nekaj. Jebeš uživanciju gledat kak dva pijana kovača rade novčiće i vas kako se šorate stvarnim mačevima dok čekate novi patch za Warcraft!!
Grofovski (kak oni vele) sponzor takvih događanja je Zagrebačka banka. Ajde, to me uopće ne čudi jer većini od nas uzimaju onih srednjevjekovnih crkvenih 10% i 50% za feudalca, plus interkalarna kamata, plus kamata na nedozvoljeni minus, plus kamata na kamatu od kamatine kamate pa se nađe i za malo rasipat okolo na ovakve pizdarije.

Prekapajući po kutijama u namjeri da se riješim stvari koje mi više ne trebaju, nabasao sam na jednu staru cipelu. Fina koža i kvalitetna izrada. Bile su skupe ali unatoč tome sada više nije bilo njenog para. Samo ta lijepa cipela od smeđe kože, kvalitetno šivana i čvrtog džona, iskočila je dok sam "bunario" po kutiji. Sama. Htjela je još jedan mali znak pažnje.
Kada bi je netko gledao odostraga bila je još uvijek u savršenom stanju. Malo sam dlanom protrljao kožu poviše pete i zasjala je kao nova. Peta je bilo gotovo neoštećena od hodanja. Kupio sam ih za jedne svatove, novu godinu .. ne znam više.
 Unatoč tome savršenstvu stražnjeg dijela, njen pramac je krio pravu malu priču. Dio gdje dolaze prsti bio je prepun tragova štenećih zubi. Izgrižen i neugledan. Nije bio sjajan nego mat od silne sline koju je netko ostavio tamo u namjeri da pojede tu cipelu. Prepun sitnih točkica i malih razderotina.
I koliko god se očuvani zadnji dio trudio da me podsjeti zašto sam ih uopće kupio i koliko su koštale, prednji dio je u sekundi ispričao svoju priču. Tragovi sitnih zuba su me podsjetili na toplinu, na besane noći uz veliku košaru i mazno vrpoljenje malih tjela koja se guraju u sredinu, uvijek u sredinu. Tamo je najtoplije. Podsjetio me na četiri para veselih klikera koje me gledaju svaki puta kada pružim ruku među njih. Podsjetio me na nju. Podsjetio me na jedno malo uho mokro od suza. Podsjetio me na to da je i svoje cipele ponekada teško ispuniti nakon nekog vremena. Podsjetio me na putovanje u Gorski Kotar dok me četiri jezika veselo ližu po ušima i ja se kao ljutim. Podsjetio me i na to kako je podcijenjeno kad možeš zaspati s glavom u nečijem krilu.
Običan otisak malih zuba ...  

S Andreom se viđam zadnje tri godine. Prije nje, viđao sam se sa Tamarom a prije Tamare viđao sam se s Anitom, a prije Anite viđao sam se saaa... još nekoliko djevojaka. Sve u svemu, gorko sam patio prije toga jer nikada nisam imao ženu i mislio sam , kad se domognem konačno ženskog tijela , konačno ću osjetiti bliskost s nekim bićem. Zapravo uopće ne vjerujem da će se to ikada desiti jer osim epskih egizbicija u krevetu, s tim ženama nemam ništa zajedničko, kao ni s ostatkom svijeta, uostalom.
U vezi s Tamarom osjećao sam se kao maleni đak koji secira žabu i sa neobičnim zanimanjem za nepoznato i prisutnim gađenjem promatra rasporenu trbušnu šupljinu životinjice. No, Tamara se umnažala strahovitom brzinom i uskoro sam imao osjećaj da ću nestati u mnoštvu Tamara koje su me opkolile. Svaka Tamarina rečenica umnažala se i poprimala lik Tamare. Čak i donje rublje koje mi je oprala i donijela čisto i ispeglano, bilo je satkano od tisuće Tamara koje bi me stezale i od kojih sam dobio nepodnošljiv svrab. Tisuće Tamara nanosile su mi tjelesnu bol i trošile kisik i često bi se u nekom čudnom stanju , na pragu nesvjestice , jedva domogao prozora . Napunio bih pluća zrakom i prestao disati sve dok Tamara i njenih tisuću kopija ne bi otišle kući. Nekako, ni sam ne znam kako, Tamara je počela iščezavati iz mog života a jednog dana i potpuno nestala. Zadnjih nekoliko njenih replikanata riješio sam se tako da sam temeljito iskuhao rublje i bacio njene papuče u smeće.
S Andreom je stvar drugačija . Andrea nema sposobnost ispuniti prostor u kom živim. Ona je gotovo neprimjetna, toliko transparentna da ponekad potpuno zaboravim na njenu prisutnost.Ona je poput šare na tepihu koju ne zamjećuješ ali s ostalim šarama čini neku smislenu kompoziciju no sama za sebe ona je tek nebitna potka koju možemo iščupati no tepih se zbog nje same neće raspasti. Toliko nenametljiva da istresa perut s jastuka na kojem je noćila .
