Prozirna proza

Danas je opet tekma. Jeeee! Euforija i naprosto mazohistički zanos me lovi već sada kada pomislim na to da ću opet gledati dobar rukomet popraćen iritantnim "moderiranim" navijanjem našeg vrlog službenog spikera Janeša i njegovog "pomoćnika Robina" Dreleta! Jeeeeeee!!!
Zamišljam ih kako u sobičku navrh Arene sjede za pultom ispred mikrofona, desno je papir sa scenarijem ali na njemu se nalaze narezani špek i luk pa ga ni ne gledaju, a pored nogu je svakom ona pletena demižonka vina "provided by Drele". Janeš ulovi za ručku pa onak, preko ruke nagne koji guc i zaurla u mikrofon: "AJMO SADAAAAA...." - publika ne zna kamo bi pa počne pjevat " ZOVI,SAMO ZOVI..." . Onda Janeš čvakne komadić špeka, baci Dreletu isto jedan, koji ovaj, ko tuljan sardinu, ulovi u zraku pa si namignu. Opet nagnu svatko svoju demižonku pa Janeš, bez obzira kaj se događa na terenu i tribinama, zaurla: " Igorrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr ...." - a publika na brzinu prestane pjevat pa uzvrati "VORIIIIIIIIIIIIIIII" . Tak da ne znaš jel Vori sokol iz pjesme ili je dao gol. Zapravo je dao gol u pola Janešovog guca pa se već vratio u obranu dok je ovaj progutao i malo zakasnio s objavom. Onda si Janeš i Robin opet malo nagnu kiseliša pa si masnim prstićima dadu "high five" jer im super ide, ne gledajući na teren narednih minuta jer su prevrnuli teglu s ajvarom na pult dok su se pozdravljali. U međuvremenu je Metličić dao gol, a Janeš prstima crvenim od ajvara, ulovi mikrofon i vikne: "Igoooooooorrrrrr...." . Pola publike zaurla " VORIIIIIIIIII!", a oni trijezni neuvjerljivo "Metličićććććććć!" Jebena konfuzija. I dok oni razmišljaju šta je trebalo reći Janeš već počinje: " BIJELO CRVENAAAAAAAAAA ..." , a Drele se šali pa ga onak iz žličice, ko iz katapulta,  gađa ostatkom ajvara. Uživancija.
Naravno, sve to je upotpunjeno trubljenjem onih plastičnih truba koje rade toliku buku da Červar na svakom brejku izgleda ko da ga je izbacilo iz mješalice za beton. Naočale zamagljene, kosa malo štrlji i nepovezane misli samo izlaze u jednom kvadratiću televizora dok u drugom ona plava pica pije jogurt za probavu. Krajnje zbunjujuće, kako za igrače, tako i za gledaoce pred malim ekranima. 
Neki lokalni biznismen, koji je te trube uvalio po svim kioscima, trgovinama, štandovima (ne bi me čudilo da ih i u apotekama prodaju) trebao bi platit glavom. Zna on da hrvati vole buku, petarde i slična sranja i omastio je brk na tome. Jebene trube. Trebalo bi ga zatvorit u sobičak kod Janeša i Robina i svoj trojici puštat zvuk te trube dok im glave ne eksplodiraju. 
Osobno sam u Francuskoj 98-me bio "žrtva" takvog jednog trubača na tribinama. Stajao je kraj mene i trubio ko da mu život o tome ovisi. Danima me bolila glava od toga. Kao naručen je došao onaj Jarnijev gol švabama, iskoristio sam priliku i slaveći gol, raširio ruke tako da sam mu trubu izbio iz zuba, a gledao sam i da ga malo po nosu zakačim. Truba je odletjela 10 redova niže i završila smrvljena pod nogama navijača. Jeeeah !
Dok slušam te trube s tribina i ludim, zamišljam kako bi bilo dobro da se netko, umjesto tih plastičnih đavoljih instrumenata, sjetio svima podjeliti drombulje sa šahovnicom. Naši krenu u napad, Janeš zavaljan od kiseliša vikne "AJMO SADAAAAA", a cijelom se dvoranom prolomi: "dinge, ringe - ZOINGGG,ZOINGGGG -BZOING, BZOING". To mi bude smiješno pa nekak lakše pratim ostatak jer znam da imam asa u rukavu ak me opet iziritiraju. Navijačke drombulje. Moram zaštitit ideju.

... samo jedna rata kredita koji je uspio "isposlovat" šef našeg parlamenta da si netko kupi manji stančić. Perspektivan kakav je, u 72-goj godini života čovjek je dobio kredit za stan koji je platio 460 miceka eura, a rata će mu biti oko 51 000€ mjesečno i tako 6 mjeseci.
Ne znam jel mu Prka osobno rješavao formulare za kredit ili kako ga je dobio ali prilično čudi i toliki rok koji mu je dao s obzirom na godine. No dobro sad, možemo se žestit što nam je šef parlamenta čovjek koji jedva sastavlja dvije suvisle rečenice u svojoj praznoglavosti. Neotesan i sirov, a pun ko brod. Šta se sad imamo čudit? U ovoj pripizdini jedino takvi i vrte ozbiljnu lovu. Čovjek svih sustava i vladajućih garnitura. Nakrao se za vrijeme one države kao funkcioner partije, sad se uspješno hrpa trpa preko sinove reklamne agencije i HDZ-a u ovoj državi. Može se skucat kojih 380 somića kuna mjesečno u kešu da se podmire obaveze prema banci. Pa čak i da kasni s kojom ratom, pa šta?? Jebemu. Kome ćemo progledat kroz prste ako šefu parlamenta ne možemo? Kakvi smo mi to ljudi?
Zamišljam si opomenu od banke.. "Poštovani, uvidom u našu evidenciju došli smo do spoznaje da nam dugujete 760 000kn. Molimo vas da obaveze podmirite u roku 8 dana jer nakon toga šaljemo drugu opomenu koja će vas koštati 100kn!!" - i onda u potpisu BOŽO PRKA, pa smajlić i u zagradi (jesan te diga? a? jesi se usra da'š morat stvarno platit? oš doć u subotu na janjca?)
Malo me jedino brine ako se taj idiličan odnos njih dvojice poremeti pa Bebić bude morao posegnut za kamatarskim uslugama. Tu bi moglo bit gadno kad ga ta fina gospoda, kamate kidovi, koju potpomažu i svi Bebići ove jebene države gledajući im kroz prste, počnu tražit po Saboru. Šta ćemo onda? Oćemo Bebića i njegovu sisatu ženu poslat u Njemačku da tamo bude šef nekog pokrajinskog parlamenta? Mamić bi barem to tako riješio. Nemam pojma. Nadajmo se da će sve bit u redu s njim i Prkom.
I još me na kraju brine taj rok od 6 mjeseci. Jel Prka zna nešto što mi ne znamo o zdravlju dotičnoga ili je to samo onako, igra da stvarno izgleda ko kredit? Da ima rate, rok, kamatu ? Za igru i mazanje očiju. Ak netko bude pitao i čačkao po tome. Mislim da je ipak to. Pa nije Prka od jučer. Zna on da gamad ne rikava tak lako.

