HIPOKRIZIJA

kažu s godinama sve ti je manje važno što činiš i kako već ti gotovo jedino postane važno možeš li se ujutro redovno posrat? hm...nije u pitanju omalovažavanje već krucijalno pitanje života! ja sam npr jutros konsstatirala kako sam od oca naslijedila sklonost dobrom pražnjenju crijeva. a čitam neki dan o sranju kakvo ono mora biti? pa kaže da smo sretni mi koji se lijepo poseremo s kobasicom koja je kompaktna. niti pretvrda niti premekana, onak...da samo klizi! sve drugo je muka u životu. i tako, prilično zanimljivm članak. pa sam pomislila kako nas u stvari naši roditelji zeznu. ostave nam neku manu ili neku vrlinu pa onda odu. a to nam utisnu dok smo živi a onda njih više nema da ih pitaš...a zašto, a kako? oni su jednostavno reproducirali sebe, ali to nisu oni. a nisi niti ti autohtoni ti jer si satkan od njihovih gena. i tko zna koliko u povijest sežu dotični. većina će se ipak sablaznit nad ovim postom ali po meni je on posve prirodan izraz dvojbi...tko smo i kao takvi, kamo idemo. iako znamo krajnje oderdište, zanima naj još ovaj ostatak puta...spoticanja, padanja, dizanja. a sve zahvaljujući tome kaj je tamo neki spermić pogodio neko jajašce! kako je čovjek u stvari smiješan svat? tako pretenciozan u svom jastvu koje u biti uopće uglavnom nije on. jer u sebi krije nebrojene mogućnosti štance koju samo treba otkriti i primijeniti. pa onda biti štošta. nažalosst, većina uglavnom ne istražuje svoja govna u jutarnjoj seansi i vjerojatno niti ne zna od kojeg roda im je to dano? a većina od tih štanci koje su na raspolaganju uporabi samo pokoju, ostaje ostaju zauvijek nepoznanica? razmišljam od koga (koje čukunicebabe ili čukundede) sam npr naslijedila sklonost ka ljubavi? ili npr sklonost ka promišljanju, koju ipak pripisujem očevim genima nego li majčinim! pa ipak, osim malo sranja, uglavnom ne znamo tko smo! eto ja i u šezdesetim razbijam glavu o tome? a jedva da mi je kaj i ostalo od spoznavanja mene? to je možda jedina knjiga koju sam do kraja prošitala ali ne baš i shvatila! ipak je to priča iz prve ruke koju ispričaš i nema ponavljanja, nema natrag...nema čak niti tragova u pijesku, jer djeca su ipak nešto drugo (lijepo to kaže h đubran tko su djeca i roditelji u svojoj poredbi luka i strijele)!

ha ha ovaj blog objavih i na fejsu....umjesto konssternacije, gotovo pa ovacije! ljudima je dosta selfija i fotki...ljudi su osamljeni i vole pričati, čitati o tuđim životima a bome i...sranjima! kako metaforičkim tako i stvarnim. trenutno pijem kavu i vegetiram! petak čagica, subota kazalište, nedjelja unučica. a u stvar čekam ponedeljek!

ha..kako život iznenadi? danas sam bila na jednom finom ručku, iznenada pozvana! a potom na jednu neočekivanu, ali potrebnu kavu! kako čovjek često misli kako sve zna. eto, danas sam planirala jedan tako običan dan, uz ostanak kod kuće a kad tamo pregršt događanja. a kava je bila zanimljiva, ako ništa onda da pokaže kako razgovara dvoje ljudi kojima je stalo, ali ipak ne nalaze zajedništvo. uz posljednje zrake sunca, zasuzilo mi u oku. jer, znaš...biti će još takvih sličnih žena mojih godina, ali nijedna kao ja! biti će još muških nalik tebi, ali jedan si ti! ne sretoh takvog desetljeća već. i možda ja znam više i bolje tko si i tko bi mogao biti. no nisi i nećeš biti! tako je to kod znas koji vidimo i živimo u kući od sutra! mi smo tamo već bili gdje ćete vi tek doći.