Prozirna proza

Ne čekaj me, nisi luda. Ne dolazim garant.
Hej, čuješ, ne čekaj me!
Tko još čeka nekoga po kiši pa još ovkvoj žutoj, zaboga.
Daj odrasti.
Pa to ne radi više ni onaj plačljivi Prevert. A vrućinu spominješ?
Uključi klimu.
Po mećavi bi me čekala?
Dobro, jesi li ti normalna? Pa da se smrzneš! A tebi se valjda još ne umire.
Međutim, ako da, ima sto elegantnijih načina. Da ti šapnem jedan?
Dobro.
Budi za sat na fejsu. A ja ću ti opet reći: ne čekaj me,
Nisi luda.
Zašto si zapela: čekat ću te, pa čekat ću te?
Zar ne vidiš da nitko više nikoga ne čeka. Dojadilo je svima.
I slušaj što ti govorim: vrijeme je da sve zaboraviš.
Nema nade.
Svi te lažu dok piju jeftino vino, bambuse za moju dušu, jebe se njima.
Jednako lažu i sin i mati, moral se srozao, dušo.
I zato sjedi s njima i napij se k'o guzica, što ti drugo preostaje?
Ja ne dolazim. Ne čekaj. Nisi luda.
Mene je već ubila smrt. Više ne može. A ti ćeš svojim čekanjem
Upropastiti sebe, prije svega. Meni je savršeno egal, je l' jasno?
Odustani, dovraga od čekanja ma bilo gdje si,
Toliko za mnom nisi luda. Ili ipak –
jesi?

Eto ga. Cijeli dan čekam zapis. Od hrpe svega, tek drugi za igranje. Dočekah.

vodenjaci su uvijek u stanju čekati neku dragu osobu, bez obzira na veličinu i kakvoću oluje, jebeš ih idealiste zaljubljene u ideale! :((

igraj se ...

di si, Kvisko? reče meni Dudh da sam ja oskoruša :)))) a bila sam i Dorothy kod Pajka.

Kribo, igram se dok čitam riječi dobro posložene, pa mi sinapse svjetlucaju kad razumijem. Ili kad ne razumijem, ali osjećam :))) Baš je dobro.

Ne čekati, dakle. Jer je ulica slijepa, nitko ne prolazi. Ah, moram otić, netko me čeka :)) A baš mi je žao. Kribo, više piši.