Prozirna proza

Još kao sasvim mali dječak provodio sam ljeta kod bake i djeda. Imao sam jato golubova koje sam dobio na poklon od djedovog prijatelja za rođendan. Daje li itko još takve poklone danas? Veselio sam se njihovom lepetu krila kada bih ih puštao iz nastambi i kao lud se smijuljio slikama i oblicima koje bi radili u zraku. Zanimljivo je da sam na svim rođendanskim fotografijama, okružen prijateljima u to vrijeme, nehotično radio grimase i očima „lovio muhu“, a na svim fotografijama s golubovima bio sam ili ozbiljan ili uljudno nasmijan, iskreno. Koliko god se prevrtali i odletjeli daleko, uvijek bi se vraćali i slijetali na mene, takmičeći se tko će tko će zuzeti bolje mjesto. Moj ih glasan smijeh, dok su to radili, nije ni najmanje plašio. Dapače.
Jednom sam slučajno, u igri loptom s prijateljima, napucao loptu visoko u zrak i ona je pala ravno među golubove koji su stajali u travi i kljucali zrnje kukuruza koje sam im tamo bacio. Nisam ni shvatio što se događa kada je lopta pala među njih i kada su se vinuli u zrak. Svi osim jednog. On je nepomično ležeći u travi srušio sav bezbrižni svijet koji sam do tada znao. Pobjegao sam plačući u kuću ne gledajući više u tom pravcu.
Ispod velikog grma smrdljivog cvijeća , čijeg se imena ne sjećam ali baka bi često lomila grančice i radila bukete koje bi nosila na groblje, radio sam stan u želji da pojegnem od svega. Kroz to gusto grmlje jasno sam vidio čvrste zidove i raspored soba. Krao bih baki lončiće i vješao ih na grane. Ukrao sam i maleno drveno raspelo pod kojim sam se molio za goluba. Moja mašta imala je tako čvrsti temelj za kuću utjehe koju sam gradio. Jednom sam dovukao pletenu košaru od psa i obložio je velikim listovima hrena i prespavao cijelo popodne u udobnoj kućici. Mislio sam, kad odrastem, imat ću ovakvu kuću, ovakav krevet i jednak raspored soba. Imati ću i psa!  Do grma bio je maleni podrumski prozorčić u koji sam se ogledao tokom svoje igre. Sviđalo mi se pogledavati se tokom igre. I u podrumskom prozoru vidio sam ništa manje lijepu kuću. Provodio sam cijele dane pod grmom, daleko od vršnjaka i lopti, gradeći tvorevinu koja je svakim danom sve više nalikovala na raskošan dvorac. Krojio sam zavjese od listova hrena a u obližnjem voćnjaku iskopao cijeli tepih mahovine kojim sam obložio podove. Zanemario sam golubove, nisam im više mogao pogledati u oči nakon onoga. Baka bi prolazila dvorištem i sagibala se da provjeri jesam li pod grmom. Ne sjećam se ni njenog lika. Sjećam se samo suknje koja se prigibala k zemlji i dvije mršave ruke, isprepletenih vena kako se upiru u koljena. Ispod suknje, kad bi se nagnula, izvirila bi još jedna podsuknja i dvije papuče koje su vječito udarale u bakine pete. Ponekad bi se približila da nabere cvijeće i tad sam jasno mogao vidjeti sitne buketiće na njezinoj suknji. Gibala bi se kratko vrijeme oko grma, praveći se da me ne vidi i trgala cvijeće uvijek na istoj strani. Bilo joj je valjda žao odnijeti komad moje palače u vazu na groblje.Uskoro sam počeo osjećati kako iz mojih pora niče mahovina. Mirisao sam drugačije. Mirisao sam kao maleni grmić gljiva koji je rastao pod grmom i kojeg sam naročito pazio.Koža mi je postala mekša i vlažnija. Do tad ravna i oštra kosa najednom se počela uvijati i uskoro mi je glava bila prepuna lokni. Jedne večeri, zavaljen u meki krevet od hrena, odlučio sam više nikada ne izaći ispod grma. znao sam, ako budem dovoljno uporan i ako se oglušim na moljakanje suknje koja se sagiba i dvije ruke uprte o koljena , potonut ću u meku zemlju i obrasti mahovinom i konačno srasti sa svojom kućicom. Sviđalo mi se zamišljati kako tonem sav zelen sve više u meko tlo. Sviđalo mi se zauvijek ostati zaklonjen od suhog zraka u carstvu vlage i biljnih ušiju kojima je obilovao ovaj cvijet. Samo da me golubovi više ne vide. Druge večeri, nakon što sam prvu prenoćio pod grmom, bakina suknja približila se grmu sa one strane gdje obično nije dolazila. Suhe ruke razgrtale su cvjetove u potrazi za mojim već dopola pozelenjenim tijelom. Čvrsto sam se držao za dio stabljike gdje je grm najjači . Moje skliske mahovinaste šačice dugo su odolijevale silovitim rukama koje su me vukle iz moje raskošne palače. Bakinoj suknji pridružio se par blatnjavih cipela. Djed je mahao sjekirom a sitno cvijeće letjelo na sve strane. Već potpuno zameten sitnim cvijećem , počeo sam preklinjati neka me ostave na miru. Baka je bila neumoljiva i kratku naredbu „ reži“ ponavljala je svake minute dok djed konačno potpuno nije uništio krov. Uskoro su nestali i zidovi i sve divne prostorije. Ležeći na cvjetnoj postelji , prekriven tisućama biljnih ušiju,mahovinastim dlanovima sam prekrio oči i plakao na porušenim temeljima moje divne mašte.
Drugoga dana djed me odveo do golubova. Oni su me gledali sa istom ljubavlju kao i prije ali ja sam tog trena spoznao da sam, za razliku od njih, zauvijek izgubio svaku lepršavost i sposobnost da gugućem nekome.

