HIPOKRIZIJA

Danas sam imala zanimljiv dan? Koji je počeo još jučer i prošli tjedan...dvama pozivima tj porukama. Prva, bje od mog bivšeg dragog u pozivu na ručak! Kako je on neki nadzorni organ u Ministarstvu za HŽ često ide tim nekim prugama....pa mi se javi mimohdno kraj moje kuće! A nazvali me i ovi moji iz bivše firme. Oni su kupilli meni poklon za odlazak u mirovinu pa kad ću ja po to doći, jer prošla su već četiri mjeseca....? Hm...ja sam odustala od apšita, što zbog nekih prijepora sa mojom bivšom firmom i upravom, što zbog svojih kolega koji mi to nikad nisu niti bili. No, pristojna cura kao ja, kad je netko pozove da ti preda poklon, ti se odazoveš i spremiš prigodne Spar plate, pijaču, spečeš i neki pristojan kolač (moji kolači su jako, jako fini) i počastiš cca 15 ljudi! Normalno, kako pristojnost nalaže otvorila sam poklone, od kojih jedan bje glavni! Swarosski ogrlica i naušnice sa zelenim odsjajem kamenja-kristala! Wow...zelena boja mi dobro stoji uz oči! Ali ja nemam zbušene uši za takve naušnice? Glasno sam to prokomentirala...nastojeći ne biti nepristojna? Pa probušit ćeš ih, reče kolega! Malo morgen! To me podsjetilo na jedne druge naušnice žarko crvene (ha ha ko i njegova ljubav) koje sam dobila za jedno novo leto od svog tadašnjeg dragog, također za bušene uši? Da ste samo vidjeli razočaranje na mom licu? Iako je i njegovo bilo slično kad sam ih vrnula rekavši: nosit će ih neka snaša! Dobiješ poklon s kojim shvatiš da onaj drugi doslovno nema pojma tko si ti? Jer ja nikad nisam niti neću imati probušene uši i nositi takve naušnice. U moje doba dok sam još išla u osnovnjaka, točno se znalo koje djevojčice su bile sa sela. Sve one koje su imale zbušene uši i nosile naušnice. Mi gradska djeca to naprosto nismo radili! Kao niti neke druge stvari koje se nisu radile u gradu...vjenčavali smo se pri matičaru i imali svadbene večere u otmjenim restoranima bez bajsova i zastava, već onako kulturno...građanski! Kakvih 500 svatova...tko bi to na koncu i platio u nekom restaću u Zagrebu? Danas, kad vidim sve te zastave kak vijore pitam se...kaj to ti svati hoće reći: da se žene u Hrvatskoj? Pa normalno da smo u Hrvatskoj, pa normalno da smo Hrvati i normalno da nam ne trebaju vanjska obilježja da bismo pokazali tko smo i što smo? Kome? Srbima? Pa oni su ionako preko Drine i daleko im kuća bila! No da se vratim ja na današnji ručak! Prihvatila sam poziv iako sam se pitala...čemu? No, kako nemam često priliku jesti s nekim vani, a i inače ne volim jesti sasma.... prihvatila sam poziv. A i čovjek mi je drag bio, dapače...bilo nam je izuzetno lijepo. To je bio najsolidniji čovjek kojeg sam srela u ovih 10 let na iskrici! I tako, uz neki zagrebački u mom NK rudeškom kvartu, gledajući se preko šnicle (arsenova krasna pjesma) pitam ja njega: čemu mogu zahvalit ovaj današnji poziv? Pa draga si mi, bilo mi je lijepo s tobom. Ok, i meni...i što očekuješ? Jel emotivno opet nešto? Ne. Znači, prijateljstvo? Da! Pa, znaš, imam već dosta muških prijatelja! Treba mi partner! A znaš kaj to znači...da to povremeno druženje može biti i odbijenica...možda meni ne paše kada tebi paše i slično? A k tome, ako ti neka okupira srce...ili meni...znači da padamo u drugi plan? Njemu je to ok, za sada! Hm...nisam ga više izravno pitala (reče da nemoj danas prvi put) ali nekako si mislim da si on misli kak bismo nas dvoje mogli biti prijatelji...s povlasticom? Znate kaj je to? Kad jedan zlorabi onog drugog! Ja s prijateljima ne spavam! A partneri mi nisu samo prijatelji već i sve drugo! I što sad?
Kao i obično, sve ja to dobro presložim u glavi, istresem i ovdje i nakon toga mirno zatvorim! Još jednu moju čitanku, jer čovjek uči dok je živ! Neki očito ništa ne nauče? Jer, što očekivati od cure iz "imocke" krajine nego da kupi naušnice za probušene uši? A s njima sam radila 10 godina (još povrh 20 u istoj firmi) al oni nemaju pojma tko sam ja? Što očekivati od muškarca koji ima svoje emotivne i ine probleme (reče da je meni ostao dužan, a ja rekoh...da je ostao dužan sebi, iako sumnjam da on zna kaj?) a da čak ne kuži da ih ima? Rastemo onoliko koliko naučimo iz života! Ja učim i rastem...jbt još malo pa neću morat nit štikle nosit! Ipak, ispunjen dan...ima i gorih sranja? Npr ovima u provinciji...njima je događaj kad im mjesečno prođe jedna nepoznata faca? Jasno mi je da takva škvadra svršava na blogu. Nikad nisam živjela na selu, ali u malom gradu jesam! No, nisam u takvom malom rođena. Pače, moj rodni grad je tritisućljetni grad, jedan od najstarijih na ovim prostorima. Ima to svoj pečat...ta provincija? Ja bih npr sada rado otišla živjeti u neki mali grad...jer moj grad (Zagreb) se definitivno poseljačio! I badave kaj dnevno srećem na desetke nepoznatih lica koja su mi potencijalno zanimljiva, ali ja bih radije da ih ne srećem! Jer mi nisu zanimljiva! Možda bih radije sretala onih pet šet meni dragih i s kojima imam što podijeliti? Razgovarati! Nedugo mi je jedan čovjek jako dobro rekao...znaš, imam pesa...ali ja bih volio s nekim razgovarati!

