HIPOKRIZIJA

Ona mi je već danima radost! Uskoro će joj i ročkas, baka ne smije speći tortu (jer će mama speći a nema tko pojesti) ali smije kupiti (već je kupljena) haljinica koju je ona s mamom izabrala. I da, baka može donijeti one krasne balone koji su ko ljudi i koje ona vidi na slikama s prvog ročkasa! Eto, ipak nešto smijem! I priča u liftu kako je njezin tata bolestan! Jer je. Ona druga SHE bila je kod frizera, masera, pojavila se na poslu i postrojila sve radnike i dala im upute za buduću sezonu. Neki je nisu niti vidjeli već samo čuli za svoju managericu. Sretna sam što konačno radi obične stvari...kuha, ide na plac, prošeće do posla tek toliko da se pokaže. Još malo i bit će tamo...nakon četiri mjeseca od operacije i više od šest mjeseci uskraćenog i ograničenog života. Bravo srce! Ja sam danas otišla do trešnjevačkog placa. Nekoć mi je to bio tjedni plac, onako smo nedjeljom moj pokojni suprug i ja uglavvnom znali odpješačiti tamo, kupiti neke fine ribe (danas je to postalo nemoguća misija jer najobičniji oslić košta 90 kn) i laganini doma...mimo Špišića popit neki kafe i uživat u finom ručku i čaši vina. Bilo pa prošlo. Šteta što nismo ostarjeli zajedno, a mogli smo. Iako, da smo mogli, bismo. Ovako, on baulja tamo negdje po biljkama Kamenjaka a ja ovim našim gradom. Stigao mi je odgovor na moj mail koji sam pisala u „noći dugih noževa“ kada sam u 2 ure se digla i napisala nešto nekem što sam trebala prije gotovo dva mjeseca. Odgovor je, smiješan, stigao jutrom drugog dana, ali priča o svemu samo ne o biti. Danas je opet stigao mail uz pitanje, jel sam ozdravila? Kao i obično, muškarci preskaču bitno i ne znaju se nosit s time. Ja obično kažem sve i onda krenem dalje. Šteta što taj moj pokojni nije shvatio na vrijeme to što je trebalo. Nažalost, koštalo ga je to i života. Mene košta još uvijek moja duša i sve ono neostvareno. A željeno. Moglo je biti, ali da je moglo, bilo bi! To me svaki put lupi kad fantaziram o neostvarenom. Dobro je ovo dalmatinsko vino koje trenutno pijem, ali ne za 25 kuna. Vrijedi najviše 20. Neću večeras (što ne znači da se neću predomislit) na čagu...i to mi je postalo hm...nakon pet godina nisam ja više za to. Pričam danas s frendicom koja mi je bila pratilja na placu pa smo završile na cugi (ona) i kavi (ja), kako sve znamo što nam je činiti i da nam je dosta čini. Ona je svoje učinila...ovih dana. Nije baš pametno, ali kaže da joj je dosta...neizvjesnosti, naprosto želi imati neki oslonac pa makar on bio i ptsp—ovski tip koji je zločest. Ona prodaje svoju kuću njemu i predaje svoju egzistenciju u njegove ruke, za malo judinih škuda. Hm...možda nema izbora? Jebeno je svaki dan razmišljat kako živjeti sa 1500 kn koje ti ostanu nakon ovrha? Ljepota življenja u kurcu? Možda me danas ponijela purpina žuto plava pa sam se i ja pridigla. I prvi put ovaj tjedan otišla van. Kupila pesi njezin jezik i srce juneće a i neki pureći grkljan. Jbt. hrani se skoro bolje neg većina Hrvata? Definitivno sam zakjučila kako ne živim dobro? Jer, bacam hranu. A to nije zdravo niti materijano niti duhovno...ili čak ako i ne bacim, spremam u neke zdjelice po frizu i smrzavam kao da ću jesti? A ne jedem. Bacim! Nije mi život više na čekanju ali neke slike i nadalje stoje u stanu...a prošla je i godina. Ako ih uskoro ne objesim bojim se da se trebam odselit. Ili uselit? Kakogod, i danas bi se jedan gladni najeo..blitve, srdela. No, kao i obično završit će na jednom mjestu. I njezina piletina iz juhe danas je završila u košu za smeće? Ona će radije dva dana ne jesti nego li pojesti ono kaj joj se neda? Jebena pesa, ko i njena gazdaricaa. Ne kažu zabadav da pesi preuzimaju karakteristike svojih vlasnika i obrnuto. Sve u svemu, stanje redovno. Petak mi više doista ništa ne znači!

a sad idem u potragu za nečim slatkim! imam grdu navadu da obavezno nakonn ručka moram pojest neki desert...a bojim se da će danas potraga biti...hm...ne neuspješna al ne nit zadovoljavajuća? jagode ne smatram desertom..osim da su servirane s npr devet i pol tjedana?

ha ha u dokaz toga, idem danas napravit bijelo brdo...jagode, friške marelice, kiwi, kupit ananas iz konzerve i eto ti humka! samo se nadam da neće mob zazvonit...jer ako da, ode sve u p.m. a u stvari, nisam danas još prava...a i ne gleda mi se neke face. doista, kako ljudi mogu biti nezanimljivi...osobito ta čoporativna druženja i glasno smijanje...nekak sam to prerasla. možda i ostarjela, nebitno. samo znam da sve više činim samo ono što želim a sve manje ono što se očekujem. normalno, osim onog što moram!

jedno je sigurno, gušt popodnevnog pijenja kave sa šlagom ostao je isti...desetljećima! dokle, ne znam? a i svve se nešto pitam, tko još danas pije kavu sa šlagom? jbt tko više i zna danas za wiener kavu...u sto varijanti?

zazvoni on prvi put! zazvoni i drugi! e na treći više nisam bila karakter? kaže ona ide iako nije mislila, kažem ja, idem iako nisam mislila. ha ha...trebalo je platit kartu za armitaž...kak ono vele, dobar izgovor zlata vrijedi! besprijekoran image, loša mjuza, nikakve face...ali važno je zvati se...ernest!

no, vrijedilo je sinoć biti tamo, ako ništa...frendica, draga žena, imala je ročkas...i "moji dečki" frendovi su je tak iznenadili s ružom da je ostala paf...recimo da sam bila dobra vila u vidu savjetnika! volim spajat ljude. ima i jedna super fotka...posebni ljudi znaju na poseban način izrazit....trenutak! život i jest trenutak...kad pogledaš svemir, shvatiš koje zrnce pijeska u pustinji si!