lijepa priča. svi se nosimo s tugom na svoj način. hvala ti za ovo

Tekst uvijek uspijeva okupiti i prenijeti uistinu proživljeni doživljaj. Vjerujem da ga je bilo korisno napisati; i vjerojatno ne baš lako. :-))

hvala na komentarima ali ne tugujte ... zbilja i mašta ponekada vješto zamjene mjesta .. :)

ma, gotovo sad... ne vadi se, uludo... (krasan tekst:))

podsjetio si me na situaciju kad smo frendica i ja našle mrtvog goluba u snijegu i uvjerile jedna drugu da je živ, samo teško ozlijeđen.. spremile smo ga u kutiju od cipela Šimecki i stavile njezinoj mami ispred pećnice, da se malo zgrije i oporavi. kad smo došle iz škole, njena mama nas je uvjerila da se oporavio i odletio.

hvala mmmm ...

a i tebi abc ... :)

Gukni golube! ;)

:-))

ma je!

Kribo, nisam mislila na doslovnu istinitost - ta je nebitna. Međutim, istinska emocija, njezina proživljenost, isijava iz teksta, bez obzira na iskustvo koje ju je potaknulo.

ŠTA TRAT ?? ŠTA?? :) thnx vega ... znam kaj si mislila ...

ma niš. i ja izmišljam drame. neš valjda mislit da sam neugodna i asocijalna sam tak! duboko je to nešto u nama... stenj... duboko...

Gu gu..(a nisam eternis). :DD

oh trat ... perverznjačo ... pa nije valjda da te i golubovi pale? :)

hahaha!

gle ... to mi je još uvijek prihvatljivija misao nego da stenješ zbog nečega duboko u sebi i da imaš potrebu "pustit goluba" ... :)))

Uhh..Te golube..Kad smo kod toga, puštaju goluboljupci..i ovisni o golubovima..Meni, ni vrit ni mimo..Ni iz riti..:DD

nekoć sam poznavala ženu koja se, ničim izazvana, znala najednom zagledati u daljinu i afektirano prozboriti: "...ima nešto... u tim oto-ci-ma... nešto..." svi smo prestali ćakulat, ona bi nastavila: "...nešto... (pauza, a kad bi netko zaustio:) ...nešto... čarobno!" e, nju sam obožavala zezat. hihihi, jučer sam je vidjela na cesti, okrenula je glavu!

ne tvoju ... nadam se .. :)

Podsjetio si me na moja ljeta kod bake i deda... :)))
Jedno ljeto imali su kokota koji je od sve unučadi odabrao mene i nateravao me po dvorištu i čak je prostak jedan došel u kuću. E, to mu je bilo zadnje... Završio je u juhici :)

klapklap, bravo majstore.

o hvala ...