ups, zaboravila sam stavit moj penzićki buketić (jebo blog bez fotke)

E ..da..
Lijep buketić..

https://m.youtube.com/watch?v=WfgVpt01aVI

eh da...arsen ko arsen...nikad mi ga dosta!

tnx wasy...dugo te ne sretoh ovdje...osobito na ovom nicku. nekak pamtim samo sretne dane...kak ono veli arsen..(nedaj se ines):
".....
dugo je pripremano nase poznanstvo
i onda slucajno uz vrucu rakiju
i sa svega nekoliko recenica,
lose prikrivena zelja
tvoj je nacin gospodje
i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja
pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena
u zraku kao narandza
kao narandzasta svjetiljka ..."

iako ja počesto pričam upravo sa...pesom!

a buketić mi ono više liči na svadbeni nego na penzaćki? iako za kale kažu da su mrtvačko cvijeće? roze ruže nisu moj đir...no kad sve češće bereš cvijeće sama sebi na savi...sve je dobro došlo! radujem se i ove godine onim pikavim rijetkim biljkama koje berem na savi...imaju krasne okrugle tobolce i pikavo lišće..ogromni su, veći od polal metra...uberem, osušim i onda budu moji cijellu zimu! potom sve ispočetka. jedino mi škorpioni vidimo u ponavljanju ljepotu. većini ljudi ponavljanje i rutina su teret. ja volim svoje rutine...svoje omeđene i određene, da ne kažem označene, staze koje svaki dan ponavljam! uživam u ponavjanju. no, onda moj vlakić od vodenjaka iskoči iz tih tračnica i podigne neku prašinu! ha ha...i mi prašinari smo vojska, kaj ne? lako je biti tenkista, pilog, mornar...sve su to viši rodovi za boj! ajd ti budi prašinar? eh...rovovski je ovo život..jedino kaj se ne zna (još uvijek) tko nam je neprijatelj? no, ja se kao i obično...bojim prijatelja. jer kako reče m.l.king: na kraju nećemo pamtiti riječi naših neprijatelja već šutnju naših prijatelja! čuvajte se te šutnje...nije ona zlato! to je živa koja vezuje olovne noge...korak po korak...sve dublje i sve teže ga je izvadit?

jbt ja uvijek u jednom blogu (zapisu) napišem barem tri još u komentarima...ja to zovem mali noćni razgovori (al ne by vojo šiljak)...i da zaključim...došla mi jedna ceduljica pod ruku: o smislu života
"...ako postoji ikakav smisao života (pisao je Frankl) onda mora biti smisla u patnji..."

još bolje...čitam sve...pa eto, kome će biti duga noć...
U rujnu 1942., Viktor Frankl, istaknuti židovski psihijatar i neurolog iz Beča, uhićen je i prevezen u nacistički koncentracijski logor sa svojom ženom i roditeljima. Tri godine kasnije, kada je njegov logor oslobođen, većina njegove obitelji, uključujući njegovu trudnu ženu poginula je — ali on, zatvorenik broj 119104, bio je živ. U svojoj knjizi iz 1946., koja je postala besteseler, “Čovjekovo traganje za smislom”, koju je napisao u devet dana, o svojim iskustvima u logoru, Frankl je zaključio da se razlika između onih koji su preživjeli i onih koji nisu mogla svesti na jednu stvar: smisao, uvid do kojeg je on sam došao rano u životu. Dok je bio srednjoškolski učenik, jedan od njegovih učitelja izjavio je: “Život nije ništa više do procesa izgaranja, proces oksidacije”. Frankl je skočio iz svoje stolice i prosvjedovao: “Ako je to tako, tada što je smisao života?”