Jednom sam promatrao Andreina stopala koja su izvirivala ispod prekratkog pokrivača . Na palcu zalijepljen flaster i mrve crvenog laka. Potpuno strano stopalo koje kao nikada prije nisam vidio. Razmišljao sam koliko bih još puta morao držati njeno stopalo u ruci i koliko bi još puta morala okrznuti se njime o moje tijelo da bi prepoznao njeno stopalo kao nešto poznato, srodno. Tko zna kamo hoda to stopalo i kakve je pute već prevalilo, čemu se čudi, što ga plaši, u čem uživa. Kako je izgledalo u majčinoj utrobi i onda kada je po prvi puta osjetilo tvrdo tlo. Trne li od hladnoće koja probija iz asfalta u čizmici od umjetne kože dok čeka gradski prijevoz i jeli mu sad udobno ovako opuštenom i zagrijanom. Ništa ne znam o tom stopalu koje korača mojim stanom i na kom ostaju sitne ljuskice moje kože. Nije li takvo prepoznavanje strano i drugim ljudima ili jednostavno ne razmišljaju o tome kao nečem važnom. Ja nikako ne mogu zanemariti činjenicu da ni nakon tri godine to stopalo ne prepoznajem kao dio tijela kojemu pripadam.
Stopalo se trznulo i zavuklo pod pokrivač kao da je naslutilo o čem razmišljam i kao da se prestrašilo hoće li moje misli biti okidač koji će pokrenuti proces njegovog nestajanja iz mojeg života. Na vrijeme povučeno stopalo pokolebalo je moju odluku. Kao da se igralo mnome puštajući me da se dovedem pred gotovo konačnu odluku a onda onaj zadnji tren, presudan moment koji traje toliko kratko da ga se kasnije ne možemo ni prisjetiti, mijenja položaj i nestaje pod pokrivačem ostavljajući me pred nedovršenom odlukom.
...podmukao trik kojemu ću jednom doskočiti...

Još kao dijete sam često razmišljao o nebu. I dalje. Pojma nisam imao koje su konstelacije zvijezda i koliko ima planeta ali sam u svojoj prostoj duši, skrivajući se u palači od rascvalog grmlja smrdljivih cvijetova, u vrtu bake i djeda, slutio nekako da je svo to naše postojanje samo dio nečega većeg.
Na spomen riječi svemir, koje je djed često volio spominjati u svojim pričama, zamišljao sam velikoga diva koji hoda uokolo i baca nas na sve strane. Bili smo njegov dio. Zamišljao sam zemlju kao jednu njegovu stanicu koja pliva u toj ogromnoj tjelesini i samo se povodi njegovim hirovima. Zabavljalo me razmišljanje o tome gdje smo mi zapravo u njemu. U kojem organu? Nekako me rastuživala misao da smo zapravo samo neka stanica u njegovoj utrobi i silno sam želio da smo dio njegovoga oka (ili tako nešto fancy) i da smo bitni u njegovoj svakodnevici i da nas je svjestan cijelo vrijeme. Vjerovao sam da ako je div pijan da je i nama je loše. Ako je veseo i razigran na izletu sa svojom djecom, mi smo isto veseli. Djed radi roštilj, a mi skakućemo okolo igrajući se loptom i čekamo svoj komadić mesa ispržen na vreloj rešetki - tako nešto. Nikada nisam svemir shvaćao drugačije. Ni zemlju kao planet. Ni nas. Ni sve što radimo na njoj.
Možda griješim. Tko bi znao? Sunce mu jebem....
 
 

I ljudi koji stoje u njima. I njihova lica. I njihovi pogledi koji ponekada samo potvrđuju neminovnost Gaussove krivulje. I sva atmosfera oko tih redova. I zbližavanja ljudi u tim redovima. Ta prijateljstva i druženja ljudi koji su spremni čekat u redovima. Svaka interakcija u istim tim redovima mi se gadi. Ne volim to. Koji god povod nastanka tih redova da je. Grljenja i likovanja kad se dobije to što se čekalo.
U2 ... Zagreb-Kiel ... pečeni piliću u Konzumu po 20 kn (19,99 oprostite..ali je red opet, da ga jebeš, 200m) ... snižene duboke tave u Konzumu (red 200m) ... dionice HT-a... pičke materine razne ... I uvijek ekipa ista u redu. Ne možda doslovce ali duhom su mozak uz mozak čak i prije nego rame uz rame. Ne razumijem. Niti vjerujem da se isplati bilo što za što treba toliko čekati.
Sasvim sam siguran da nikada nisam vidio red ljudi koji čekaju da se, u ovo proljetno doba, tam kod brane u Kamačniku, dok slap tutnji od otopljenog snijega i proljetnih kiša, pojavi duga. Duga koja ti doslovce ide preko glave. Nemreš ju ni slikat koliko ti je blizu. Dio si duge! Kakav jebeni ju tu ...