Prozor od kuhinje gleda mi na kosi, crijepom obloženi krov susjedne zgrade. To je jedini takav krov u susjedstvu i inati se ravnim,monotonim plohama okolnih zgrada. Za razliku od ovih s ravnim terasama gore, koje su prepune antena, ovaj je lijepi crveni i krasi ga nekoliko dimnjaka, većih ili manjih.
Ne znam da li je stvar u boji ili dimnjacima ali na tom se krovu okuplja sva krema okolnog golubljeg života. Svi dolaze tamo i uvijek je vrlo živo gore. Na ovim ravnim, terasastim krovovima nema ni jednog. Očito nisu IN po nekim standardima na golubljoj sceni.
Neki su se pernati fakeri okupili oko glavng dimnjaka i zadovoljno vrte glavama gledajuć druge s podcjenjivanjem. Oni malo manje zimogrozni su na maloj distanci od dimnjaka ali su zadovoljni s toplinom crijepa i stoje tamo našušureni. Tek neki od njih sa zavišću gledaju prema onima koji su skroz uz dimnjak ali ne poduzimaju ništa. Samo si guguću u bradu tko zna što. Ima i onih koji su na marginama i sjede skroz gore na gromobranskoj traci na vrhu krova. Uvjereni da je bitno što su iznad svih, zanemaruju i vjetar i zimu koja ih gore šiba. Malo se zanjišu sa svakim novim naletom vjetra ali uvijek nekako ulove ravnotežu. Ako nekoga i prevari toliko da se nemre više nožicama održat na metalnoj traci, on napravi krug oko zgrade i vrati se uvijek na tu traku uz gugutavo objašnjenje: " To sam baš i htio. Išao sam đir protegnut krila." Nikada ne slijeću dole niže bliže dimnjaku gdje je toplije.
Za razliku od njih, koji nemaju tih afiniteta, ona grupa koja je na maloj distanci od dimnjaka jedva čeka da se neki od ovih koji su tik uz topli dimnjak, posklizne po mokrom crijepu da brže bolje uskoči na njegovo mjesto. Svi se malo uskomešaju kad dođe neko iz nižeg staleža ali ih toplina uskoro opet omami i igra se nastavlja. Onaj koji je odsklizao mirno čeka svoju novu šansu malo dalje. Rijetko koji od oih koji su okusili toplinu dimnjaka odustane od toga pa ode do onih gore na gromobranu.
Jedan, očito bolesni, puzi prema rubu krova i nitko ga ne primjećuje. Ni oni ugrijani, ni oni malo dalje od dimnjaka, a pogotovo ne oni gore koji se igraju s vjetrom. Ne mare što je raširio krila i njima se podupire o crijep jer zna da nije više sposoban poletjeti kada prijeđe rub. Samo mu se gugutavo smije onaj jedan koji je uvjeren da je prevario sve i na vrhu dimnjaka se grije ošamućen dimom koji suklja van. Potpuno nesvjestan u svojoj pernatoj blentavosti da je on sljedeći.    

Ako je netko od vas pomislio da ću u ovome tekstu raspredati o rukometnoj taktici i davati trenerske savjete, u startu se zajebo. Dok god na čelu repke imamo Linu sa savjetima tipa: " Valča, prednji centar si... Lacković half petica, Pero, ti si na svojemu mjestu... Znači, Pero half, petica Valčić, ovaaaaj Lacković... igramo tako da Lacković igra lijevog, Tonči srednjeg, a Pero desnog, razumijete? " - a dečki se samo pogledaju, nasmiješe i odjure na teren i rasture sve - nema potrebe da im se bilo tko od nas miješa u posao.
Jest da Lino u tim prekidima zvuči ko da je Novu dočekao u Saborskom kod šamana, očito znaju kaj rade svi skupa. RTL-u ide moja pohvala kaj nam je omogućio da čujemo te minute odmora. Vrijeme koje je prije služilo da se na brzinu odjuri pišat, sada se jedva čeka kao i svaki novi gol repke. Svaka čast.
No da sad ne raspredamo previše o tome, ono kaj me oduševilo više od igre i lijepih poteza je sam kraj tekme i prijenosa. Točnije pjesma koju su dečki odabrali da im svira dok slave. Ne, nisu pjevali kako im baba s vucima pije na izvoru vodu dok djeda pjeva sa slavujima u zoru, nije im sudio nikakav dušman, nije gorila borovina, niti su nabrajali regije Lijepe naše s rafalima u pozadini, nije Alilović urlikao o herceg-bosni-srcu ponosnom. Jok! Pjevali su Morsku vilu od Daleke obale. Pjesma toliko lagana i jednostavna da je zasigurno izvukla suzu na mnoge okice kako u dvorani, koja je u glas pjevala s njima, kako pred ekranima. Zato jer, ne znam, jer je ljudska i govori o ljubavi. I to ne zapovjednim glasom i ne prijeti da će satrat mačem svakoga tko ne misli tako.
Vidjeli smo, eto, kako se i bez zabijanja tog jebenog mača u parket može poslati poruka o tome kako se voli domovina. Civilizirano i jednostavno. Daš joj srce, bilo na parketu, bilo na tribinama, pa što bude. Ponekada se ona i pretvara da spava ali je grije zlatno sunce naše ljubavi bez obzira.
Thnx kauboji! (ne znam otkud su sad te kauboje novinari izvukli ali dobro, nećemo cjepidlačit)

