HIPOKRIZIJA

" Teško je zamisliti bilo koju osobu u čijem utemeljenju nema nekog osjećanja doma...mog mjesta, odakle potičem, kome pripadam, u koje želim da se vratim.U "Smrti najamnika" Robert Frost je rekao da je dom "mjesto gdje, kada moraš da se tamo vratiš, moraju da te prime..." Ovih dana gledala sam jednu takvu osobu i upravo ovo što sam napisala potvrđuje...nema je. To što neki ljudi bauljaju i ne znaju kamo primapadju, što žele, za čim lutaju...hm..."svaki čovjek osjeća potrebu za kontinuitetom, za istovjetnošću koji nam pružaju oslonac, uporište, i svatko od nas na sebi svojstven, poseban način nalazi svoj "dom". Avantura je samo drugi kraj...stabilnosti. Istovremeno, osjećanje da smo kod kuće sadrži i arhetipsku tamnu stranu, čežnju za bijegom, za nečim uzvišenim, za svojim putem. U knjizi "Junak sa hiljadu lica", koji napušta svoj dom u želji da odraste, da stekne mudrost i da spozna istinu, ima hiljadu lica jer se nalazi u mitologijama hiljadu različitih kultura. Da bismo našli sebe, moramo da napustimo svoj dom, Dom se pretvara u zatvor, ograničen prostor postaje zatočenje, voljena osoba kojojj smo se stalno udvarali i za kojom smo čeznuli pretvara se u..."našu majku" ili "oca", našeg "supružnika" ii "bračne okove"...(i nadalje Stiven Mičel: Može li ljubav da traje?"
Vratih se danas u svoj dom...pomalo brzopleto (držim do riječi i dogovora za razliku od drugih) i nepotrebno, no trebalo je. Jer, upravo gornje riječi dokaz su da sam ispravno postupila...kada moram, moj dom će me primiti! I primio me. Moj krevet, moj lap, moj dobro rashlađeni bambus! Moj grad koji je samo toliko moj da ga još živo pamtim od prije 40 let i da mogu, sutra bih otišla. Frendica mi danas slavi 68. ročkas, al veli da je on više zanimljiv stoga što slavi pol stoljeća jebačkog staža! Daleko sam još od toga, no tako blizu. Kao što mi je i daleka moja posljednja (možda ne i zadnja) ljubav! U mom domu nema mjesta za pseudo ljubav. Pobjeći ću i ja opet, kako kaže gornji tekst, i ja ću bauljati...ali znam mjesto gdje će me morati primiti!

(c/p by me, na današnji dan prije koju godinu zapisah ovo....sjećam se točno gdje, kada i kako...danas nije ništa manje aktuelno)

umjesto čestitke!

moram ti zlorabit zblog i prepuručit jovanu 0,0 da se napuši nečijeg kurca..jerbo je dozlaboga neobjektivan i dosadan i imbecilan i nezna odgovorit na pitanje a gura nos u svačiji šupčić..i nema ritma...a ni duše ..
...i jadan je...
i kad se već pali...zašto ne izgori do kraja pa da ga ne moram ni vidjet nit čut....jerbo je ko fungus...
uporan...dosadan..bez imalo dobrog ukusa...bez imalo objektivnosti....
i ono kad mu namažeš glavu llijekom glavu i sjebavaš ga sistematski...ne razumije klada da nije živ...i da živi samo u snovima o svom životu....jad i jad još jednom....
plymicola i canestena nikad dosta ..a i nikad prejakog...
pričekaj da čuješ njegove statističke podatke....
to je tek novo otkrovenje...
nisam nit pratio ..nit provjeravao ...dok nisam vidio kontrapodatke nekog blogera
i vidio da jovan (bez znamenki)....laže....i štaviše krade....piše ..kao autorizirane budalaštine...
i to bih shvatio da je za iskrenu ljubav...ma da je za komad pičke....
al ne mogu shvatit da je sve to za..... ne znam za šta....
po jovici malom...ustaše su bili kulturno umjetničko društvo..nacisti klub obožavatelja posjedovanja...
fašisti ...su samo voljeli ljude...
a šta bi očekivao od posljeratnog komunizma....
da ljude koji su klali i palili podragaju po glavici i puste doma...
pa se čudiš klanju ko tele kad vidi šarena vrata....

a najbolje je ...dok god bude likova kao ti...mržnja će trajati...

jel dovoljno imbecilu.. ??

bok đuro...na tog čovjeka ne vrijedi više trošit nit slova a kamoli riječi.. ako si baš morao to kod mene reć, ok, ne zamjeram...ali nemoj više! zapis je tako lijep (meni barem) tak da šteta trošit prostor. roman je star čovjek i njega više nemreš promijenit...a ti si pametan čovjek...nedaj se isprovocirat, iako je pametnima jako teško suzdržat se...glupost je bezgranična i pametan čovjek pred njom osjeća takvu nemoć da to razara. iako ja mislim da se lobotomija često poistovjećuje s glupošću...glupost je nešto s čim se rađamo a ovi ala roman (nažalost puna ih je Hr zato mladi i bježe van) i slična škvadra su do gluposti došli lobotomijom! i to im nije nitko dotičnu napravio već su to ipak sami napravili ma koliko se drugi trudili (mediji, politika).