Kineska je medicina na glasu još od davnih dana i kao takva cijenjena baš kao i kineska kuhinja. Po meni je to potpuno nezasluženo i pošto nekako zazirem od tih žutih "ciken,ciken, lajs" jebivjetara koji jedu sve ono kaj mi gledamo u "Kućnim ljubimcima", kao melem na ranu mi je došla vijest iz jednog sela u Unutrašnjoj Mongoliji. Tamo je, naime, u jednoj kišnoj noći grom posjetio tihi kineski dom Wanga Diangea i zauvijek ga oprostio sa slatko-gorkom piletinom i proljetnim roladicama. Spičkao mu je pol krova i kroz tavan i strop našao put do njegovog krhkog žutog tjelešca. Grom ga ubio!! - zaključili su suseljani, policija i doktor.
No, ne lezi vraže, na dan pokopa nesretnog Diangea, svi su ostali kao gromom ošinuti kada je taj isti gospodin u peći za kremiranje eksplodirao i pritom izbio masivna metalna vrata kojima je krematorij bio zatvoren. Dobro, kako su bila kineske proizvodnje, to vjerovatno i nije bilo tako teško ali im je i dalje ostalo nejasno kako je, do tada mirni i povučeni suseljan tako jako grunuo i rasuo se okolo.
Odgovor je došao u obliku maloga komadića iskrivljenog metala koji je našao lokalni CSI zanesenjak i predao ga policiji. Na metalu je bio serijski broj. Ja sam, naravno, odmah pomislio da je Željko Milovanović skuterom lutao po Kini u bijegu od opake hrvatske policije ali šipak! Serijski je broj bio od protugradne rakete kineske proizvodnje. Da u Kini nekaj jebeno ne štima govori nam već i sam podatak da protugradne rakete padaju na sela! Ne? Ali još više me zanima doktor koji je radio obdukciju i nije skužio da je u čovjeku protugradna raketa. Bar se oni kuže u akupunkturu pa makar bila i ovako brutalna. Di je taj gledao? Što bi na to sve rekao Jura Stublić koji se na raketi vozio kroz Čikago?
Kako god bilo, nakon duže istrage, kineske vlasti su ustanovile da je upravo protugradna raketa s tim serijskim brojem, a ne grom, našla svoj cilj u prsnom košu nesretnog Diangea. Čovjek mora da je imao ledeno srce kad ga je tako nešto snašlo. Obitelj je dobila 8 000 funti odštete koju je, pretpostavljam, investirala u novi protugradni sustav u selu. (šatro)
Trebalo bi razmisliti o ukidanju zabrane pušenja barem u obdukcijskim salama jer da je čovjek mogao zapalit dok je secirao našeg junaka, zasigurno bi i prije skužili o čemu je riječ.

Još kao sasvim mali dječak provodio sam ljeta kod bake i djeda. Imao sam jato golubova koje sam dobio na poklon od djedovog prijatelja za rođendan. Daje li itko još takve poklone danas? Veselio sam se njihovom lepetu krila kada bih ih puštao iz nastambi i kao lud se smijuljio slikama i oblicima koje bi radili u zraku. Zanimljivo je da sam na svim rođendanskim fotografijama, okružen prijateljima u to vrijeme, nehotično radio grimase i očima „lovio muhu“, a na svim fotografijama s golubovima bio sam ili ozbiljan ili uljudno nasmijan, iskreno. Koliko god se prevrtali i odletjeli daleko, uvijek bi se vraćali i slijetali na mene, takmičeći se tko će tko će zuzeti bolje mjesto. Moj ih glasan smijeh, dok su to radili, nije ni najmanje plašio. Dapače.
Jednom sam slučajno, u igri loptom s prijateljima, napucao loptu visoko u zrak i ona je pala ravno među golubove koji su stajali u travi i kljucali zrnje kukuruza koje sam im tamo bacio. Nisam ni shvatio što se događa kada je lopta pala među njih i kada su se vinuli u zrak. Svi osim jednog. On je nepomično ležeći u travi srušio sav bezbrižni svijet koji sam do tada znao. Pobjegao sam plačući u kuću ne gledajući više u tom pravcu.