Osim onih nekoliko ljudi koji po gradu bauljaju u skijaškim skafanderima, koji su bili u modi dok je Franz Klammer suvereno vladao Kitzbuhelom i ostalim spust stazama, i sakupljaju PET ambalažu, osim nešto studenata i radnih ljudi zaposlenih u firmama, mi smo dragi moji okruženi poduzetnicima. Poduzetnici su vrlo poduzetni pa se tako mahom dočepavaju materijala koji je prije bio za "odlikaše". Dobro, naravno da i ocjena tih "materijala" ovisi o kriterijima ali generalizirajmo malo jer je tako lakše. 
Trenutačno najpoznatiji poduzetnik, u krugovima koji prate cajke i kafansku scenu, je otišao sa Severinom na Tajland. Ima se, može se. Kad si poduzetnik ništa nije nedostupno. I premda je jedini poznati poduzetnički potez koji je do sad napravio bila sačekuša za Severinu u onom već opjevanom restoranu na Krku gdje je ona pala na njegove sexy štake, poduzetnički duh u njemu ne jenjava pa je Severinu poveo stazama Big Brothera ravno na Tajland. Vjerojatno ona sve plaća ali nema veze. Svatko bi od nas izdvojio par tisuća kuna za to da nam netko u sobi kaže da nismo cajka, da smo vertikala hrvatske estrade i da su ljudi zlobni kad govore da ti pjesme zvuče presjebano čak i za Borbašev CD changer u autu. On je romantik i poduzetni tješitelj koji zna više. Nitko ne tješi ko konobar.
Ne kužim na osnovu čega je moguća ta diskriminacija koja konobare direktno stavlja u kategoriju poduzetnika, a pijance koji su samo za širinu šanka dalje ostavlja da i dalje budu pijanci. To je krajnje nepošteno i mislim da bi se uz kratki kurs kafanskog menadžmenta i pijancima trebalo dati šansu da se realiziraju u poduzetničkim vodama. Možda se onda i njima posreći pa, oviseći o afinitetima, i netko od njih upeca ili modnog mačka ili Antoniiju Šolu. Šta ja znam. Iva Majoli, Idora Hegel, Lana ova ili ona .. sve je to već zauzeto s poduzetničke strane pa mi je Antonija jedino pala na pamet sad. Ništa osobno.
Druga kategorija poduzetnika koji se znaju pojavit u novinama su ljudi koji na sasvim nelegalan ali zato ne manje transparentan način jure ljude po gradu. Novine pišu o njima s takvom lakoćom kao da pišu da je nekome na vrata pokucao Djed Mraz. Riječ je o kamatarima. Čitamo tako poimence koji od njih po gradu traže Drpića, Kužea i bog te pitaj koga sve ne. I nikome ništa! Dapače, ne bi me čudilo da Vern npr. uvede postdiplomski iz te plemenite ekonomske discipline. Ide reklama: " Ja sam Jozo Gugo zvan Budala...uz moju kamatu ništa nije kao prije .. jer ja sam Vernov prvostupnik!"
Sasvim je normalno i nitko ih ne dira dok podmazuju di treba i koga treba da se i njihov poduzetnički duh rasplamsava grijan ponekom auto eksplozijom i tome slično. Šteta što u policiji nema poduzetnika da nekaj poduzmu.
I tako, dok novine lirski kićenim riječima pišu o tim modernim vitezovima recesijske financijske scene i poduzetnicima koji se srame ili ne znaju reći što su zapravo, nama običnom puku jedino preostaje da se nadamo pravnoj državi u nas ili barem nekom državnom udaru na Tajlandu koji bi nam barem malo olakšao nemilu financijsko glazbenu svakonevicu.  

Današnji dan počeo je čuđenjem kako i doliči kad je u pitanju dan kad crnac postaje predsjednik na jameriku. Oukej? Kolegica me mrtva ozbiljna upitala u koliko je sati inauguracija, a ja sam u čudu gledao u nju jel me zajebava ili je ozbiljna. Nakon što sam joj odgovorio da me boli čuna za to i da me to interesira otprilike ko repriza novogodišnje epizode Nad lipom 35, ona je mene gledala u čudu. Pogledom osvještene pripadnice demokratske stranke - loža Turopolje. Ne stvarno, koga je briga za to? Koga je briga za floskule koje će ovaj pročitati i obećati promjene? I promjene na gore su promjene ali o tom po tom. Iskreno me zaboli i za to tko će pjevati tamo i tko će sve biti u prvom redu i kako mora ići ceremonija i koliko to sve košta. Bezveze. I sad, dobro. Neki to gledaju kao show, neki gledaju u njemu neku verziju preplanulog Isusa koji će promijeniti svijet pa ih interesira, neki gledaju samo zato jer svi gledaju. Mene ne interesira. Drago mi je jedino da su napokon izabrali predsjednika koji barem bojom odaje za koga radi cijela ta administracija, a to je NAFTA. Još ak je na inauguraciji Obama imao zeleno odijelo da asocira na boju dolarskih novčanica i krupni kapital, sve je kako treba.
Neki dan kad je izlazio iz onog vlaka umalo je izljubio nekog skretničara koji se zatekao tamo. - Hej! Kako ste? Baš mi je drago da vas vidim! (moš mislit).. obratio se budući predsjednik šljakeru loveći mu ruku, a ovaj ne zna kam bi pogledao od neugodnosti. Međuljudski odnosi na američki način. To nikada ne izgleda iskreno da ga jebeš. Na kraju krajeva, koliko pratim, retorika se od izborne utrke do zadnjih istupa u javnosti već malo prilagodila korporacijskim interesima, a navodno će i ljuti protivnik Mc Cain biti jedan od savjetnika. I tak. Možemo sam molit boga da im se ne zamjerimo, da netko slučajno ne nađe neku bušotinu u vrtu ili tako nešto. I sve će bit u redu. Koristi nećemo imat nikakve pa stvarno ne razumijem čemu tolika frka oko inauguracije jebenog američkog predsjednika.
I sad, pretpostavljam da će mnogi reći da pretjerujem i da nema smisla to kaj pišem ali probajmo onda jedan mali test koji će vas možda navesti na razmišljanje u kojoj državi živite. Dakle, znate li svi što se dogodilo 11.9. ??? Naravno da znate, rušenje blizanaca u New Yorku, na svim televizijama u svijetu danima ista slika pa tako i u vašim domovima. To je bio i povod za još jedan rat. Znate sve o tome i gotovo da nema detalja koji vam je nepoznat (osim možda prave istine).
A kaj vam npr. znači datum 18.11.?? I što mislite zakaj je ona prva asocijacija puno lakše išla nego ova druga?
Gledajte na to pozitivno, možda ste pod utjecajem iste "PR agencije" koja savjetuje i američke predsjednike. Ak vam ovih dana dođe da zagrlite nekog ZET-ovca ili fakat skretničara na kolodvoru, znat ćete da je sve okej.
  

