HIPOKRIZIJA

kad shvatiš da sve ima svoj vijek trajanja, nekako ti je lakše, iako teže! nema vječnosti, kako ne u onoj indijanskoj o vječnim lovištima, tako niti o raju. a još manje o paklu veze. nema trajanja do konca, barem ne onog vječnog. sve traje dok ne završi. normalno, čak je i svršetak težak. barem nekim ženama. nikad nisam bila ta, pa ipak...vrijeme je za kraj! ne i svršetak. nakon gotovo šest godina plesnjaka u udruzi vrijeme je da prestanem tamo ići. udruga se pretvorila u narodnjački klub. to sam večeras i rekla predsjedniku udruge. nikad nisam otišla u 23,15 h sa plesnjaka, ali danas jesam! i thats it! nakon šest godina vrijeme je da i novu godinu opet budem doma! one mi znače više i od božića, iako nit one više. što ne znači da neću koga kod pozvati na božićni ručak. potrebite uglavnom, ili barem koje takvima smatram. sve u svemu, tempi pasati!

i blog se pretvorio u tako otužno mjesto da mi pomalo i neugodno doći ovamo! što se dogodilo s prošlim vremenom? zar je moguće da ću ga gledat samo na...wembleyu? nije stvar u prošlom vremenu /tempi pasati/ već u...sadržaju! većina ga nije nikad niti imala, a meni i danas on teret! imam ga i nikako da ga iskrcam. piše mi danas jedan iskričar da me čita ovdje...i otkriće sam mu! ja već dugo nisam niti sebi a kamoli da su mi to drugi? šteta!