Prozirna proza

Zamišljam kako jurim kroz nisko raslinje i lomim bukove mladice u bjesomučnom trku. Iz nozdrva mi sukljaju dva mlaza pare, a slina i krv mi, preko očnjaka i usana, po gustom smeđem krznu traže put prema vratu i grudima. Ulaskom u rijetku šumu, svako malo me grana ošine preko njuške i očiju, a ja riknem od boli u hladan zrak ne usporavajući ni na tren. Moj urlik se nošen hladnim zrakom obavija oko stabala i šuma drhti. Iza mene ostaje trag povaljane paprati i drveće poprskano blatom koje frca na sve strane udarano mojim teškim šapama. U kaljuži ostaju tragovi mojih stopala i velikih kandži koje im čine krunu. Čim se stopalo makne pune se vodom i krvlju. Upozorenje su svakome tko naiđe tim putem da me ne slijedi.
Još samo da savladam proplanak pa onda uzbrdicu nakon njega i tamo sam. U svom brlogu posutom lišćem. Smjestio sam ga na vrhu brda. Tamo ću smiriti dah gledajući bijele stijene u daljini koje se naziru kroz krošnje. Tamo odakle se dolina iz koje sam došao vidi kao na dlanu i gdje će vjetar sa sjevera osušiti moje rane.

Pa gdje si Kribo, dugo te nisam čitao, dobrodošao!

eto, eto ... tu sam ... :)

bok, kriboslav.

bok patuljčice ...

ahoj...i tak, prošlo ljeto bez masovnog okupljanja..tctctc ti i ilegala:)))

ha? pa šta smo se trebali okupljat?? molim?! :) pa ja ljeta provodim u šumi, hladim nožice u potoku i tako to ...