Ne znam kako da započnem ovu noticu nego sa: HA, HA!  Upravo je na Novoj počeo film sa Žan Klod van Dam (nutra ne dam) -om! Uvodna rečenica, u kojoj se šef tajne službe obraća glavnom junaku,  glasi otprilike: - Velika kolčina neaktivnog urana ukradena je iz američke nuklearke na granici s Hrvatskom! Mislimo da iza svega stoji Stavros!!
Nije ljudi!! KRIVO!! Već sam posegnuo za mobitelom i pokušao kontaktirati s njima!! Stavros je smeće ali nije glavni!!! Iza svega tog otpada stoji HULJIĆ!!! On je siva eminencija koja je zagadila ovaj prostor!! Ima i zlu ženu koja smišlja kancerogene stihove i azbestna odlagališta su cvjetne livade naspram njenih tekica punih rima!! I nju likvidirajte!! Nikakav Guantanamo! Ništa!!  HEJ!! Čujete li me??
Jean!! Daj ti barem nekaj poduzmi!! Čujem da barba Tonči sprema samostalni album i da je pozvao Bregovića u pomoć!! JEAN!! Spriječi to s nekoliko kratkih rafala ako boga znaš!! Kaže da bi se  album trebao zvati Mediteran!! Jebote! Bregović i mediteran ko medvjed i kastanjete! Kak će to zvučat??
Zamišljam spot za prvi singl: Mjesto radnje Komiža, npr. !!Dragačevski trubači sjede na grebenu koji zapljuskuju valovi. TAM TA DAM TARA...N CA, N CA, N CACA ... Tonči juri po pješčanoj plaži na magarcu i svira harmoniku ... njegov anemični sin (s podočnjacima već u devetnaestoj godini) ga čeka na sred plaže s drombuljama u čubama, Tonči ko Filip Ude skače s magarca tik do sina, zajedno ulove ritam klecajuć koljenima i počinje pjesma: ZAAAAA KOMIŽU ! (za Komižu) ...
Ko to tamo peva? - pitat će se usnuli puk Komiže.
Žan Klode ... satri to šurikenima dobrog ukusa ako boga znaš!!  Dosta je bilo mandolina cajki više!! STOP!!  

Hodočasteći neki dan sa svojom muzom po gradu i obilazeći trgovine u potrazi za nekim modnim detaljem ili beskorisnim komadom sportske opreme kojem bi se mogli ismijavati, put nas je nanesao i do Konzuma na Črnomercu. Istančanim ukusom za kupovinu i atraktivne artikle, krenuli smo tamo kupiti čokoladne božićne dedeke. Taman kada su pomislili da će preživjeti još jednu blagdansku sezonu euforičnog šopinga i otići u zasluženu čokoladnu mirovinu, stigla ih je ruka pravde. Možda je nekome glupo kupiti komad fine čokolade uobličen u djeda mraza i umotan u sjani crveno zlatni plašt nakon što prođe sezona čestitanja ali mi nismo od tih. 4,99 po komadu za 200 grama jako fine čokolade. Daj vamo! Daj dedi 5 komada!
No na stranu sad taj mali čokoladni ritual i sve. Uzmeš dedeke i gibaš što prije van. Ali neeeeee! Konzum ti uvijek priredi neko iznenađenje! (kao onomad kada sam htio kupiti svinjsku glavu, a mesar mi je rekao da nema jer im nije sezona!!! ko da rastu na drvetu) Red koji se protezao svojih 200 metara po trgovini naprosto je mamio da ga se ispita. Šta je to?? Zašto? Šta se dijeli?
U redu, baš kao svojevremeno i za dionice hrvatskog (šatro) telekoma, različit puk. Bilo je tu zabundanih siromaha, gospođa u bundicama, mlađe studentske ekipe, pokoji pijani muž, teta kozmetičarka iz radnje u sklopu centra koja je pauzu odlučila spičkat na čekanje u redu ... Tko ne bi krenuo prema toj ljudskoj gusjenici i ispitao o čemu je riječ ??? Od oka gledano, 300 ljudi sigurno!!  Lagano šetajući pored njih krenuli smo prema samom početku reda. Tamo leži tajna! Tamo ćemo dokučiti šta je toliko vrijedno. Malo smo se zbunili kad smo došli do glave dugačke potrošačke aždaje i skužili da završava s jednom gospođom u srednjim godinama, masnih prstiju i nakrivljene "higijenske" kapice. Prodavala je piceke ali smo odmah odbacili mogućnost da je ona ishodište zbog kojeg svi ti ljudi čekaju u tako dugačkom redu. Kaj bi netko čekao jebenog piceka tak dugo? Ali je. Je! Piceki su od 18-21 po 19,99 !!! - objasnila nam je ona kaj slaže povrće.
Dobro ljudi koji je vama kurac? Mislim, ok! Pečeno pile za 20 kuna je ok kupovina ak ga kupiš za minutu! Ali čekati u redu za to sat,dva ??? ZAKAJ??? Tko može biti toliko napaljen na pile? Na cijenu? Ili sam bio svjedok masovne histerije na djelu još jednom?!?! Šta vam je u glavi moroni jadni?? Svatko normalan bi se okrenuo i otišao! Upravo da je i došao kupit jebeno pečeno pile! Kakvo biračko tijelo! Nije ni čudo da nam je ovako.
Muzika svira na palubi, za večeru je pečeni picek iz Konzuma, svi smo u večernjim toaletama, Hrvatska plovi kroz maglovitu noć prema svom ledenjaku ....

