HIPOKRIZIJA

Kako prepoznati onaj trenutak kada prestaješ biti svoj a postaješ dio tuđeg ja? Kako prepoznati trenutak kada napuštaš svoju samoću a grliš tuđu? Kako prihvatiti da dobivaš pratioca, a gubiš dio sebe i svoje slobode? Zar su godine navike tako ojačale istu da više ne želiš promjenu za kojom žudiš? Zar je dijeljenje sebe postalo napor? Ta u naporu samoće prođoše godine. I silno sam ju željela otpratiti, ispratiti...nekamo drugamo! A opet, sada kada osjećam da mi se sve više uvlačiš u moju svakodnevicu, kada mislim na tebe dok se probudim, kada razmišljam i razgovaram s tobom dok vozim, dok radim sve što inače radim. Kao da te osjećam uljezom? Kao da te ne osjećam baš stoga što te osjećam! Zar je doista dugi niz godina, događaja, izgubljenih nadanja, očekivanja...zar je doista tako moćna brana novom snu o sreći? Jer nije da ga ne možemo sanjati, već ne želimo? Jer nam je želju uzeo strah! Onaj strah od letenja (ali ne Erikin) da bismo se mogli vinuti i opet....pasti! Pa stoga niti ne pokušavamo? Denver blu dekicu stavila sam pod glavu, sklupčila se na jednako denver plavom dvosjedu. Ona mi se pridružila...što zbog mekane dekice a što zbog mojih toplih misli. I tako sklupčane, dočekat ćemo jutro drugog dana. Bez tebe. Neću valjda požaliti, ne što te nema, već što će te biti?

i....samo sam došla ovdje i napisala blog...imala sam potrebu! ima meni jedna draga misao poznatog filozofa (lasića)...ono što se dešava jednom čovjeku, događa se svim ljudima! zato ponekad imam potrebu podijeliti neki svoj trenutak..jer tako često sam bila sretna kad sam pročitala nečiji tuđi trenutak kao svoj!

i ja sam sretna zbog tebe saro....
samo ak sutra požališ....ne bih htjela ispasti zlobna
zato javi krajnji rezultat

ko da mi misli čitaš

Uh... ne znam, možda sam idealist? No meni... ako nekog volim, onda mi je ta osoba važnija od bilo koje moje osobne slobode. Jednostavno, nemam potrebu za slobodama ikoje vrste. Ne fale mi, barem ne na onaj bitan način da bi to utjecalo na vezu.
Ok, vjerovatno će mnogi reći da to ne valja. A što ja znam, možda i ne valja. No ja sam sretan tako. I uopće me ne smeta ostaviti drugoj strani njen prostor - mentalni, fizički, bilo koje vrste - ako joj je potreban. Poštujem različitosti, pogotovo ih poštujem kod osobe koju volim.
Kako god - mislim da je normalnije i bolje, ako već to tako osjećaš, da to osjećaš sad, nego da to počneš osjećati nakon 5 godina ili kad već. Te naknadne sumnje su otrov za vezu. Ove početne su samo... zdravo preispitivanje sebe.

vinetu...dobro si primijetio da su to početne! istina, na tim početnim sam već par godina...i nikako da se maknem od njih! jer i ja kad nekog volim, onda je to bez ostatka. but, ne dešava se više ko nekad...upravo iz straha što se ne dešava! jer kad se dešavalo, hm...imala sam nekoliko velikih ljubavi, a zna se da sve velike ljubavi završe...tragično! bilo da se ostvare pa umru ili se ne ostvare! još nisam doživjela da je moja velika ljubav umrla..prirodnom smrću...onak znaš lijepo odumireš ti zajedno s njom!

btw slipi..to je tek uvertira! iako su mi one i najdraže...barem kod opera!