HIPOKRIZIJA

Danas sam pohodila njegovu izložbu! Prekrasne slike, meni barem. I upravo to što se nije uklapao u svoje vrijeme, slikarske pravce i proklamirane uzuse (nije imao svog mecenu kako pollitičkog tako niti materijalnog te nije slikao portrete i drugo po narudžbi) upravo to mi se kod njega sviđa. A time odišu i njegove slike...tako je svoj! Sva ta drugačijost koju je imao. Osobito par slika. U dva tona...ili čak jedan..jednu od tih sam i zakeljila. Ekspresionizam i impresionizam su mi inače dragi iako ovo njegovo nije to, ali je radio izlete. Istina, draži su mi akvareli od ulja...no njegova ulja na posebnom platnu (jute) čine njegove slike tako drugačijima od ostalih ulja...kao da će iskoračiti sadržaj iz slike. Cijela ljepota je stajala 25 kn (uz vodiča)! Smiješi mi se i Ermitaž...Katarina Velika. Oni koji su bili u Rusiji davno su mi rekli kako je muzej Hermitage (jeste li znali da to na francuskom znači utočište?) prekrasan! Nažalost, meni je strašno da je tu divotu i to zlato platilo svojim životom i bijedom, glađu i bolešću milioni ruskih ljudi. Kada ste bili zadnji put na nekoj izložbi? Otiđite! Kada ste bili nekome netko?

Jutrom me probudila poruka sms...

„Vozim se u vlaku kraj tebe...dobro jutro

A nema ni Sare

Prozor spušten“

„Dobro jutro i tebi...pogledala sam kroz prozor...onaj drugi, koji nije „spušten“. I otpratila te pogledom.“

„Lijepo“

„Pa ti si meni bio nešto lijepo i žao mi je što više nije tako“

„I meni
Nedostaje mi to lijepo.“

„Pa javi se nekad...i tak...“

„Može“

Shvatiš da je dobro što osim pogleda na Grmoščicu i Sljeme imaš i pogled na tračnice! Iako vlakovi voze pravocrtno, imaju stanice! Na kojima možeš sići ili se popeti? U stvari, u ovu godinu dana kako sam tu, malo sam koristila tu prednost silazaka...na pravoj stanici? Možda sam češće ulazila na pogrešnim?
No, da se vratim na Emanuela Vidovića, koji je bio drugačiji od drugih slikara. Tako su i neki drugi umjetnici npr života drugačiji od drugih ljudi?
I neki ostaju zauvijek upisani i utisnuti u nečijem životu! Ja očito ostavih traga...jer neki bivši su i danas gotovo tu? Ne treba trgati sve spone života ali niti ih održavati na životu tek toliko. Ako sam ikome (ili bolje ičemu) privržena to je ta moja ideja o ljudima...sve ih trebamo, sve ih imamo!
Ako da, ako pak ne, ne treba ih! Eto npr danas sam bila sa svojom frendicom koje smo si više od toga više od 40 godina! Ta naša vodenjačka sposobnost da uzimamo tj primamo ljude i otpuštamo jednako...bez imanja i bez moranja, onakvima kakvi jesu! Nikad nikom od svojih partnera nisam uvjetovalla da nešto moraju...ali sam uvijek jasno davala do znanja što želim i što mislim o njihovim „sranjima“! Izbor je bio na njima...nažalost, neki su namah izabrali svoja sranja a post festum shvatili da su se zajebali? Naravno, potom to i skupo platili. Nažalost, to sam onda i ja skupo plaćala jer nije bilo ostanka ili opstanka meni bez njih! Dvoje je dvoje a nikako jedan nije dvoje! Dugo nisam nikoga ostavila, barem ne namah! Naučila sam tu lekciju jako dobro u životu...uvijek možeš otići ako nemaš drugog izbora? Sada, pod stare dane shvatila sam da je umijeće...ostati? Ne pod svaku cijenu niti preko granica? Taman toliko da budeš i da jesi...jer kad nisi, nikome, pa niti sebi nisi! Od toga nitko nema „koristi“ a uopće nije stvar do koristi. Često sam se pitala zašto su drugi ljudi tako isključivi? Onda me poučila moja mlađa kćer: „Mama, pa nisu svi kao ti, daj shvati već jednom, dovoljno si stara!“ . Pomalo okrutno, ali istinito! Ja ljude sudim po sebi, umjesto po njima!

P.S.
hvala Alex na tvojim komentarima tamo kod Eternisa...glede života, „važnih“ i „nevažnih“ stvari, narcisoidnosti...doista, svatko bi se trebao češće pogledati u ogledalu? Ja to činim često, možda i prečesto? I da, osjećam se upravo ko ovaj čamac...stapaju se voda (more) i horizont....u magli svi postaju jedno! Iako se jasno razaznaje...čamac, more, nebo...tako bi trebao i čovjek...sa svim ljudima! Ako znamo da je razlika između majmuna i čovjeka 1% DNK onda je jasno da nema razlike među nama ljudima!

Jutro, Sara .sviđa mi se ovaj dio , ova spoznaja koja dođe s godinama i mislim kako si u pravu , umijeće je ostati, al'ovako kako si i napisala "ne pod svaku cijenu..."
odlazak je , u konačnici, često onaj manje težak put

jutro alis...drago mi je da moja promišljanja nailaze na odgovor...bilo suglasja ili drugačijeg (vlastitog) iskustva!

zaboravih jučer zapisati još moja dva opažanja...jedno se tiče izložbe...taj emanuel je bio rodom splićanin al je živio u veneciji i kako je bio siromašan često je svoje slike radio s obje strane...ili na staru novu...to je jedna zanimljivost koja se baš ne bilježi u svijetu slikvarsstva! zamjeram jučerašnjoj postavi umjetničkog paviljona kaj nisu, kad su već znali za tu sklonost, to nekako istaknuli...npr tako da su neku barem sliku stavii u staklo a ne na zid kako bismo vidjeli i lice i naličje slike...tj dvije sike u jednoj! šteta...to još nisam nikad vidjela!

i ima još jedna stvar...možda i pod utjecajem ove istanbulske i ovog nasilja nad ženama (svježe ovih dana ovo ubojstvo i paljevina)...koliko god on (emanuel vidović) bio krasan slikar, ja mu uzimam za zlo ka čovjeku što je svojoj ženi koja ga je pratila cijeli njegov slikarski vijek, priuštio devetero djece? niti jedna žena to ne zaslužuje? znam, sada će me prozvati opet katolički nastrojeni dušebrižnici i čuvari ćudoređa (koji uglavnom nemaju djece) ali po meni puno djece čini ženu robinjom cijeli život. zna se po prirodi da smo mi žene vezani s djecom ne samo fizički već je to dokazano da je odnos majke i djeteta jedan poseban odnos...dakle, žena koja mora "servisirati" puno djece znači da je samim time vezana i obvezana! toliko o jednakosti spolova (karikiram malo ali to je uobičajeno jer lljudi uglavnom površno raspravljaju u medijima o tome)!