Ne znam sad više što me točno nagnalo na ovo razmišljanje. Da li je to što me danas na križanju skoro bubnuo Ford Escort cabrio (iz '85-te, pljesnivi krov-dodatna oprema) ili reportaža na TV-u o Taj Mahalu. Šta god bilo, teško će itko od vas između hrpe hrđavog lima (lonac plave boje) i kičaste građevine iz sedamnaestog stoljeća naći poveznicu. Stoga smjesta prelazim na stvar.
Dakle, krenuo sam iz trgovine laganim korakom, u glavi svira virtuoz na električnoj gitari Bumbarov let na 320bpm-a. (jebeno brzo, thnx youtube što i to vidjeh) Zvuči ko rafalna paljba ali ok, to svira i nema suvišnih misli. Pas veselo gricka vrh malog prsta na rukavici dok hodamo i sve je na svom mjestu. Na semaforu čekamo da se upali zeleno pa da nastavimo. Škola je gotova i s druge strane stoji krdo tinejđera i isto čeka. Čas,dva i eto nam zelenog. Krenemo laganini preko, kad eto ti gorespominjanog eskorta kako uleće prek zebre jer je htio skrenut. Stao je 20 cm od moje noge, tako da sam mu lijepo mogao plasirat low kick u plastiku između farova, što sam i učinio. Što od straha, što od bijesa. Dečko od kojih 19 godina gleda kroz šajbu, ja malo stanem da vidim jel hoće "popričat" i pošto je ostao u autu i ja nastavim. Čujem malo dalje klinke kako govore: Jeste vidjele kak je po Mariju došao onaj njezin stariji dečko. Kak je zakočio tam na zebri, e!! Marija je dakle ona fakerica koja je sjedila do njega i gledala u nas, budale na zebri, pogledom Viktorije Beckham u nešto jeftinijoj keper jakni. Mala koza ne kuži da ne impresionira nikoga osim par njezinih kolegica to kaj je ćopila "starijeg" frajera i kaj se vozi u trulom Eskortu. Majko mila! Unutra su vjerovatno pičile neke cajke, a na nogicama su imali uske hlačice i la costa kopačkice one s papirnatim džonom (jer je to jebeno in, bez obzira kaj je minus vani), a za koje su im starci morali dić sindikalni kredit. 
No dobro sad, sve to nije moglo proći, a da mi kroz glavu ne prođe misao o Romeu i Juliji koji su bili otprilike istih godina. I sad, mislim si, pa jel zapravo vrijedno bilo trošiti papir na takvu glupost kao što je ljubav dvoje nezrelih budalaša ili je Shakspeare i sam malo eksperimentirao s bunikom koju tako rado spominje u svojim ostalim djelima. (I u ovome! Da ne bude zabune!) I zakaj to ljudi već stoljećima puše kao nadnaravno djelo koje govori o ljubavi, čak i isti oni koji i danas kad u crnoj kronici pročitaju nekaj slično, sam pljucnu kroz zube i procijede si u bradu: Budale. Jer, budimo realni, Romeo i Julija nisu bili ništa više od dvoje napaljenih tinejđera koji su došli u doticaj s bunikom i skončali. Drugim riječima budale. Kakva ljubav? Kakva ozbiljna veza u toj dobi? Tjah! Zavađene familije i usijane genitalije! Jebena kombinacija. Ne preporučam!
E sad u tu istu priču, nekak, mi ide i priča o Taj Mahalu i iritantnom spominjanju tog mjesta kao "najromantičnijeg mjesta koje je ujedno i spomenik vječnoj ljubavi bez premca"! Pa jebemu sunce, ovaj debil je ženu doslovno masakrirao jebačinom i ona je umrla dok mu je rađala 14-to dijete! Jeeebena ljubav i briga s njegove strane dok je bila živa! Uopće se nije trebao trudit pokazivat koliko ju voli mrtvu u mramoru. Da je malo držao kitu u gaćama, ona bi poživjela, a mi ostali uskraćeni za "najromantičniju" građevinu na svijetu! I nekako si mislim da mi uopće ne bi falila ta kičasta mramorna šupa i sav kontekst u kojem se spominje. Još ako imamo na pameti da je isti taj debil, kad je sve bilo gotovo, radnicima koji su to radili odsjekao ruke (valjda im je kasnije platio preko žiro računa, a ne na ruke), a arhitekte je sve skratio za glavu, da ne bi ponovili isto djelo, stvarno možemo doći do zaključka da ljubav boli.
Bilo da te netko jebe do smrti pa se kurči kasnije bacanjem love na mramor, bilo da nabiješ nos na šajbu dok te dečko vozi u eskortu i koči naglo, bilo da si pohlepni arhitekt koji ima posla s budalom pa zbog ljubavi izgubiš glavu. Doslovno.
 