Kao što je vidio u logorima, oni koji su pronašli smisao čak i u najgorim okolnostima bili su mnogo otporniji na patnju od onih koji nisu. “Čovjeku se može oduzeti sve osim jedne stvari“, napisao je Frankl u Čovjekovoj potrazi za smislom, “posljednja od ljudskih sloboda — da izabere svoj stav u bilo kojem setu okolnosti, da izabere svoj put”.

Frankl je radio kao terapeut u logorima, i u svojoj knjizi daje primjer dviju suicidalnih zatvorenika koje je tamo susreo. Poput mnogih drugih u kampu, ta dva muškarca bili su u stanju beznađa i smatrali su da ne postoji više ništa što se može očekivati od života, ništa za što bi vrijedilo živjeti. “U oba slučaja”, piše Frankl, “trebalo im je omogućiti da shvate da život i dalje očekuje nešto od njih; u budućnosti se nešto od njih očekuje.” Za jednog od njih, to je bilo njegovo dijete, koje je u tom trenutku živjelo u stranoj zemlji. Za drugog, znanstvenika, to je bila serija knjiga koje je trebao završiti.

Frankl piše:

Jedinstvenost i osebujnost koja odlikuje svakog pojedinca i daje smisao njegovoj egzistenciji povezana je s kreativnim poslom i s ljudskom ljubavlju. Kada se shvati nemogućnost zamjene jedne osobe, to omogućuje odgovornost čovjeka prma njegovoj vlastitoj egzistenciji. Čovjek koji postane svjestan odgovornosti koju ima prema drugom ljudskom biću koje emotivno čeka na njega, prema nezavršenom dijelu, nikad neće moći odbaciti svoj život. Onaj tko zna odgovor na pitanje “zašto” vlastite egzistencije, moći će podnijeti bilo koji “kako”.

1991., Čovjekova potraga za smislom prodala se u milijunskim brojkama diljem svijeta. Danas, preko dvadeset godina kasnije, etos knjige — njezin naglasak na smislu, vrijednosti patnje, odgovornosti prema nečemu većem od sebe — čini se neprikladnim našoj kulturi, koja je više zainteresirana za potragu za individualnom srećom nego za potragu za smislom. “Evropljaninu”, napisao je Frankl, “čini se tipičnim za američku kulturu da se iznova i iznova naređuje čovjeku da ‘bude sretan'” Ali sreća se ne može ganjati; ona mora nastati. Čovjek mora imati razlog da ‘bude sretan’.

Sreća i svrha – koja je razlika?

Gallupova istaživanja pokazuju da se skoro 60% Amerikanaca danas osjeća sretnima, bez previše stresa ili brige. S druge strane, prema Center for disease control, 4 od 10 Amerikanaca nije otkrilo zadovoljavajuću svrhu života. Četrdeset posto ili ne misli da njihov život ima jasnu svrhu ili su neutralni prema tome ima li njihov život svrhu. Skoro četvrtina Amerikanaca osjeća se neodlučno ili nisu u stanju jasno odrediti što njihovom životu daje značenje.

Istraživanja su pokazala da posjedovanje svrhe u životu i smislen život povećava osjećaj općeg blagostanja i zadovoljstva životom, poboljšava mentalno i fizičko zdravlje, jača otpornost, jača samopouzdanje i smanjuje mogućnost depresije. Povrh toga, prema nedavnom istraživanju usmjerenost na traganje za srećom, ironično, čini ljude manje sretnima. “Upravo je potraga za srećom ono što nam priječi put do nje”, znao je Frankl.

Upravo radi toga neki istraživači smatraju da nije pametno tragati za samom srećom. U novom istraživanju, koje će biti objavljeno ove godine u sljedećem izdanju Journal of Positive Psychology, psiholozi su pitali skoro 400 Amerikanaca, od 18 do 78 godina misle li oni da su njihovi životi smisleni i/ili sretni. Proučavajući njihove samoprocijenjene stavove prema smislu, sreći i mnogim drugim varijablama — poput razine stresa, uzorka trošenja i stavova prema imanju djece — u periodu od mjesec dana, istraživači su spoznali da se smisleni i sretni život poklapaju u nekim stvarima, ali su općenito jako različiti. Voditi sretan život, doznali su psiholozi, povezano je s tim da ste “onaj koji uzima”, dok vođenje ispunjenog života odgovara s tim da ste “onaj koji daje”.

