HIPOKRIZIJA

kaže doktor, nakon što me zabandažirao, da mogu na put! i kaže kćer da neću bit gladna. i da ništa ne trebam platit. a samo sam željela ne bit nikom na teret? udaje mi se kćer! lijepog li događaja. još samo da nije slomljenog palca, vožnje od 10 sati i osjećaja bespomoćnosti. da ovisim o drugima. ja koja sam navikla ovisiti samo o sebi. danima me već opsjeda jedan tip na fejsu al bojim se da ću to morat grubo otkantat. ne volim slatkorječive. a k tome oženjene? čak i sama sumnja dovoljna mi da je tip out! idem i odavdje...

nakon kokica, bambusa...zašto ponekad imam dojam da smo ostali sami na svijetu (kokice, bambus i ja?

i baš se nešto podsjećam kako sam se i večeras morala ispričavati...jer me ljude preoštro shvate. jer ja kažem preoštro umjesto da to malo zamotam, umotam...omekšam? a ja drito...što na umu to na drumu. no, zanimljivo da judi obično čuju ono što uopće niti sam rekla niti sam mislila. i onda skužim da oni u sebi imaju taj problem...da nisu dovoljno dobri i misle da im prigovaram...a istina je upravo suprotna. nisam ja loše reklla i ponijela se, već su oni (u skladu sa svojim jastvom i osjećajem manje vrijednosti) shvatili da im ja prigovaram i da nisu dobro učinili? zato valja razgovarati...razgovarati...razgovarati!

u stvari okružena sasm virtualnim događanjima...stalno poruke na fejsu, badoou, twoo...iskrica, mail....a u sstvari šit od ljudi...ljudi nemaju stvaran život, već samo izmišljeni. stalno izmišljaju neka bića pored sebe...

ha ha vaso se trudi tamo vani...al eternis, kalibar od intelekta nije mu lako uteć. iako je on najveća prepreka sam sebi. kako funkaju ljudi koji su sebi najveća enigma? ono, sve skužiš, svladaš...ništ ti nije problem, osim samog sebe. nijej da se ne skužiš, al si si problem. tako što ne možeš ugurat se u ladicu i zatvorit?

u stvari, osim izvrsnih kokica sve mi više paše i ovo mjesto...koje je samo moje. istina, nedostaju prijatelji koji bi, kao ogledalo, nešto rekli, korigirali, dometnuli...pa ne bih vidjela samo sebe.. treba imat neku korekciju...drugih!

prema sebi smo uglavnom blagi, osobito kad je već cara do duvara. deset sati puta.. ajme...moram ja to.mogu ja to. a onda? u stvari sve se više pitam, štoo ja to ne mogu?

kaže mi moja škvadra da se vratim na blog? pa mi druga moja škvadra kaže...a što ćeš tamo? ta i ovo je blog. nemam potrebu bit u interakciji sa drugima? osim iznimno. osim izuzetno. osim posve. ne fingiram. iako obično kad to kažeš ljudima, oni nit ne znaju da samo fingiraju. neka pantomima od života. kao npr puno radim...svaki dan preslagujem bale s jednog mjesta na drugo, svaki dan krečim zidove drugom bojom, svaki dan u isto vrijeme idem na isti posao i radim iste pokrete....uvjeravaju me da je to život! kao ii neuopotreba vijuga da je zavojita cesta zvana život? a ja drito...u pm

dođe mi da dođem (ha ha) na sred trga republike i viknem: gdje ste ljudi? jel vidjeste čovjekaa? ko danas kad je u traumi zapjevao za istač jedan čovo (onak metar i pol sa metar širine) ko da smo u scali...opernu ariju. pa mu se pridružila jedna med. sestra...sve to u gipsasoni. pozavidio bi nam i felini

hej mala...dobro ti to ide....sam nemoj prećerat...pozvat će te ne odsluženje vojnog roka. naime, neće ti povjerovaat da si žensko tj da nisi muško...jer u ovoj državi nitko nije cijepljen na glupost?