Tema ti jako dobra, ili još bolje rečeno najbolja.
Što je dom???
Gdje i kako ga stvoriti????
Možda če se nekome činiti tema za raspravu međutim po meni jako jednostavno, ali ljudi su ti koji vole zakomplicirati.
Zašto im uopće odgovara zakukuljiti i zamumuljiti nešto što je jako jednostavno?
Da bi dobili zanimljiv život, pun uzbuđenja, onda si rade uzbuđenja na mjestima

kaja su po mnogima nepotrebna

Dom, gnjezdo, jazbina je mjesto gdje će i drugi ne samo najbliži dobiti toplu riječ , podršku , oslonac, a jasno kad je to potrebno i oštru kritiku.
Koliko sam puta znao reči kod ovih i onih se osječam ko doma.
Je da su to topli ljudi, međutim koliko sam svojom otvorenošču, isktenošču

izazvao takav odnos
Postoji mnogo definicija o domu. Toj toplini.
Sigurnošču. Muškarci grade kuće a žene domove. To je bilo. Današnjim poslovno uspješnim ženama ta definicija ne sjeda. Dom sam po sebi govori da netko mora biti doma sa najbližnjim. Ako to budu plačeni ljudi za to onda i nije to dom u kojem najčešče djeca trpe i pate.
Od prije cca 35 g sam znao definiciju koja ide u smislu - tamo gdje osmijeh dođe sam od sebe, kao što se i suza osuši sama od sebe

Dom može kad kad biti i u ne baš najboljem svojem smislu postojanja npr oni koji dođu u Zg na studij iz daleka bolji su studenti nego što su oni koji su u blizini, i stanuju u "6Hotelu Mama". Roditelji

Roditelji su ti koji bi morali pokazati ono dobro i pravilno. Badava je govoriti ako se ne pokaže djelima

Roditelji su ti koji bi morali pokazati ono dobro i pravilno. Badava je govoriti ako se ne pokaže djelima

jutro zdrni...ti se baš raspričao da mi drago jutrom te čitat uz kavu! poanta je u ovom naslovu....u dom se uvijek možemo vratit jer ako se tamo ne možemo vratit, onda smo nigdje! to je jedna tako duboka i potresna rečenicca r. frosta koju si ti lijepo elaborirao. zato nam je dom važan, kako bi mogli i otići ii vratiti se! nažalost, mnogi ga nemaju (fizički imaju) jer dom nisu odaje!

Ploviti morima i bespučima oceana, prkositi burama i olujama, jahati na valovima je izazov koji se i mora probati i proći u životu. Muđutim kad ljudi precjenjuju svoje sposobnosti onda se vračaju pokisli promrzli. Puni opekotina jer u vatru se može ići samo spreman.
Možemo glavom kroz zid ali guzica se zaglavi. Na vrh Himalaja se i dođe ali slizak je mnogo gori. Probajte tri stepenice gore, a dvije stepenice za silazak

Jako je to ozbiljna tema.
Stvoriti si vlastito ognjište.
Naši su govoriti - grijati se na tuđim vručim žuljevima

Puno se može o toj temi a ne o bahuljanju. To su ljudi bez cilja. Ljudi koji se nisu našli i koji sami neznaju što bi sami sa sobom. Puno ljudi žive tuđim životima. Kako nemaju svoj dom tako ni svoj život

Nekome je i neki birc, kafić ko dom
Smije se tamo. Plače kad mu je teško. Kad je ljut tamo ga prihvačaju onakav kakav je. Nađu si ljudi kojekakva mjesta gdje mogu biti ono što jesu, ono što je u njima i dobro i loše

suglasna al znaš kaj je najveći problem...ljudi trče. protrče kroz život a da nisi ga nit svjesni. i kako onda imat dom? trpaju stvari, sadržaje, trče s jedne na drugu bandu...a u stvari, nema ih u sebi! neću reći da sam bezgrešna, ali često zastanem i promotrim...priroda je najveća jer daje najviše. ovo zadnje desetljeće najviše sam naučila u pustopoljini save...i sada već godinu živim u ogromnom stanu koji je prvoklasno uređen...ali meni je moj dom draži (mali stančić s pohabanim namještajem) zato što sebe doživljavam u njemu. silne tuge, velike radosti...kao da sam na svakom zidu ostavila svoje tragove iako je stan pofarban unatrag 2 godine posve. to je ono kad imaš u sebi nešto pa to nosaš okolo ma gdje bio.

