HIPOKRIZIJA

Kad odeš malo na body lifting i ostaviš svoj dom na desetak dana, ipak nikad ne znaš možda je to i na...neodređeno vrijeme? Unatoč svih uvjeravanja kako je u pitanju samo „kozmetika“, pa kad se ipak vratiš...hm...sjetiš se onog filma Divan život sa J. Stuartom...i odahneš! S takvom nekakvom spoznajom sam otišla, pospremivši stan kao da se više nikad unj neću vratit. Neka bude sve na svome mjestu iako meni u njem nije bilo mjesta. I kad pomisliš kako nemaš nikog svog tko će te dnevno obilaziti shvatiš da mobitel stalno zvoni, da svi pitaju, nude pomoć, pitaju što trebaš...od prijevoza tam i sim, spavaćice su kolale svakih par dana, a o ostalim potpreptšinama da nit ne govorim. A onda i kćer, hvala bogu konačno dobro, potegne 700 km do mene. A bivši dragi me pozove na kavu (kafić prek puta bolnice) i učini 300 km porad mene? Tako sam si barem ja to umislila! I jedan frend ti donese banane, smokve i svašta nešto, drugi ti donese sladoled iz obližnje slastičarne, tablete iz apoteke, omiljene perece iz pekare. I shvatiš da imaš prijatelje, ljude...svoje ljude! I sretneš mahom mlade žene od kojih nosi svaka svoju priču. I sretna si što si stara i što ti više ništa ne znače neki reproduktivni organi, iako sam ih upravo „dotjerivala i frizirala“ kako bi ostali tam gdje jesu. Ne da konec djelo krasi već svaki organ ima svoju funkciju i ne treba ga odstranjivat ak ne “šteka“. Čak sam kao u crtiću zamišljala kak su to dečki (doktor i svita) činili. A onda sam vidjela na guglu kak to ameri rade, nije baš lijepo za gledat al je svrhovito (kolporafi anterior)! Prvi put kad sam vidjela video odmah sam zgasila jer me baš ne fascinira ženska stvar onak na gotovs, onda sam ponovo upalila i odgledala video do kraja. Pa još jednom sve ispočetka...da utvrdim gradivo kako su to oni stručno „zaštepali“. I kad ti kateter deset dana bude jedini vjerni pratitelj shvatiš što je sloboda kretanja! I što je divan život koji imaš, al ne na filmu. Sara me dočekala skačući u vis metar, jedva je disala...i sve sam vidjela u njenim očima. Deset dana patnje i nejedenja, ljubavi i čežnje...zahvalnosti što sam opet tu! I imam prekrasnog zeta. Otišao je 1000 km tam i natrag (Njemačka) još tolko da bi nešto učinio za svog šogora! Kako je dobar osjećaj imati muško kraj sebe! Makar i bivše dečke! Hvala vam dečki! Fini ručak u društvu mojih najmilijih, fina kava sa šlagom upravo takva kakvu znam...moja đezva samo za jednu kofi. U stvari, ne znam kuhati više kava, iako sam danas opet, ko nekad, skuhala dvije kave. To obično radi netko s mudima. Trenutno ih nema a kako stvari stoje i ljeto će biti...hm...dugo toplo (sumnjam da se itko od vas sjeća roya tinsa i te petparačke serije koja je žarila i palila ženskim srcima) i samačko? Čitam jutros blog i potaknula me pamina i purpina priča na ovu moju bolničku priču! Divno je bilo sretati nove ljude u iznimno teškim okolnostima gdje nekim mladim ženama vade reproduktivne organe, gdje neke stare gospođe se bore za život a predivne sestre sve to stoički i ljudski podnose. No, užasnulo me da i danas, u 21. stoljeću ženama roštu naživo onim groznim željeznim pomagalima ko u doba inkvizicije. Sad ću malo bit „emancipirana“ i reći da ipak živimo u muškom svijetu, jer da nije tako valjda bi već neko pametno muško izmislilo neke druge sprave a ne ove koje mene jako podsjećaju na one za mučenje iz srednjeg vijeka u doba invizicije? Naravno, žene sve trpe pa i to. Ponekad je dobro dignut se iz udobnosti svog života i zakoračit u neki drugi, teži život! Tada bolje vidiš svoj divan život. Pita me kćer kako sam spavala? Krasno...u svom ogromnom krevetu...baš mi je pasalo to prostranstvo nakon skučenosti, sloboda pokreta (istina malo otežanih zbog kozmetike) i buđenje...mene same! Počinjem uživati u svojoj rutini. Neki to zovu dosada, ali dok god sam u glavi razigrana bit ću to i u nogoma, rukama, riti....njoj (ha ha moja alter egica bu opet na svome). Čak će mi se i frizura popraviti!! I znate kaj još...moj berekinski šarm su ovi „moji“ u bolnici tak prihvatili da su mi sve curke rekle dat zahtjev za fejs prijateljstvom....da vidimo mi kaj vi to pišete tam? Mi neki uvijek moramo bit kozeri, glumit klaunove....al u stvari smo vrlo ozbiljni i seriozni igrači. Istina, ne damo se grlit vlažni u nekoj polumračnoj svlačionici nakon što smo dobili još jedan meč u životu ko naša precjednica...al kad se otuširam, namirišem...eh....di će mi biti kraj? Pri tome, iako šaleći se posve ozbiljno mislim da treba češće i više progovarati o „ženskim“ problemima glede bolesti i svega što ženu prati od mladosti pa do starosti. Nekako se sve to gura u stranu o tome se ne piše, o tome se ne priča ili se šapće...a gotovo da nema žene koja bar nekim povodom nije došla „pod nož“. No nažalost, kako živimo u muškom svijetu njima je totlna nepoznanica porod, carski rez, histeroktomija, odstranjivanje jajnika, mioma, polipa, cisti i ostalih čudovišta! Da ne govorim o dojkama koje isto znaju biti „crna točka zdravlja“. Pa će tako i ovaj moj zapis izazvat javnu sablazan čuvara morala i ćudoređa, no ja se nedam! Stvarnost je toliko okrutna da, da svaki dan pišem neki zapis na temu „ženskih organa“ i njihovih bolesti, ne bi bilo dovoljno koliko je ženski život strašan! Od mladosti, kada se najprije „čuvamo“ od neželjena začeća..jer, pazite...to je naša briga a manje briga partnera. Potom slijedi porod i sve ono što se može iskomplicirati (carski, drip, zadak), i opet faza „čuvanja“ od neželjenih trudnoća, potom menopauza i svi problemi koje nosi klimakterij (kiretaže)...sve te riječi koje grozno zvuče...uf...strašno. No, ipak je divno biti žena...jer jedinstveni je osjećaj npr biti majka, za koji mogu slobodno reći da je najjači osjećaj koji može osjetiti čovjek/žena! Kao i obično, stvari nazivljem pravim imenom, a kako ovo nije fejs mogu ponešto napisati i o bolestima a ne samo keljit sličice i „životinjsko carstvo“ te glumit kako je život samo smijeh i oduševljenje. To ćete glumit sutra. Ovaj put je centar mog zapisa njezino veličanstvo...žena! To the end!!
p.s.
Nisam znala da pogled s balkona može biti tako dobar!