Ispod velikog grma smrdljivog cvijeća , čijeg se imena ne sjećam ali baka bi često lomila grančice i radila bukete koje bi nosila na groblje, radio sam stan u želji da pojegnem od svega. Kroz to gusto grmlje jasno sam vidio čvrste zidove i raspored soba. Krao bih baki lončiće i vješao ih na grane. Ukrao sam i maleno drveno raspelo pod kojim sam se molio za goluba. Moja mašta imala je tako čvrsti temelj za kuću utjehe koju sam gradio. Jednom sam dovukao pletenu košaru od psa i obložio je velikim listovima hrena i prespavao cijelo popodne u udobnoj kućici. Mislio sam, kad odrastem, imat ću ovakvu kuću, ovakav krevet i jednak raspored soba. Imati ću i psa!  Do grma bio je maleni podrumski prozorčić u koji sam se ogledao tokom svoje igre. Sviđalo mi se pogledavati se tokom igre. I u podrumskom prozoru vidio sam ništa manje lijepu kuću. Provodio sam cijele dane pod grmom, daleko od vršnjaka i lopti, gradeći tvorevinu koja je svakim danom sve više nalikovala na raskošan dvorac. Krojio sam zavjese od listova hrena a u obližnjem voćnjaku iskopao cijeli tepih mahovine kojim sam obložio podove. Zanemario sam golubove, nisam im više mogao pogledati u oči nakon onoga. Baka bi prolazila dvorištem i sagibala se da provjeri jesam li pod grmom. Ne sjećam se ni njenog lika. Sjećam se samo suknje koja se prigibala k zemlji i dvije mršave ruke, isprepletenih vena kako se upiru u koljena. Ispod suknje, kad bi se nagnula, izvirila bi još jedna podsuknja i dvije papuče koje su vječito udarale u bakine pete. Ponekad bi se približila da nabere cvijeće i tad sam jasno mogao vidjeti sitne buketiće na njezinoj suknji. Gibala bi se kratko vrijeme oko grma, praveći se da me ne vidi i trgala cvijeće uvijek na istoj strani. Bilo joj je valjda žao odnijeti komad moje palače u vazu na groblje.Uskoro sam počeo osjećati kako iz mojih pora niče mahovina. Mirisao sam drugačije. Mirisao sam kao maleni grmić gljiva koji je rastao pod grmom i kojeg sam naročito pazio.Koža mi je postala mekša i vlažnija. Do tad ravna i oštra kosa najednom se počela uvijati i uskoro mi je glava bila prepuna lokni. Jedne večeri, zavaljen u meki krevet od hrena, odlučio sam više nikada ne izaći ispod grma. znao sam, ako budem dovoljno uporan i ako se oglušim na moljakanje suknje koja se sagiba i dvije ruke uprte o koljena , potonut ću u meku zemlju i obrasti mahovinom i konačno srasti sa svojom kućicom. Sviđalo mi se zamišljati kako tonem sav zelen sve više u meko tlo. Sviđalo mi se zauvijek ostati zaklonjen od suhog zraka u carstvu vlage i biljnih ušiju kojima je obilovao ovaj cvijet. Samo da me golubovi više ne vide. Druge večeri, nakon što sam prvu prenoćio pod grmom, bakina suknja približila se grmu sa one strane gdje obično nije dolazila. Suhe ruke razgrtale su cvjetove u potrazi za mojim već dopola pozelenjenim tijelom. Čvrsto sam se držao za dio stabljike gdje je grm najjači . Moje skliske mahovinaste šačice dugo su odolijevale silovitim rukama koje su me vukle iz moje raskošne palače. Bakinoj suknji pridružio se par blatnjavih cipela. Djed je mahao sjekirom a sitno cvijeće letjelo na sve strane. Već potpuno zameten sitnim cvijećem , počeo sam preklinjati neka me ostave na miru. Baka je bila neumoljiva i kratku naredbu „ reži“ ponavljala je svake minute dok djed konačno potpuno nije uništio krov. Uskoro su nestali i zidovi i sve divne prostorije. Ležeći na cvjetnoj postelji , prekriven tisućama biljnih ušiju,mahovinastim dlanovima sam prekrio oči i plakao na porušenim temeljima moje divne mašte.
Drugoga dana djed me odveo do golubova. Oni su me gledali sa istom ljubavlju kao i prije ali ja sam tog trena spoznao da sam, za razliku od njih, zauvijek izgubio svaku lepršavost i sposobnost da gugućem nekome.

Ležeći pod toplim pernatim pokrivačem mislio sam na djeda. Ne, zapravo i nisam mislio na djeda već na djedove otiske u blatu pokraj rijeke. I na djedova pogurena pleća. Nije mi jasno zašto, kad god se trudim evocirati uspomene, a to radim često iz puke dosade, uvijek vidim djeda s leđa. Kao da ga i ne pamtim drugačije. Zbog dima cigarete koji se uvijek vukao za djedom, znam da je imao i lice. Djed i dim. Uvijek je kasnio taj dim za djedom. Vukao se lijeno za djedovim plećima kao i priče koje sam slušao o njemu. Djed, gorostas, velikih, pogurenih pleća sa prebačenom vojničkom jaknom čiji su se prazni rukavi klatili oko tijela blatnjavim poljem uz rijeku i ja malen trčkaram za tim plećima i uskačem u velike blatne otiske koje je ostavio za sobom. Nekako mi se čini da sam pola djetinjstva proveo prateći ga uz rijeku. Moj djed, osim što nema lica, nema ni ruke jer ne mogu se jasno sjetiti da je moj mali djetinji dlan ikada bio u dlanu moga djeda. Jasno se sjećam da sam uvijek ulovio prazan rukav jakne umjesto čvrste, koščate ruke kakve već imaju djedovi. Pomislio sam, ispod pokrivača na svoj trideset i neki rođendan kako se ja uopće ne prisjećam djeda već samo rijeke pored koje sam mislio na njega. Djed je tu bio jednako važan kao topola. Kao izorana brazda. Kao zvuk lepetanja krila divlje guske ili kao polomljeni šaš. Djed je za mene bio krajolik kojim teče rijeka. Nikada ga nisam upoznao....