Jako malo sam o toj temi pisao i u porukama i ekola došlo vrijeme i za to.
Ništa nisam novoga niti revolucionarnoga napisao samo se malo prisječamo i obnavljamo naučeno

Strašno bitno u prirodi stati na loptu.
Mora se STATI NA LOPTU a ne samo srljati u napad.
Stati na loptu i pogledati malo unatrag tko si? Što si?. Odakle si? To je tajna USPJEŠNIH LJUDI
Oni tu pivjest svoje prve korake i sve jako teške korake u životu ne zaboravljaju.
Per aspera adstra

Per aspera ad astra

U američkom Amweyu su nad učili o podršci. Potpori. To je dom. Podrška . Potpora. Usmjeravanje. Nema toga koji nije skrenuo s puta. Kompas i te kako bitan u olujama

Kako u fizici matematici tako i u ljudskoj psihi postoje devijatna ponašanja. Pa tu su i neuravnotežena i zato ulica ne smije odgajati davati smjernice. Povođenje za masom nema avangardnoga ničeg u sebi

Kad su u domu ti koji daju smjernice onda se to zove dom. Međutim kad djeca odgajaju roditelje a toga ima jako puno e onda toj djeci i nije tako lako

hej...sori, nisam baš neka domaćica...šaram okolo, čitam...upijam. a sada moram ići..žao mi je što sam malo razgovarala s tobom o toj temi..ali bude prilike...tnx za obisk

Ako čovjeku daš ribu nahranio si ga, ali ako naučiš loviti ribu hranit če se sam.
Upravo je u tome suština života da su nas naši morali naučiti graditi domove.
Mada geni su ti koji diktiraju kojekakve simfonije pune falševa, i opet ću spomenut to usmjetavanje na brdovitom putu.

Roditelji nauče djecu izgraditi domove i onda često idu k njima jer su doma tamo gdje im je srce, duša, puno uloženog, a najsretniji su oni koji su malo ulagali jer su im djeca predodređena uspjeh.
Da smo svi rođeni gologuzi i ne stoji baš ta američka filozofija.
Nismo svi rođeni gologuzi

Nekome proleti život samo tako.
Ljudi se izgube u nagonima i strastima. Jedna od omiljenih mi bila od Patrole - Obuzdaj nagone zbog ljubavi se umire.
Mama neide mi u glavu kako sam ostala trudna
A mama kčer kaže - a u nju ti je išlo.
Izgube se ljudi u muzici. Novcu . Slavi. Materjalizmu. U svojoj ljepoti. Privlačnosti. Motorima. Autima. Partijanju. Ne mogu izači iz zone ugode. Šminka. Fasada.

U mladosti se stvara štap na kojem čemo se oslanjati u starosti.
Učite da se nebute mučili u životu bila je jako česta rečenica od roditelja. To je dom. To je taj smjer
Učiti moramo dok smo živi.
To su temelji topline i znanja koji daje dom.

Učiti moramo dok smo živi.
Učiti prihvatiti kritiku i protivljenje
Učiti poštivati protivnike suparnike.
Učiti se nositi s neprijateljima i onima koji nam pidmeću nogu i uvijek spremni zabiti nož u leđa.
To je ono što su nas roditelji učili da ima i zlih ljudi
To je dom

Zbog čega sam se pokušao raspisati malo suvislije i povezanije u svezi narečene teme, a nisam uspio u tome? Otac je živio u dvocifrenoj obitelji, a mama u nešto manjoj. Toliko najbližnjih. Toliko životnih priča i mudrosti iz cijelog svijeta sam se naslušao da bi mogao malu knjižicu napisati samo o brači i sestrama od oca i majke. To je to bogatstvo koje se ne može tek tako lako mjenjati bilo čime. U čovjeku je bogatstvo, a ne u materiji, mada sam materijalno dosta iznad prosjeka. Ti moji najbližnji i nisu imali pravi dom u smislu materijalnog, a i onog obrazovnog.
Muđutim taj duh i ta ljudskost u njima im je stvorila domove. Nije bilo sigurno savršenog braka, ali ni rastava jer su se ljudi cijenili i poštivali. Bilo je i EGA i onih u Savezu Kompozitora ali kad je bilo potrebno nekome pomoći uvijek se bezuvjetno pomagalo. Nije bilo toliko parazitskih odnosa. Vrijeđanja. Omalovažavanja

I nema više tih trošnih stari kuća iz kojih su niknuli novi i moderni domovi u večini sretnih ljudi. Na tim mjestima niknule su nove moderne katnice, ali dvorište je ostalo.
Ostali su dobro znani i nezaboravljeni kućni brojevi ugravirani u sjajne metalne ploče uokvirene dobrim imitacijama srebra i zlata.
Svi se rado vrate i porazgovaraju i o blatu u kojem su se valjali. O svim nepodoštinama gladi i bijedi iz koje su niknuli poštivajuči na svemu dobro što su od tog siromašnog ali veseljem ispunjenog djetinstva naučili.
Puno toga mudroga za mboge generacije poslije njih.
Samo jedno mjesto na svijetu se zove DOM