Prozirna proza

Često mi se u životu događalo da me ljudi krivo procijene. Ne znam da li je tome uzrok moja ili njihova površnost ali činjenica da sam neke razočarao (a druge pak ugodno iznenadio) suprotno njihovim prvotnim očekivanjima, stoji. Na ponovno razmišljanje o tome potakla me nećakinja svojim pitanjem pred koji dan.
Proveli smo ugodno popodne u šetnji šumom i kada smo sjeli malo pored potoka da odmorimo nožice i da pas otpuhne, upitala me da li mislim da ću kad umrem ići u raj. Malo sam razmislio i (ne dovodeći uopće u pitanje postojanje raja da je ne zbunim)odgovorio da sam griješio na sitno pa da se sve nekako nadam da će i gosn. Bog imati razumijevanja i pripustiti me u rajski vrt da namačem umorna stopala u rajskom jezercu jednom kada za to dođe vrijeme.
A šta ako ti se to sve zbroji pa te ipak ne puste tamo? - nastavila je.
K vragu! (ovo je uzvik, a ne odgovor gdje ću u tom slučaju završiti) Ni sam nisam znao šta da kažem. Što ako me i sam svevišnji krivo doživi ili ga, onako zadihan od jurnjave tunelom prema svjetlosti (tj. njemu), zateknem u nekom nezgodnom trenutku pa me iz čiste brzopletosti pošalje na kriva vrata? Što ako mi noge umjesto u rajskom jezercu završe u lokvi uzavrele lave zbog čiste zabune? Mislim, ako su ljudi božje djeca, a ona me redovito krivo percipiraju šta mi garantira da i tata neće??
Malo smrknut sjetio sam se priče sa studijske godine u Njemačkoj kada sam, uz to što sam konobario vikendom u restoranu gdje su se održavale turske svadbe (i dan danas sanjam ludu buku šargija), raznosio i kataloge jedne trgovine namještajem po određenim adresama. Bilo je tu svakakvih susreta sa nervoznim pučanstvom i kućnim ljubimcima ali jedan mi je ostao u posebnom sjećanju.
Pozvonio sam na vrata starije gospođe (s vremenom sam stekao sposobnost da po travnjaku ispred kuće već znam otprilike tko će mi otvoriti). Otvorila je vrata u kućnoj haljini sa osmjehom oduševljenja sva prpošna i razdragana. Kada me ugledala, lice joj je u sekundi poprimilo izraz razočaranja i kao da se od danjeg svjetla rastopila vesela maska. Oči su se stisle i razdragani pogled je zamjenila blagim prijezirom. Rubovi usana su se objesili i od osmjeha je ostala samo neka grimasa čuđenja. Ono za što su nekima potrebne godine upoznavanja mog lika, ona je odradila u sekundi. I bilo je zanimljivo. Kao kad gledaš dokumentarac u kojem postave kameru da danima snima cvijet kako vene pa ti to puste ubrzano.
- Mislila sam da je netko drugi! - promrmljala je i uzela katalog.
Nije mi se u tom trenutku dalo objašnjavati da ja i jesam netko drugi. Samo sam otišao dalje.
Tako nekako zamišljam i svoj susret s Bogom. Zateći ću ga raščupanog kako mi otvara vrata sa širokim osmjehom pokazujući mi rukom prema raju... i onda se naglo uozbilji i progovara mudro mrseći bradu:
- Mislio sam da je netko drugi!
A meni se opet neće dati objašnjavati ...

Nadu si, kanda, izgubio...a da probaš s V(j)erom?

ići ćeš raditi u konzum

Jako lijepo kribo... Ali ne brini, On se neće zabuniti...iako se ja često nadam da hoće (kad sam ja u pitanju)

aha .. obučen u simpatični reklamni kostim zmije dijeliti ću ljudima jabuke na akciji ...

odlično :)

hvala ask ... CC ...

usput budi rečeno... namjeravam tresnut jedan log pa...ono...imaj u vidu da sam te pohvalila i uzvrati. Ko kod glasovanja za pjesmu Evrovizije ;)

ja nemam namjeru tresnuti blog..pa me slobodno ignoriraj i dalje...:))

evo ask DU PUA na neviđeno ... ;)

mm da ... ;)

samo nemoj opet onaj o šoping centru i svećenicima jer smo nadrljale

klap-klap! :))

trept, trept ... :)

jako, jako dobro! :))

o'shea ... fala ... :)

ide tebi..jel?:)))

'nako ... dokoni um je đavolje igralište ... pa onda to tako 'oće .. :)

već sam rekla bravo kribo,
onda mogu dodati 3x bravo :)))
(počinjem čitati blogove,
nije baš sve tako crno:)

e onda 3x hvala ... :))

pa ko si ti? ko si ti?

ja sam osoba c ... :)