Sara, dobro došla domu svome.. :) I da je to iza tebe. Ovo mi se sviđa..."Ponekad je dobro dignut se iz udobnosti svog života i zakoračit u neki drugi, teži život! Tada bolje vidiš svoj divan život." Ja bih samo rekla da već pbilazak tih ustanova i povratak u okrilje doma izaziva radost što toliko toga još možemo ... :)
A i osjećaj majčinstva kada se u tvom tijelu formira maleno biće je nemjerljiv, barem meni. I onaj prvi trenutak kada ti ga daju na ruke. No, divno je kako žena brzo zaboravi na sve te boli, neprospavane noći....Uistinu je lijepo biti žena... :)

A i pogled s balkona je odličan. Otvoren pogled koji se mijenja, a ti uočavaš promjene :)

Tnx purpi...nekako mi u ovoj sveopćoj euforiji a nakon doživljenoga iskustva baš trebalo da pišem o ženi...majci! Na koncu i svi ti naši fenomenalni dečki nogometaši kojima se svi trenutno klanjaju i kliču (tek do prvog poraza)...su nekih majki sinovi!

Vecer...predugo mi ovo za citat(kao i obično kod mai..)...al zelim brz oporavak..:)

tnx dovla...to je posve dovoljno!

sada si prošla ono čega te je bilo strah, pa si euforična. To je OK reakcija.

A o zahvatima i izbivanju... Tu sam "bolji". Prvi puta 17 mjeseci KP Doma Krapinske (tu se niko ne vrača:-)!

darth nije me uopće bilo strah...a ispada i s razlogom! znaš, kad prođeš svašta nešto u životu obična kozmetička operacija nije bog zna kaj. u stvari jedino me mučila moja pesa i to kaj sam morala bit 10 dana u bolnici...nizašto! no, kao što znaš...svaka recka ipak boli tak da bih lagala kad ne bi priznala....sretna sam kaj sam doma. i mogu ti reć da sam bolje nego kaj sam bila prije...to je point!

jedne godine sam tako, u sezoni "kiselih krastavaca" (ljetni godišnji odmori) napisala i pisala svoju "slavnu" abecedu! kako sam tada potrošila sva slova, baš se nekaj pitam kaj ću ovo ljeto? iako zagreb konačo vrvi i ljeti životom malo je ljudi koji hoće, mogu...to što i ja želim npr. u tom smislu kužim đusi...ima žena mogućnosti (financijske), fizičke sposobnosti da živi život kkav želi i u 70-tim...ali nema s kime to podijeliti? e to je hendikep u životu koji se meni događa već cijelo desetljeće. jedina osoba s kojom sam npr mogla tak bje moj pok. suprug...rijetko se čovjek tak nađe s nekim...a što se frendica tiče, nisam nikad uspjela takvo što ostvaarit! imam neka prijateljstva dugogodišnja (jedna čak i 40 godina)...al brate...nebo smo i zemlja. nemreš s takvim ljudima bit osim na kavi, šetnji i čašice razgovora. malo je "otkačenih" ljudi koji su u stanju u ovim godinama takvi bit!

Polako i umjereno sada, dok se ne oporaviš !!

Prošla sam nešto slično prije 2 godine( kod mene se zakompliciralo, pa je bolnica trajala) .dijelim tvoje dojmove..sestre su bile predrage i predobre, a i o liječnicima sa odjela imam izuzetno pozitivan stav.
Uz mene u sobi bile su dvije mlade žene, jedna 35, veliki miom, druga 44 ,dvoje djece i tumor na jajnicima.
S obje sam ostala u kontaktu do danas, ova mlađa , na žalost, još pokušava ostati trudna, ova starija prošla kemo, ide na kontrole, eto, dvije godine od operacije, dobro je
Sad već drugu godinu stalno solim pamet svima- cure, idite redovito na preglede, ne događa se bolest tamo nekima, drugima.

Pogled na sve se mijenja dok gledaš kroz prozor bolničke sobe.

zapamtila sam, za sva vremena, 24.12... nisam smjela jesti 10 dana od operacije, samo kašice nekakve užasne i kćer mi nosila fruteke i za Badnjak sam dobila prvu pravu večeru,tjesteninu s brokulom.
To je bila najbolja i najslađa večera koju sam pojela u životu :)