“Sreća bez smisla tipična je za relativno plitki, život-usmjeren na sebe ili čak sebičan život, u kojem stvari dobro teku, potrebe i želje su lako zadovoljive, a teške stvari se izbjegavaju“, pišu autori.

Razlika između sretnog i smislenog života

Koja je razlika između sretnog i smislenog života? Sreća, ustanovili su, znači osjećati se dobro. Konkretnije, ustanovili su da ljudi koji su sretni imaju tendenciju misliti da je život lagan, da su dobrog psihičkog zdravlja, i da mogu kupiti stvari koje trebaju i žele. Dok nedostatak novca smanjuje osjećaj sreće i smislenosti vašeg života, ono ima veći utjecaj na sreću. Sretan život također se definira kroz nedostatak stresa ili brige.

Ono najvažnije iz društvene perspektive, potraga za srećom povezana je sa sebičnim ponašanjem — s time da ste, kao što je prije spomenuto, “onaj koji uzima” umjesto “onaj koji daje”. Psiholozi za ovo imaju evolucionističko objašnjenje: kod sreće se radi o smanjenju nagona. Ako imate potrebu ili želju — poput gladi — zadovoljite je i to vas čini sretnima. Ljudi postaju sretni, drugim riječima, kada dobiju što žele. Tada, ljudi nisu jedini koji se mogu osjećati sretnima. Životinje također imaju potrebe i nagone, i kada se ti nagoni zadovolje i životinje se mogu osjećati sretnima, naglašavaju istraživači.

“Sretni ljudi pronalaze sreću u primanju od drugih dok ljudi koji vode smislene živote pronalaze zadovoljstvo u davanju drugima”, objašnjava Kathleen Vochs, jedna od autora istraživanja, u nedavnoj prezentaciji na Sveučilištu Pennsylvania. Drugim riječima, smisao transcendira sebstvo dok se sreća sastoji u tome da sebstvu damo ono što želi. Ljudi koji osjećaju visoku razinu smisla u svom životu vjerojatnije će pomoći drugim potrebitima. “Ako ništa drugo, čista sreća nije povezana s pomaganjem drugima”, pišu istraživači koji uključuju Jennifer Aaker i Emily Garbinsky sa Sveučilišta Stanford.

Ono što razlikuje ljudska bića od životinja nije potraga za srećom, koja se događa i u prirodnom svijetu, nego potraga za smislom, koja je jedinstveno ljudska, prema Royu Baumeisteru, glavnom istraživaču studije i ko-autoru, sa Johnom Tiernieyem, nedavne knjige: “Volja: ponovno otkrivanje najveće ljudske snage.” Baumeister, socijalni psiholog na Florida State Sveučilištu, 2003. je godine imenovan za visoko citiranog znanstvenog istraživača prema ISI-ju.

Sudionici istraživanja naveli su kako vuku smisao iz davanja dijela sebe drugima i žrtvovanja sebe radi grupe. Riječima Martina E.P.Seligmana, jednog od vodećih živućih psiholoških znanstvenika, u smislenom životu “koristite svoje snage i talente kako biste pripadali i služili nečemu za što vjerujete da je veće od sebstva.” Primjerice, smisleniji život je bio povezan s aktivnostima poput kupovanja poklona drugima, brige o djeci i raspravljanja. Ljudi čiji životi imaju višu razinu smisla često aktivno traže smisao čak i kada znaju da će on biti nauštrb sreće. No upravo zato jer su se dali u nešto veće od njih samih, oni se također više brinu i imaju veću razinu stresa i anksioznosti u svojim životima nego sretni ljudi. Imati djecu, primjerice, povezano je sa smislenim životom i zahtijeva žrtvovanje sebe, ali poznato je da je povezano sa niskim razinama sreće među roditeljima. Zapravo, prema harvardskom psihologu Danielu Gilbertu, istraživanja pokazuju da su roditelji manje sretni prilikom interakcije s vlastitom djecom, nego kad vježbaju, jedu i gledaju televiziju.

“Dio onoga što činimo kao ljudska bića jest briga o drugima i doprinos drugima. To čini život smislenim ali ne čini nas nužno sretnijima”, rekao mi je Baumeister u jednom intervjuu.