Jutros dok je pas zapišavao crnu mramornu ploču na kojoj piše "Park dr. Franje Tuđmana" nenaviklo oko promatrača bi pomislilo da označava teritorij ili pati od inkontinencije. Ja sam, naravno, znao kaj mu se mota po glavi i da na taj, pomalo primitivan način, izražava svoje političke stavove i mišljenje o 200 bogatih familija, unuku bankaru, nikad osuđenoj kćerki i, na kraju krajeva, o sadašnjoj vlasti koja nas polaganim ali sigurnim korakom vodi u kurac. 
Kakav god mu motiv bio, fiziološke ili političke prirode, dok je on piškio po crnoj ploči i zagonetno se, po pasji,smješkao, meni je pogled skrenuo na nekaj gotovo isto tako crno kao ta ploča. Malo sam zaškiljio uvjeren da mi zamrznuti kapci iskrivljuju sliku i pogledao bolje. Na parkingu preko puta potpuno crna žena je čistila mali Smart. Kraljica od Sabe! Šta je ovo sad? Ti ćeš se bome nasmrzavat tu crna kćeri Afrike. Koji te kurac 'vamo doveo - pomislim.
Napravim par koraka bliže da bolje pogledam, a kad tamo ...pfff... Kakva kriva procjena! Žena bjelkinja (ili bar ono što je od nje ostalo!) ... Ravna crna kosa, crte lica bjelačke ali ta boja!! Komotno bi ju mogli smjestit u sjeverni dio Afrike i omotat ju onim krpama njihovim, nitko ne bi skužio da je kći Turopolja, a ne Eritreje. Zaspala u solariju ili kaj ?? Viđao sam već svakave nakvarcane ali ovo je bilo nekaj ekstra. Da ne povjeruješ.
A možda boluje od one bolesti ko Michael Jackson (vrlika, vrtli nešto) samo u obrnutom smjeru? Hm. Ili je i kod nje i kod njega jedini poremećaj u glavi zapravo? Tko bi znao.
I sad, kakva nepravda! Ako  je već našim sponzorušama i inim ibernakvarcanim muškićima i ženskama na raspolaganju solarij, kaj da radi sponzoruša ili gay crnčić u Keniji npr. ??? Kako da se njihov Fashion gnu ili Modni leopard istaknu? Jel oni imaju neki aparat za izbjeljivanje na raspolaganju? Neki lunarij koji bi ih izlagao mjesečini ili tako nešto ?? Neku kupku na bazi varikine? Šta?? Kako se nitko još nije sjetio poduzeti ništa po tom pitanju??
Imaš lijepo brate sunce pa se prži ak ti je do prženja. Imaš fazu prvi dan kad si bijel ko sir, pa si drugi dan crven ko indijanac, pa si treći dan opet bijel od jogurta doma u sobi, pa si naredne dane sve tamniji i taman kad postigneš neku boju na razini bljedunjavog arapa moraš natrag na posao. I dobro. Nastojiš da te svi frendovi vide kako si crn u narednih par dana. Prođe tih par dana, oguliš se, otuširaš se i opet si bijelac. Svi volimo malo pocrnit na moru pa smo si lijepši. Naravno. Ali ovakva zajebancija sa umjetnim lampama koja te pretvori u nekaj TAK crno. Ma daj!! Još na ovom snijegu.
Da sam imalo sklon religioznom afektiranju, pomislio bih da mi se u zimsko jutro ukazala crna Majka Božja Bistrička u sponzorskom automobilu.  

Bistreći um jutarnjom šetnjom sa psom na hladnom zimskom zraku, prošao sam pored školske zgrade. Naviknut na buku koja obično dopire iz nje, nisam odmah shvatio zašto mi se sve čini nekako drugačije dok nisam svrnuo pogled na prozor jedne od učiona. Svjetlo je bilo ugašeno, u tihoj tami iza stakla nazirale su se puste klupe i ploča. Nije bilo glasa učiteljice koja nešto objašnjava djeci, nije bilo njihovog hihota, nitko nije pjevao na drugome katu, niti pokušavao uloviti "Tri etide" na pianinu. Nitko nije urlao ispred nje, a bilo je 10 sati - taman je vrijeme odmora. Sve je bilo pusto i tiho. Bila je to samo jedna obična zgrada koju su zimski praznici ostavili bez života. Obični zidovi, prozori i vrata. I niš drugo. Za koji dan kada se vrate iritantni tinejđeri u njenu utrobu postati će to ponovno škola.
Često tako sretnemo i neke ljude iz kojih je život otišao na praznike nekamo. Imaju formu, imaju sve vanjske karakteristike čovjeka ali iz njihovih očiju ne mašu vesele ručice i ne čuje se vesela vriska oko njih. Ako ih upitaš zašto je tako, samo ti sneni domar na ulazu odgovori : Ma, problemi! - i vrati se natrag u svoju sobicu paleći cigaretu dok provlači prste kroz kosu gledajući sjetno u pod. Kod nekih su samo praznici u pitanju pa nikoga nema unutra, čekaju neke nove učenike ili ljubavi da ponovno živnu, a kod nekih je bogami opustilo cijelo okolno selo pa više nema đaka, niti će ih više ikada biti.
Kroz neko vrijeme tugovanja, od kiše ili suza, urušiti će im se i krov, a vrata će postati sve škripavija i sve teže se otvarati. Namještaj unutra će nagristi crvići brige i larve tuge. Vjetar koji kroz razbijene prozore donosi smijeh djece odnekuda, neće ih omesti u propadanju.