Posljednje vrijeme u novinama možemo i imamo čast pratiti vlč. Sudca kako u milijunima naplaćuje patnju puka za božjom riječi. Zadnje što sam čitao je bilo da je knjiga zaradila 1 500 000 kn, a danas možemo čitati kako se do sada ta brojka već udvostručila. Knjigu je uobličila Dunja Ujević koja se novinarskim dosezima jedina valjda može mjeriti sa svojevremenom legendom huškačkog novinarstva Smiljkom Šagoljem. Od tih vremena kad smo u rovovima pratili izvještaje istih i pomalo naslućivali da stvari idu u krivom smjeru, Dunja nije puno poradila na izgledu. Ipak je ona igrač iz sjene i novinar kojem je stalo da istinu prenese svijetu. Vlč. Sudac, naprotiv, od tih je vremena do danas, potrošio nešto novca na image pa ga danas vidimo fazoniranih obrva, bolesno precizno fazonirane brade i frizure kakve se ne bi postidjeli ni braniči serie A tipa Nesta ili Cannavaro svojevremeno. Obučen je u bijelo odijelce od finog materijala baš kao onaj raelijanac koji tvrdi da je kloniranje ljudi svakodnevica u njihovoj sekti. Vlč. Sudac se, kako možemo shvatiti, bavi jedino kloniranjem kuna za sada. On je karizmatik, on lebdi, ima stigme, svijetli u noći i istovremeno, po vlastitom priznanju, može biti na dva mjesta, što donekle objašnjava popularnost knjige jer ne mora brinuti o poklapanju termina za promociju. Može biti u Daruvaru i Šuici istovremeno.
Dušebrižnici i zagovornici vlč. Sudca kude svako mišljenje koje ide protiv onoga čime se bavi dotični i zanemaruju čak i riječi samoga pape koji je zabranio da stigmate i karizmatici zarađuju novce na osnovu toga što ih je snašlo (ako je) ili da uopće pričaju o tome. On je ipak naša crkvena verzija Thompsona i tu nema ko bit pametniji od nas! Šta papa? Da ne bi!
Novopečeni je poduzetnik tako osnovao i tvrtku Joshua d.o.o. i preko nje raspolaže zarađenim novcem. Dakle imamo stigmatu, velečasnog i direktora u jednoj osobi. To zaista jest fascinantno. Indikativno je da se za firmu trenutnoo brine odvjetnik Bosiljko Mišetić. Ljuta trava 'ercegovačka na ljutu ranu tj. stigmu! Joshua d.o.o.  će zarađeni novac ulagati u novi centar za duhovnu obnovu na Krku te boju za kosu, frizere, brijače i u bijele adidas trenirke u kakvoj sam vlč. Sudca svojevremeno vidio na aerodromu i pomislio da je Emminem pustio kosu. Vjerujemo ljudi u to. Ne sumnjam da će taj centar redovito posjećivati Severina, tri kuma i cijela ostala plejada likova koji trebaju duhovnu obnovu nakon naporne sezone snimanja pornića, pjevanja cajki i huškačkih pjesama fino upakiranih u rifove Abbe i domoljublje. Vi koji na Krku gladujete i potrebiti ste prije svega kruha, a onda i božje riječi još ćete malo pričekati.
Najnovija je ideja da vlč. Sudac osnuje i svoju televiziju što je zdušno podržao Antun Vrdoljak. On barem ima iskustva kako se kontroliraju mase preko dalekovidnice. Urednica programa će valjda biti Ujevićka, a izvjestitelj s terena Šagolj, pretpostavljam. Svi koji budemo u mogućnosti plaćati pretplatu za tu televiziju imat ćemo svakodnevno malu duhovnu obnovu. A sve ono kaj radi Severina, Thompson, Škoro i ostali koji su već prošli tu istu duhovnu obnovu, može nam biti samo referenca da će i nama biti bolje nakon toga. Bojim se uopće pomisliti kako bi im pjesme zvučale da nisu duhovno obnovljeni.
Čitam da je, valjda upravo na osnovu toga, thompsonova pjesma postala evergreen i da ju tako tretiraju i izvode na postojećoj javnoj dalekovidnici. Eto, o tome govorimo!
Ovom društvu definitivno treba obnova ... da. Tu se Sudac i ja slažemo, ukoliko to njemu nije samo krinka za samopromociju i zgrtanje love. Ali, kako god stvari stajale kod njega, nekak brijem da ne mislimo na isto.

