HIPOKRIZIJA

hm...love, inspirativan si mi, pa da znaš da hoću napisat blog na temu roditelja i djece. moj otac vojničina uglavnom je dijelio pravdu (već sam u ranoj mladosti osjetila razliku između muškog i ženskog spola) remenom i to seletivno! sinko jedinko bje svetinja a mi ženskadija od djece, pogodne za kažnjavanje. zarana sam naučila što je red, rad a bome i poredak u obitelji! znalo se da je na čelu stola mjesto za oca, hranioca i alfu. to što je on pio i pod stare dane postao notorni liječeni alkoholik, hm...bje dobra pouka. tako da se cijeli život nisam napila. tko kaže da iz loših stvari ne možemo dobro naučit? iako nisam voljela oca, poštivala sam ga. i danas ću za njega reć ne da je bio pijandura i propalica već otac koji me odgjio. no, zato sam prvom prilikom pobjegla iz roditeljskog doma glavom bez obzira...u drugi grad. i počela samostalno živjeti, našla si posao i raskinula sve veze s roditeljima. kojima sam se onda opet vratila...sticajem okolnosti...i ostala živjeti s njima i svojom obitelji ciglih 8 godina. otac je ubrzo i umro, a majka je konačno počela živjeti! nisam joj to zamjerala...dapače, bilo mi ju je drago vidjet kako pod stare dane (70 godina) dolazi s prosllava novih godina u jutarnjim satima, odlazi svaki vikend na plesnjak etc...u djetinjstvu sam se uvijek osjećala kao pale sam na svijetu, unatoč velike obitelji. bila sam drugačija od vršnjaka, brata, sestre...imala sam neki svoj svijet koji sam nalazila u puno knjiga koje sam čitalaa. i svojoj mašti i pisanju. takva neshvaćena furala sam kroz cijeli život. roditeljske ljubavi ne bje, sem na kapaljku.. i svi mi djeca patimo upravo zbog toga. roditelji misle da daju puno i previše, al ljubavi djeci nikad dosta. pače, kao djeca jedva da se sjećamo tih i takvih davanja. koja nas onda određuju kroz cijeli život. jer, mislimo da nismo dovoljno dobri i da nismo zaslužili roditeljsku ljubav? nju često i u zrelim godinama kupujemo od roditelja, time da im udovoljavamo i pokušavamo učinit sve kako bismo im bili...ono što nismo u djetinjstvu? a oni pojma nemaju za naše traume? i otuda svi prijepori, sve frustracije. ne volimo dovoljno sebe jer mislimo da nismo dovoljno dobri pa stoga nism zaslužili nečiju (roditeljsku i inu) ljubav! no, ima jedna bitna razlika između roditeljstva nekad i sada. nekoć su se roditelji poštivali ma kakvi bili...kao profesori i još neke profesije. danas djeca kažu ovako: a zašto bih te poštivala? zašto zaslužuješ da te poštujem samo zato što si mi roditelj, ak to nisi zaslužila? danas je priča obrnuta...danas roditelji trebaju zaslužit poštivanje svoje djece...valja to zaslužit? donekle se slažem, no tko je taj tko sudi i prosuđuje? objektivno? ima li toga? ili to dođe posthumno...kad djeca sama postanu roditelji, kad odu, ne daj bože djeca prije roditelja etc...eto, love...pokušala sam ukraatko napisati što mislim o svojim roditeljima...nisam voljela kakvi su bili, al sam ih poštivala! možda je to gore neg li što moja djeca mene i oca vole, al nas ne poštuju! neke nove i druge vrijednosti...ala novac...egoizam...postali su važniji od odi roditeljstvu? na koncu, jedna sam od onih koja smatra da manji dio dobijemo od roditelja (kostur) a potom gradimo i zidamo sami sebe! to smo što nosimo, istina, u genima...al smo više to što smo učinili i htjeli da bude od nas. na koncu, drago mi je da sam odgojila misleću djecu koja misle o svemu, pa i o svojim roiteljima, bez obzira kako?
p.s. zatvorit ću komentiranje jer mi nije do lamentiranja i slušanja tuđih savjeta i priča...naprosto nek svatko piše svoju priču.
i da...lijep je sunčan dan danas, unatoč mojoj virozi...i radujem se petku!