U prizemlju zgrade u kojoj živim, nalazi se mala pekarnica. Ponekad, kad ne mogu zaspati, izlazim na balkon i prisluškujem razgovore trojice pekara koji imaju običaj pušiti između dvije ture kifli. Jedan od njih, ne znam mu imena, ima dubok glas i često se smije za razliku od ove druge dvojice koji su nešto tiši. Njegov smijeh je neobično krut i isprekidan muklim kašljem, kao da ulaže golem napor u neprekidno cerekanje.
Nikad im nisam vidio lica, stoga ih zamišljam kao tri krušne peći iz čijih se utroba valjaju maleni kruščići. Ovog najglasnijeg zamišljam kao najveću peć u kojoj kulja jaka vatra zbog koje su peciva progorena i tvrda. To je zasigurno zbog dubokog alta i tih čestih provala smijeha. Njegova majka već sedamnaest mjeseci nije ustala iz kreveta jer boluje od gihta. Njeguju je njegova žena i kći. Kći se nikad nije udala zbog gojaznosti od koje pati od ranog djetinjstva. Jedan od ove dvojice, mršavijih peći sa manjom vatrom, zainteresiran je za debelu kćerku no nikako da se odvaži posjetiti je. Debela peć nagovara manju pećicu i daje joj upute kako da pristupi kćerki. Tad mršava pećica zamišljeno puši i vjerojatno već po stoti put donosi odluku kako će baš sutra doći u posjetu. Sutradan će debela peć ukoriti mršavu što je njegova žena ispekla pitu, a on nije došao, a mršava će peć pušiti i jednostavno odgovoriti kako će doći idući tjedan. Čitavih sedam dana, do idućeg ne/ dolaska, pekari će kalkulirati i smišljati idući posjet. Treća peć često odlazi u pekarnicu provjeravati nisu li peciva pečena i broji sate do jutra kada će se rastati od kolega pekara i poći se izjadati ženi kako mu je život s njima dvojicom nepodnošljiv.
Treća pećica je kockar. Nekada je imao vlastitu pekaru i živio kao car. Nije mijesio bule kruha niti dizao kvasac, a o kruhu ništa nije znao osim da je devet gajbi kruha dovoljno za ulaz u partiju pokera. Jednom prilikom, kartao je čitavih sedam dana i do nedjelje je ostao bez sveg imetka. Debela, zahuktala peć nerijetko prepričava taj događaj budućoj peći-zetu tihim glasom dok ovaj provjerava peciva. Tad obje peći zamuknu i puše tako u tišini, a debela peć najčešće pljune kroz zube i duboko uzdahne.
Nekako mi se čini da tužna sudbina peći-kockara uopće ne zanima najmlađu peć i da vjeruje kako je kockar jedini krivac što se doveo u ovako nezavidan položaj. Njemu se to, dakako, ne može dogoditi. On ima potpunu kontrolu nad svojim životom no treba ga samo sustići. To je lako, vjeruje najmlađa peć, jer taj život je samo tren ispred njega. Mala razdaljina koju će jednom izjednačiti i tad će sve krenuti nabolje.
Siromah, još ne razumije da će zauvijek klipsati za životom, a za kojih desetak godina, shrvan umorom od neprestane jurnjave, uvidjeti će da je takva trka potpuno besmislena. Dotad će ispeći peciva kojima broja neće znati no još uvijek će se nadati. Razmišljao sam, ako naposljetku i oženi kćerku debele peći, kakav život će imati? Prvo vrijeme utapat će se u debelim butinama žene noseći joj punjene kroasane i pogačice. Na krevetu posutom mrvicama, u rana jutra, maštat će o budućnosti koja je pred njima. Ona će voljeti njegov mliječni miris i brašnjavo čelo dok će drijemati u njenom tustom krilu. Zibat će ga umornog i pjevušiti mu dječje pjesmice očekujući trudnoću, koja će, vrlo moguće, uskoro zadesiti ovaj par. Do trenutka u kom će oboje shvatiti da je život tek glupa situacija u koju smo dovedeni nenamjerno i slučajno, umijesit će više kifla no što je minuta proteklo.
Pušeći tako nad glavama trojice pekara, na trenutak mi se učinilo da sam sretniji no što su oni. Možda mi je jednostavno dano da razumijem tu besmislenost postojanja i uzaludnost trke.

Popodne ko i svako drugo. Pojeo sam zadnje komadiće bunceka koji mi je ona kupila i sjeo za računalo napisat nekaj. Imao sam dobru ideju za priču i veselio se nadogradnjama koje dolaze usput. Iskrile su mi po glavi. Naaaajs.
Natočio sam čašu crnog vina i krenuo pisati. Nisam zgotovio ni prvu rečenicu i sjetio sam se da frendu moram spržit film. Ajd dobro, ustanem i odem do drugog računala i stavim film da se prži. Manufaktura. Bzzzzz ... pržilica radi svoje. No problemo!
Multimedijalan, kakav jesam, upalio sam i TV. Mišak je s gostima razovarao o medijima koji razgovaraju s mrtvima, potom je išla reportaža o ljudima koji pričaju sa životinjama. Indijski guru kuži kobre bolje nego ja svu rodbinu i frendove. Sve razumije. One sikću, on klima glavom. Fascinantno! "Sikt,sikt!!" - kaže kobra i paluca jezikom. "Sure,sure!" - kaže guru i klima glavom. "Yeah right!" - mislim si ja i kolutam očima.
Priča mi se taman razbuktala pod prstima kad sam popio zadnji gutljaj. Jebat ga, bilo bi dobro otić do dućana po još! Na brzaka nabacim jaknu, prebrojim lovu i dodam kost od bunceka psu da ne pati previše dok me nema.
Nakon kratkog šopinga vratim se doma i natočim si čašu. Laptop me željno čeka i tekst još tinja tamo di sam stao. Moram samo lagano puhnut da se opet užari i da nastavim.
"GADE, POSEGNI ZA TIME I ZAŠALITI ĆEŠ!" - čujem tiho i promuklo taman kad sam htio dirnuti tipkovnicu!!! 
"Ha? Koji kurac se događa?" - upitam se i ugledam psa kako me gleda nasuprot stola užarenim očima i miče usnama. Pokazuje mi zube. WTF? usne mu ne prate tekst ali nema sumnje da on to govori!!! Ko u kung-fu filmu!! Tekst je stao,a on još uvijek mrda ustima.
" ZNAM TKO JE OTROVAO TVOJU SESTRU I PLATITI ĆE!" - nastavi on! ...(mrd,mrd... mrdmrd mmmrdddd...obliz...mrd)
"Šta mi hoćeš reć?!?!? Netko ju je otrovao?? Zajebavaš me???" - pomislim i rukom segnem prema mobitelu da zovem doma. Pas me gleda malo pognute glave i ko bijesna lisica i dalje mrda usnama. Jebeni,čupavi Brus Li . Kaj se događaaaaaa??? Kakvo je ovo vino??????
"PRIDRUŽI MI SE U OSVETI !!! " - čujem grubi glas koji mu se slijeva preko očnjaka!! 
Ja već lud! Ne znam jel da zovem prvo doma ili da zvem Mišaka ili Dragu Plečka da im se pohvalim "narubuznanstvenim" iskustvom!
"NARAVNO DA HOĆU!!!!" - kriknem ja ipak, pustivši sve i preplašim ćuku svojom odlučnošću da osvetim sestru!!
On poskoči i u bijegu trkne repom drugo računalo. Ekran se osvijetli i ugledam trailer za akcijski film koji sam pržio. Dok sam bio u dućanu pržilica je odradila svoje i krenula provjeravat snimljeno. Ekran se zacrnio ali zvuk je išao dalje.
U nevjerici odem do predsoblja i gledam u psa. "SPIK TU MI MASTER!! SPIK TU MIIII !!!" - sagnem se da mu provjerim usta. Još uvijek očekujem glas iz njih. I umjesto odgovora kako da osvetim sestru, između zuba ugledam komadić kožice s bunceka koji mu je zapeo između zubiju i cijelo ga je vrijeme pokušavao skinuti mrdajući jezikom i usnama.
Eto ga na!!! ... a taman sam mislio da plešem na rubu znanosti. Da sam "Kung-fu dr. Doolittle","CRO Daktari", da kužim pseći govor ... tak nekaj ...
Pih!! Jebote i kožica od bunceka i pas i DVD!! Koja opsjena!
Stvari ponekada nisu onakve kakvima se čine...

