HIPOKRIZIJA

Reče, lijepa si......čak toliko puta da gotovo da ne vjerujem! Reče, posebna si...čak toliko puta dok si vodio ljubav samnom da ne vjerujem! Reče: ljubim te. Pitaš me usred noći: „Jesi li dobro?“ a ja ne mogu spavati uz tebe! Ispuniš svaku moju želju, kao da je tvoja tako da se više ne usudim željeti! Pitam te: „Koliko to može trajati?“ Hoćeš li reći: „Sutra ću ti reći samo za....sutra“! I sve današnje misli htjedoh zabilježiti, rojile su se kao da si tamo. Obično mogu reći ti sve kad nisi tu kraj mene. Potom, kada jesi, sve izgubi smisao i značenje i spremim za poslije. A poslije ne dođe. I tako jurnu misli dok šećem savskom pustopoljinom. Ovaj put sam te poslušala, uključila sam snimač (nekoć je tome služio diktafon). No, misli koje su se rojile istog trena su nestale. Kao da su se i one preplašile da će ostati zabilježene i pobjegoše? Slušala sam više svoj glas nego riječi. A potom sam nešto trkeljala u snimač mobitela...o strahu. Možda i nemam takta, ovdje u ovom virtualnom svijetu koji je pun laži...reče mi jedan profi pisac da nikad neću biti dobar pisac! Ali je zato želio žarko bit sa mnom! Jer dobar pisac piše o drugima a ne o sebi! No, u stvarnosti sam stvarnija od nje same i baš stoga prebirem po...snovima! Onima koji su bili i ne daju mi da više sanjam. Onima kojih nije bilo a niti neće. Onima koji nisu bili a doći će. Hm, koji me najviše muče? Kako znati prepoznati one koji nisu bili a doći će? Kako prepoznati bilo što (drugo) u moru....sjećanja?
Ponekad je dobro stajati na rubu ponora i gledati u njega. Jer ne znaš jel on gleda tebe ili ti njega. Ali znaš da jesi i da ćeš opet biti i stvarati sutra kao da je…jučer!

ne možeš tako brzo izricati misli koliko brzo ti projure mozgom, jednostavno nemoguća misija, zato ti je to tako, a valjda je tako i najbolje!

kuća od karata

mislima,osjećajima ploviš a svaki pokušaj seciranja,analize znači da su mrtvi ili umiru

ili se nisu još rodili? hm....ne muče me odgovori, već pitanja!