U državi u kojoj većina stanovništva uslijed financijske situacije ne zna gdje mu je dupe, a gdje glava, sasvim je postalo normalno da naslovnicu u novinama gotovo jednom tjedno dobije osoba sa zamijenjenim položajem unutarnjih organa. Za vas neupućene, reći ću samo da nije riječ o tome da se srce nalazi na mjestu mjehura ili tako nešto nego njima je ono što je nama lijevo smješteno na desnu stranu. Tipa, srce im nije di je mjehur nego je desno. E, tak.
Prije nekoliko dana je pod bombastičnim naslovom "MEDICINSKO ČUDO" tako osvanuo neki bosanski policajac, a jučer jedan 12 godišnjak iz Slavonije. Običan dečko, malo vuče na Bore Lee-ja po frizuri i trenirci. On je isto "MEDICINSKO ČUDO" s tim da mene rijetko dvaput začudi ista stvar pa ne znam jel večernjakovci tu sad računaju na našu demenciju ili im ponestaje tema ili .. gle vraga, i tu čuči neka finta da bi se privukla pažnja. Dečko, baš kao ni onaj policajac, nema nikakvih zdravstvenih problema, tako da nema neke potrebe da ih sažaljevamo. Sve je u redu s njima osim tog malog poremećaja zbog kojega moraju biti oprezniji kad idu u bolnicu jer naši doktori i bez takvih poteškoća znaju ponekad pobrkati organe, lijeve i desne ekstremitete i slično. Dakle, u čemu je caka? Caka je u tome da bi on, pošto je familija lošijeg imovnog stanja (za razliku valjda od 99% hrvata koji plivaju u novcu ko Čika Baja), htio kompjuter. Htio bi ga isključivo da putem interneta kontaktira s ljudima u svijetu koji imaju isti problem. Ta-daaaaaaam, yeah right.
Kako su im doktori u bolnici rekli da taj poremećaj ima naš susjed bosanac i još jedan japanac, koliko oni znaju, možemo zamislit koja bi to vruća prepiska bila, njih trojice. Ko u nekom vicu. Dopisivali se hrvat, bosanac i japanac! Svašta. Taj bi njihov mali forum jedino mogli spasiti neki naši nogometaši koji imaju dvije lijeve noge. Ako bi ih ovi lijevo-desno htjeli primit u spiku. Inače ne vidim smisao. -Bok bosanac, kako organi? -Dobro, ba. Tvoji, ba? -Isto. - Okej, aj pa se čujemo, ba. Japanac, naravno ni ne koristi računalo jer je to kod njih već zastarjela tehnologija.
Tako bi naš mali Ivan vrlo brzo, tjeran čistom dosadom, na internetu počeo gledati kako neki stričeki guraju organe u organe nekih teta. Ko i svaki pubertetlija. Ajd, priznaj nam da je to pa ćemo ti skupit za kompjuter. Nemoj prodavat organe, tj. priču o organima za komad PC-ja! Ni ti, ni ovi večernjakovi novinari specijalizirani za prikupljanje bijele tehnike putem tužnih životnih priča.
Kako sam sav bio u medicinskim čudima, tako sam nabasao i na članak o malom ameru koji je rođen sa po šest prstiju na obje ruke i obje noge. Vrlo rijetko je da svi ti prsti budu funkcionalni i jednako razvijeni kao što je kod njega slučaj. Poremećaj se zove polidaktilizam. Nadam se da će dečko imati sluha pa se u dogledno vrijeme dohvatit klavira ili gitare, a ne PC-ja ko naš mali "naopaki".
 

Nekak me uvijek malo iznenade glupe izjave. Bilo da su došle od znanih ili neznanih ljudi. Onak, bez obzira na izvor gluposti uvijek me osupne neka budalaština pa pokušavam prozrijeti kako je nastala. Vrtim scenarije u glavi i dolazim do zaključaka koji gotovo nikada nisu opravdavajući za onoga tko ih je izrekao.
Najnovija takva izjava je ona Kiće Slabinca koji se u jednoj TV emisiji, a prenosi nam Večernji, osvrnuo na nedavnu saobraćajnu nesreću u kojoj je zgazio čovjeka. "Walking stranger" je, doduše, bio pijan i teturao je uz rub ceste ali da ga jebeš to mu ne oduzima primarnu ulogu na zemlji, a to je da je bio čovjek. Neposredno nakon udesa, Kićo je sav u šoku izjavio da nemože vjerovat da se to baš njemu dogodilo i da bi radije da je njega netko zgazio i da više NIKADA neće pjevati nakon tog nemilog događaja. Mnoga je žena u trećoj dobi zanijemila od te izjave. Nedjeljni ručak bez bećaraca s kazića više nikada neće biti isti. Avaj!