Da vas u inboxu vašeg maila ne mora nužno čekati samo smeće, dosadni spam ili suhoparna izvješća šefova i kolega, dokazuje mail koji me neki dan dočekao. Poslao ga je čovjek kojeg jedva da znam, preko frendice. Našao je moj mail u njenoj listi u nekim od mailova koji cirkuliraju valjda. Čovjek mi, dakle, ovako piše:
ON:
Poštovani,
Ne znam jeste li upoznati ali jedan šumski pinovnjak je jači od dva nizinska zerdava
Srdačan pozdrav,
 
JA :
Poštovani,
Hvala Vam na posljednjoj obavijesti. Kako sam i sam nabasao na pinovnjaka, tražeći okriljene šupaljke u šumama Gorskog Kotara, lako se mogu složiti s Vašom tvrdnjom.
Čak bih ga po snazi stavio odmah iza vunastog puha .
Srdačan pozdrav,
 
ON:
Napominjem da potonji nema TÜV certifikat stoga ga se ne smije svrstavati u rod doljnočeljusnih mekozubih utvara.
Srdačan pozdrav,
 
JA:
Ugradnjom Remusove donje vilice lako se može doskočiti tom problemu. Naglašavam da je čak donja vilica rađena u originalu za čileansku vjevericu, prilagodljiva modularno na čeljust vunastog puha što tu ideju čini osobito zanimljivom.
Srdačan pozdrav,
 
ON:
Poštovani,
Vaša ideja mi je vrlo zanimljiva te Vas molim da se prijavite za sufinanciranje putem predpristupnih fondova EU kako bi ishodili certifikat TÜV i ISO 14000 za istog te ga uspješno plasirali na zapadno europsko tržište, jer napominjem još jednom da ovako neprilagođen vunasti puh previše nagriza gospodarstvo EU te bez ozbiljnijh zahvata kojima bi se diferencirala njihova vilica niste u mogucnosti dobiti potrebne certifikate.
Srdačan pozdrav,
 
JA:
Poštovani,
Zahvaljujem na ljubaznoj ponudi za sufinanciranje modifikacije vilica u vunastih puhova što je osnovna djelatnost moje tvrtke. Kako sam dugogodišnji član fondacije "Svizac Phil" čija sredstva već koristim, molim Vas kratko pojašnjenje da li je to u sukobu s financiranjem koje Vi predlažete.
Kako tvrtka sestrična ove moje ima registriranu djelatnost koja se odnosi na turističku ponudu pticama selicama te prodaju GPS uređaja vlastite proizvodnje istima, molim da i u tom smislu date neki prijedlog. Do sada smo se oglašavali isključivo putem jednog majmunčića na verglu koji je išao po močvarnim staništima ptica selica pa bi nam financijska pomoć za investiranje u tom smislu bilo više nego dobrodošla. Molim Vas da obratite pozornost na veliki broj jedinki u svakom jatu što tu ciljanu skupinu čini vrlo zahvalnim tržištem. Molim Vas ujedno i da mi pojasnite da li mogu ostvariti i neke porezne olakšice na osnovu izvozne orijentacije pošto ptice selice odlaze preko granice.
Srdačan pozdrav,
 
Osvježismo si dan malo...
 
 
 
 
 
 

Prvo i osnovno, zahvaljujem Ask kaj me  nazvala i usmjerila na ovaj mali spektakl. Zeko zna! ;)
Na početku emisije puštene su izjave don Anđelka Kaćunka, koji je rekao kako bi Let 3 definirao kao "najvulgarnije širitelje vaginalno-falusoidnog mentaliteta, svođenja čovjeka na genitalije, najprimitivniji primjer ponašanja kakvo ne postoji ni kod životinja". "U glazbenom smislu oni su jedan oblik mrtvorođenčeta rocka, jedinstveni primjerak. U moralnom smislu oni su najteži smrtni estradni grijeh protiv duhovne ekologije. U socijalnom i  kulturološkom smislu sramota su Hrvatske, najviše grada Rijeke. Zbog toga bih izrazio sućut cijeloj riječkoj kulturnoj sceni i čestitao im na primjeru nadljudske tolerancije i strpljenja.", rekao je Kaćunko.
E da, Kaćunko... Nives Celzijus je zasigurno (bilo čime što radi) na poziciji dobra i umjetnosti kakva nam treba. Blog te jebo krasni! Jebena budalo s bijelim ovratnikom. LET3 ti nisu platili ili kaj??? ZG-ANGELO registarske tablice na tvojoj OPEL-Astri kažu više od BLOGOSLOVLJA šta god srao tamo. Tašti moj. Fak ju.
Kako rekoše Mrle i Prlja, nema straha vagine od penisa (niti ga je ikada bilo) i zabavan si. Bili su uviđavni na javnoj televiziji prema tebi i tebi sličnim licemjerima. Onaj dim iz guzica prije prekida je bio posveta tebi i takvima, ne sumnjam. Neće to sakrit ni sako voditelja ni bilo kakva tvoja mantija koju nosiš sa predrasudama.
 "Mi svojom nedoličnošću želimo pokazati što je dolično. Ako se usput ta mjerila oko toga što je dolično promijene, to je okej. Ne mora u svakom društvu, na svakom mjestu i u svako vrijeme ista stvar biti nedolična." - rekao je Prlja i možda ti pokazao ispravan put. Ha? "Velečasni" ?...