RASADNIK
Čovjek je čudna biljka? Iako opet, posve normalna i prijemčiva, kao i svaka biljka. Presađivali su me sijaset puta. Prvi put kad sam navršila sedam ljeta. Otišla u drugi grad, drugu klimu, običaje. Pamtim scenu i danas mog dolaska na početku polugdišta. Nova škola, pogrešni razred, učitljica i moje suze! Sva sreća, dotična je bila prava ljubav od svog posla. Zvala se Ljubica i nikad neću zaboraviti njezinu ruku koja me čvrsto držala dok me vodila u moj razred. Potom sam opet, kao punoljetna cura promijenila i grad i postala radni čovjek! Osamostalila se, iako sam se opet vratila neko vrijeme pod okrilje roditelja, dakle selila se treći i četvrti put! Istina, sada je to bio isti kvart, Trešnjevka! U njemu sam ostala preko 40 godina. Udajom sam otišla kilometar dalje od mojih roditelja u svoj novi dom! Više od 20 godina, pustila korijenje, podigla djecu, odbolovala svoju veliku ljubav i napustila i drugi brak! I opet odselila u drugi kvart, sve dalje i dalje od centra! Ni tamo nisam bila kratko...prođe i deset godina! I nekako sam znala da ima još...seoba! Posljednja je uslijedila prije godinu dana jer takva prilika se ne propušta. Napustila sam svoj dom i otišla u prekrasan stan od 80 kvadrata, sređen ajnc a. Mislila sam kako će mi dugo trebati da se opet priviknem na promjenu prebivališta? Bila je to sedma promjena adrese u mom životu! Nije puno, ali bome nije niti malo! Većina ljudi ima dvije do tri adrese u svom životnom vijeku. Tko zna koliko ću ih ja još imati? Barem dvije sigurno...jednom kad se za dvije godine vratim u svoj dom (koji sam iznajmljivala) a potom i odlazak u dom (onaj starački)! A tko zna, morti se i udam po treći put, ali ovaj put se ja nekom uselim, jer do sada su se uvijek drugi meni useljavali? Danas sam šetala livadom mog bivšeg doma osutom djetelinom. Ona, pesa se povaljala nekoliko puta. I meni je došlo...kao da sam bila sretna što sam makar u šetnji svojim starim „kvaratom“. I osupnula me u razmišljanju činjenica kako se čovjek prilagodi kad ga „presadiš“. Ko biljka, kojoj ako pokupiš sve važne korijene i daš joj vode, preživi! Dapače, privikne se na novi kraj i tlo i počne rasti, cvjetati i oživi! Čak ponekad i na pijesku i pustinji. Žilavi smo mi s korjenjem koje nam stalno režu (ili to sami činimo). Dovoljno je stvarno malo volje i...esencije života! Toga barem imam oduvijek..jedino što moja esencija nije uglavnom ona većine. No, koga je to briga? Drago mi je da sam ipak kao biljka u rasadniku, uvijek sam malo narasla nakon svake seobe, proširila svoje vidike i obzore (to ga dođe na isto), spoznala i upoznala nove ljude, novu sebe. Živjela sam u prizemlju krasne kuće sa ogromnim vrtom ponad zidina jednog od najstarijih gradova HR i svijeta, skijala planinama gorskog kotara dok smo to još činili bez vezova, živjela na okretištu tramvaja gdje me noću budila škripa noćnog trama. Ne ovog današnjeg, već onih koji su vozili remizom davnih osamdesetih godina. Potom otišla živjeti pokraj rijeke Save koja mi je otvorila nove vidike i život. Kao i Jarun, moje novo svakodnevno svratište! Sada živim kraj pruge i noću oko 2 ure umjesto da spavam osluškujem manevriranje teretnjaka na zapadu grada! Koja je slijedeća stanica? Ima li je uopće? Ili je ovo sve samo jedna kompozicija sastavljena od različitih vagona jedno te iste pruge. I smjera! Ka izlazu putnika! Za neke nove biljke, stanare...rasadnik čeka!
23.07.2018. u 23:03 | Dodaj komentar