No, kako znamo, vrijeme liječi sve rane. (osim ak te netko ne usmrti autom dok pijan ideš doma, of kors) Prošlo je par mjeseci, prošao je početni šok, povukle su se veze i našle olakotne okolnosti pa je i Kićo promijenio ploču. Ne onu od vinila, kako mu struka nalaže, nego ljudsku. U emisiji kaže da su mnogi organizatori koncerata otkazali njegove nastupe jer su mu, gle čuda, povjerovali da više neće pjevat! Ispada da je jadan od tog ubojstva iz nehaja imao više štete nego koristi!! Jebemu !!  - Naravno da ću ja uvijek pjevati! - govori. - Pjevanje je moj život! Pa nisam zgazio Isusa Krista! .... bzzzzzzzzz ... premotajmo malo nazad ... Pa nisam zgazio Isusa Krista! - da, dobro smo čuli!
Gotovo da je zvučao malo razočarano što mu nije TO pošlo za rukom tj. blatobranom i kotačima. Ovak, niš. Samo imaš zajebancije po sudu, odrapit će ti možda čak i neku uvjetnu kaznu pa ćeš morat plaćat šofera i kaj?? A da je imao sreće te večeri pa zgazio Isusa, vjerovatno bi se našao i neki fanatik s bliskog Istoka da mu uplati koji naftni milijun dolara na račun jer je radio islamu u korist! Mi obični ljudi, koji nismo pjevači, od toga bi imali koristi jer bi slavili dva Uskrsa (znamo da se Isusa nemre sam tak ubit) i svi sretni i zadovoljni. Ovak ostaje samo ucviljena rodbina za čovjekom kojeg je ubio, a još se i Kićo mora opravdavat pred svima. Bezveze, svi gubimo.
Podsjetilo me to na onu nesreću u kojoj je kod Drniša Joško Bitunjac zvani Isus (zbog izgleda, a ne djela koje je činio) zaglavio na tračnicama sa svojim Kadettom. U zadnji je čas iskočio van prije dolaska teretnog vlaka i stao pored pruge očajan, gledajuć kako mu auto mrvi lokomotiva.
Vlak je stao malo dalje na stanici u Drnišu, a vlakovođa je  prometniku prijavio kako je na sredini prelaza pokupio automobil. - Bio je točno na sredini pruge, svirao sam i kočio ali uzalud. Odbacio sam ga u kameni nasip i ne znam koliko ljudi ima u njemu, ali vjerujte mi, u djeliću sekunde pred udarac svjetlo mi je tik pokraj auta obasjalo Isusa koji je mirno stajao - u nevjerici je dodao. 
Vjerojatno je i Kićo bio u blizini na nekom koncertu ali je Isus te večeri,eto, opet ostao neokrznut.

U moru nebuloznih detalja kojima smo bili izvrgnuti prošlih dana, a na koje smo pristajali samo zato da bismo pogledali tekmu rukometne repke, koja nas je zapravo jedino interesirala (ili nije), bili smo u situaciji doznati kako propadaju tribine u Splitu, kako Sanader loče vino, kako Split bolje navija od Zagreba (bar po njihovom mišljenju), kako kauboji egzistiraju i na ovim prostorima i kako ne ganjaju više stoku, kao što smo iz filmova navikli, nego ju privlače na tribine.
Tu ne mislim na svih 15 000 grla, naravno... ali pod parolom "kruha i igara" tamo ih se skupio dobar broj. Ne mislim se sad osvrtati na fantastično navijanje za naše svih koji su bili tamo, pa čak niti na one, u većini, koji nisu smogli snage barem pljeskom pozdraviti nove svjetske prvake Francuze. Kao da ne shvaćaju da su tamo radi sporta nego ih je domoljublje odvelo na krivu stranu kao i u stvarnome životu. Uvijek su suci krivi. Bilo da su haški ili rukometni. Navijat za svoje dok je tekma - da! Ubit protivnike u pojam bukom- da! Ali ako i iz svega toga izađu kao pobjednici, treba ih dostojno pozdravit. Ne fućkanjem nego pjesmom i pljeskanjem. I u porazu treba biti velik. Ali to je kategorija o kojoj ćemo nekom drugom prilikom. 
Kada sam spomenuo stoku na tribinama, bez ikakve namjere da vrijeđam, mislio sam zapravo pisati o dva "romantična" grla koja su prepunu dvoranu iskoristila za samopromciju svojih osjećaja prema odabranicama. Tako su oni lijepo zaprosili iste pred punim tribinama. Kako suptilno! I "romantično" na jedan, meni, neshvatljiv način!
 Većina žena želi da to bude na nekoj plaži dok izlazi sunce, njih dvoje sami...bla,bla... ima i to svojih ljigavosti ali bome i puno više smisla nego nekoga staviti pred gotov čin pred toliko ljudi i semaforom od milju eura!! Kaj da je rekla ne, a semafor, još nenavikao na odbijanja prosidbi (softver za to tek treba doć iz amerike) rikne na sramotu svih nas??? Kakva odgovornost!