Kod smisla se ne radi samo o transcendiranju sebstva, nego i transcendenciji sadašnjeg trenutka — što je možda najvažniji rezultat tog istraživanja, prema njegovim autorima. Dok je sreća emocija koju osjećamo sada i ovdje, ona na kraju blijedi, baš kao i sve emocije; pozitivni afekti i osjećaji užitka su prolazni. Količina vremena u kojoj su se ljudi osjećali dobro ili loše povezana je sa srećom, ali uopće nije povezana sa smislom.

Smisao je, s druge strane, trajan. On povezuje prošlost sa sadašnjošću i budućnošću. “Razmišljati onkraj sadašnjeg trenutka, u prošlost ili budućnost, bilo je znak relativno smislenog, ali nesretnog života.”, pišu istraživači. “Sreća se općenito ne prolazi u razmišljanju o prošlosti ili budućnosti.” Drugim riječima, ljudi koji su više razmišljali o sadašnjosti su ispadali sretnijima, ali ljudi koji su provodili više vremena razmišljajući o budućnosti ili prošlim mukama i patnjama osjećali su više smisla u svojim životima, iako su bili manje sretni.

Jedan je od zaključaka istraživanja da negativni događaji koji vam se dogode u životu smanjuju razinu vaše sreću ali povećavaju količinu smisla koju osjećate u životu. Drugo istraživanje iz 2011. godine potvrđuje ove rezultate, nalazeći da ljudi koji vode smislene živote, u smislu jasno definirane svrhe, ocijenjuju svoje zadovoljstvo životom više, čak i kad se osjećaju loše, od onih koji nemaju jasno definiranu svrhu. “Ako postoji ikakav smisao života”, pisao je Frankl, “onda mora biti smisla u patnji.”

Što nas dovodi natrag do Franklovog života i, konkretno, odlučujućih iskustava koje je imao prije nego što je poslan u koncentracijski logor. Jedan je događaj posebno naglasio važnost između potrage za smislom i potrage za srećom u životu.

Franklov pronalazak smisla

U svojoj mlađoj odrasloj dobi, prije nego što su on i njegova obitelj zarobljeni i poslani u logore, Frankl se etablirao kao jedan od vodećih psihijatara u Beču i svijtu. Kao 16-godišnji dječak, primjerice, dopisivao se sa Sigmundom Freudom i jednog dana poslao Freudu rad od dvije stranice koji je napisao. Freud, impresioniran Franklovim talentom, poslao je rad u časopis International Journal of Psychoanalysis, za objavu. “Nadam se da Vam ne smeta”, napisao je Freud tinejdžeru.

Dok je bio na medicinskom fakulttu, Frankl se još više istaknuo. Ne samo da je ustanovio centre za prevenciju samoubojstva za tinejdžere — prethodnicu svom radu u logoru — nego je također počeo razvijati svoj originalni doprinos polju kliničke psihologije i psihijatrije; logoterapiju, čija je namjera pomoći ljudima da prebrode depresiju i steknu blagostanje time što će naći smisao jedinstven njihovom životu. Do 1941. godine, njegove su teorije stekle međunarodnu pozornost i radio je kao predstojnik neurologije u bolnici Rotschild u Beču, gdje je riskirao svoj život i karijeru izmišljajući lažne dijagnoze mentalno oboljenim pacijentima tako da ovi ne bi, prema nacističkim naredbama, bili eutanizirani.

Upravo potraga za srećom ono je što priječi put do nje.” A kako onda do nje? I trebamo li je uopće tražiti? (Život je više od sreće)

Emily Esfahani Smith

Izvor

http://existentia.com.hr/kako-biti-sretan/

ovaj članak lijepim možda ne samo zbog smisla života već i zbog sutrašnjeg dana....pobjede nad fašizmom! svi u evropi slave (u češkoj je to neradni dan) a eto mi,, niti spomena. biće da smo bili na poraženoj strani? a nismo!

a ovo je moj smisao:
"... “posljednja od ljudskih sloboda — da izabere svoj stav u bilo kojem setu okolnosti, da izabere svoj put”.

i čitam to opet...i opet...i opet ću!

“Sretni ljudi pronalaze sreću u primanju od drugih dok ljudi koji vode smislene živote pronalaze zadovoljstvo u davanju drugima”
da, odavno znam da nisam sretna...ali zato vodim smisleni život! u to ime, odoh nesretna na spavanje! ha ha (rekla bi sretna majcekica)

drago mi je prijatelju da te ovaj članak pročistio...pomalo i prosvjetlio...tome i služe prijatelji i članci koje valja pročitati!