I dok je prvi za taj čin, iz praktičnih razloga pretpostavljam tj. da ne propusti koju akciju naših, iskoristio polufinalnu utakmicu, drugi je drito u glavu, pakleno smišljajuć svoj plan par mjeseci, otkad je kupio karte, to učinio na samo finale. Neka vide svi!! I mater i ćaća i susjedi, znani i neznani!! U BRAK, U BRAK, ZA DEČKA SVOG!!! (Ili ti ide sudska tužba zbog duševnih boli zbog sramote pred toliko ljudi kad se oporavim od početnog šoka ak buš rekla ne!) Biraj.  Kažeš DA?  Nisam ni mislio drugačije draga. Ah zagrli me i poljubi pred svima. Nema ljepše nego kad ti čestitaju nepoznati ljudi,a ti ne čuješ moje "volim te" od buke. Neka nam zauvijek bude tako...
A njoj u glavi, umjesto Thompsona s razglasa, pjeva Azra: " Smješan osjećaj to što tražiš da te ljubim tu pred svima,je li to što te grize neuspjeh?? ...."

Bombardirani vijestima u novinama o tome što rade naši rukometaši prije meča, raspravama je li Karabatić hrvat, srbin ili vanzemaljac, opijeni slikom Balića sklopljenih ruku u molitvi za pobjedu na naslovnicama, zasigurno ste propustili najvažniju vijest u novinama od jučer. Vijest je šokantna i donekle nevjerojatna ali time ne manje glupa .. ovaaaj zanimljiva. Za početak ću samo, da vam zagolicam maštu, reći da se svatko normalan mora uzrujati kad pročita ovako nešto.
Naravno da ste sada svi pomislili da je Sanader uspio napiti Pahora i ispod stola iskamčiti direktno primanje u EU, pomislili ste na trenutak sigurno i da je INA snizila cijenu derivata na realnih 4 kune po litri, a upućeniji od vas zasigurno su posumnjali u neregularnost odabira Opel Insignie (koju niste još vidjeli na cesti) za automobil godine u Hrvatskoj. Ali ne, niste u pravu.
Vijest dana je definitivno bila da se prvi glas svoga haustora (ako i to), Luka Nižetić, podvrgnuo tradicionalnom obredu grličanja prije nastupa u Dubrovniku. E sad, kako većina vas na žalost ne zna što je grličanje, a većina vas, isto tako na žalost, zna ili je bila primorana čuti tko je Luka Nižetić, red je da pojasnimo to grličanje. Ne bojte se zaboga, s njim je sve u redu!! Nije ništa opasno!!
Dakle grličanje je blagoslov glasa. Ok? Očito nije nužno da vam je bog dao kakav takav glas prije samog tog obreda jer u protivnom ove vijesti ne bi ni bilo. Obred se sastoji u tome da vam svećenik na grlo prisloni svijeću koja se, ko one rašlje za traženje vode, račva na dvije strane i izgovori kratku molitvu za blagoslov glasnica. I to je to. Ima i slika uz vijest, na kojoj vidimo da je Luka za tu prigodu morao skinut svoju "palestinsku maramu" i pokazati atrofirani vrat, oko kojeg svećenik vitla sa svijećom dok drugom rukom maše oko tri broja veće frizure našeg Lukice i izgovara blagoslov. Luka na faci ima zadovoljan izgled malog djeteta koje je uvjereno da mu je laž prošla pa nemre sakrit zadovoljstvo nego mu okice blesavo sjaje. Kao da sam sebe uvjerava: "Pa dobro, ako je i bilo neke sumnje sad je valjda i bog popušio da sam pjevač, napokon! Pfhuh!!"
Umjesto priznanja da je htio prevariti i samog boga i to usred crkve i da mu je jako žao zbog svega što je do sada "otpjevao" i da neće nikada više, Luka je okupljenim medijima (njegov frend s fotićem i kemijskom) izjavio: - To mi pomaže da bolje pjevam! Ako u nešto vjeruješ, onda to i djeluje! A ja vjerujem!
Pretpostavljam da su od strane istog svećenika bili tretirani i još neki "glasovi" naše estrade tipa Alka Vujica, Stavros, Thompson i tim im je zahvatom raspon glasa istoga časa povećan s 3 na 4 tona. Baš kao i ovom estradnom jazavcu.
Ja vjerujem da ni tvom glasu Luka, baš kao ni glasovima gore navedenih ni dragi bog nemre pomoć.
Nekak si brijem da su se svećenici otraga u sobi zajebavali: - Šta? Jel cijelo vrijeme bio ozbiljan i onak sa strahom gledao u svijeću ko da će mu stvarno pomoć?? - pitat će jedan. - AHA!! Za popizdit, skoro sam prasnuo u smijeh!! - odgovorit će drugi. - A jel odmah kad ste završili probao nekaj otpjevat da vidi jel mu pomoglo ko ono kad je Vuco bio??  - AHA !! - HA HA ... giv mi fajv!!   Amen.