HIPOKRIZIJA

Svoju bjelinu u magli srela sam jednog zimskog dana. Gotovo da nisam povjerovala da mu onkraj hotelskoh prozora šeću sjeverni jeleni. Htjedoh prošlo ljeto otić u Finsku, koliko mi je bilo vruće. Ali moj bljedoliki nije bio u Finskoj. Bio je u Kanadi. U vukojebini od snježnih smetova crtali smo kućicu sa žutim prozorima. I pričali dugo u noć. Zapalila se iskrica! Potom nas je fibra odvojila u najluđoj novogodišnjoj noći. I sve je nekako bilo pogrešno. I moja ljubav prema njemu, i njegovi stalni nespretni izgovori da će, ću, ćeš…etc. Uglavnom je ostajalo na planovima i željama. Osim ponekoj stvarnosti. Koja se gotovo svaki put izjalovila. Kada bih mogla sabrati sve pegule života, mislim da su se upravo poostvarivale u toj bijeloj priči. No, ono što je bilo bilo je božanski. Cjelovi su bili baš onakvi kakvi trebaju biti…sočni…meki…puteni. Svaki je tražio još. A bilo ih je tako malo. Najviše u čežnji! Netko mi reče da je čežnja samo neuspjeh odvažnima, doživjeh oboje, ne volim čežnje jer hrane same sebe? Željela sam da spojimo obale….ušli smo jedno u drugo kao tektonske ploče jer svaki susret bje više od potresa. Sjećam se onog najžešćeg, rezultirao je mojom migrenom i tvojim herpesom! Dugo je trebalo dok sam shvatila da ta bjelina u magli osta tamo na sjeveru a povratkom u južne krajeve nesta čarolije. Često vidimo samo ono što želimo, trebamo. Hranimo se sitnim djelićima mozaika i doma u polumraku sobe slažemo kaleidoskop…želja! Ponekad nam se i posreći. A onda jurnemo svim skupljenim šarenim djelićima kako bismo uhvatili, zadržali ono što je već…prošlo! O kako sam slutila svaki put da je prošlo još dok nije niti došlo! O kojeg li prokletstva kad znaš da to što najviše želiš, slutiš, čezneš…neće doći? I toliko puta sam se oprostila od tebe. Potom, toliko puta ti prva poslala sms…na koji si obvezno odgovorio. Čestitao božić i novu godinu nakon mjeseci praznine od bjeline ničega. Čak nit brisanje brojeva nije pomoglo. Znala sam da si ti po dugačkom broju mobitela iz Njemačke! Puštala ti Ravela kako bismo se zajedno njihali na krilima čežnje. Često je želja ljepša od ispunjenja. Kao da smo to znali pa smo se davali na kapaljku. Kada si ti htio i mogao, ja nisam. Što iz inata što ih sticaja okolnosti. Kada sam ja htjela ti nisi mogao. Često sam se pitala: što si uopće mogao? Ova slova u stvari nagrđuju bjelinu i pustoš koja je ostala nakon što sam ti rekla: farewell my love! No ta ista bjelina ostavlja prostora nekoj drugoj boji? Možda da crnu pomiješam sa bijelom…obično sam voljela biti…siva eminencija samoj sebi! Tako sam se tješila. A onda, jednog dana mjesecima kasnije, slučajnim susretom, prošla sam skoro mimo tebe! Tvoj prekrasni široki osmjeh razlio se tvojim licem kad si me ugledao! I ja sam se smijala od uha do uha, iako nisam znala tko si? Činio se tako poznatim a opet... To sam ti i rekla kad si mi prišao: tko si ti?! Ostao si ovaj puta ti zatečen i zapanjen? Jer, ono što si mi učinio bilo je tako i toliko jadno da sam te naprosto izbrisala iz svog pamćenja. Nisam ti se niti imena mogla sjetit, iako dok si prošao, sjetih se! To mi se nikad prije niti ikad poslije nije dogodilo. Čovjek se pobrine sam za sebe, da manje boli, da preživi...da i dalje može voljeti? Iako nikad više tako se zaljubiti!

danas, u ovaj kasni sat, kako nemam gitaru, prebirem po nekim pričama iz davnina! zazvonio je mobitel i prenuo me iz svijeta mašte u stvarnost! nije regoč, nisu malik i tintilinići iz šume striborove, samo jedna iskričava priča iz vremena kada sam se još mogla zaljubiti! danas tako kako razmišljam ne želim pa nit ne mogu! to je ta volja koje nemaš (o kojoj priča mandarineto, alex)..jer sreo si tako puno nepoznatih ljudi koje si upoznao, prepoznao i...uglavnom nastojiš zaboraviti! oni drugi, koji su tu, kojih se sjetiš i koje nosiš kao frendove...u kasnim satim ne mogu ti pokucat na vrata, zavuć ti se u postelju i makar samo zagrliti, poljubiti i pričati, da ti ne dojade? ili samo zaspati uz tebe! ako nisi zaljubljen, svaki takav neki ti je suvišan, smeta, ne želiš ga kraj sebe! u kasnim satima, onaj kojeg želiš, nema ga! ne postoji, a htio bi. i zato si tu, jer nada doista uvijek umire posljednja! valjda s nama

Link

Jutar Sara!
ja si nekak mislim.....ne bi baš ni bilo uputno isprobavat one vratolomije iz mladosti.....koja bi to getriba stara 60-tak godina izdržala.Pa to ne bi izdržala ni Ruska vozila.Ti mater.....ne smijem se niti sjetiti....a opet....sretna sam da sjećanja postoje.

jutro dobro i tebi arapo! drago mi je da si opet tu. ma nije to bilo tako davno...ima možda pet let ili nešto više. no lekcija naučena tada vrijedi i sada! većinu stvari koje nam se dogode ne zaboravljamo nikad. naš korteks sve pamti ii uvijek je spreman na skok (obranu od napada). sva sreća da čovjek s godinama, kak veliš, stavi neku novu getribu i sporije vozi tak da nema više mijenjanja vozila! dok ide ide, makar i nejde!

i kako pomiriti te dvije potrebe...biti sam i svoj i biti s nekim? jesu li to doista,kako me život uči, nepomirljiva stanja?

dugo već razmišljam o tome, i taman kada pomisllim (čak i ostvarim) zajedništvo, osjećam kako se dobro osjećam kad on ode, kad imam svoju neku slobodu u tjednu, kada neke stvari koje volim radim sama...kada nalazim sitnice koje me raduju i bez kojih ne želim živjeti s nekim?

a onda opet, naročito s večeri kada liježem u svoj krevet, kad sjedam za stol za objed, kada sama šećem pesu više od desetljeća...želim nekog pored sebe. želim dijeliti te lijepe trenutke. a život je nepredvidiv, ne znaš kada ćeš poželjeti neku misao podijeliti a druge osobe nema kraj tebe? želim se jutrom probuditi uz svog čovjeka i staviti glavu na njegovo rame! o kako je to lijepo! kako je lijepo još uvijek, unatoč godinama, sjesti mu u krilo i maziti se...ko nekoć! grickati kokice uz čašu dobra vina i gledati neki dobar film...uz osjećaj da je njegovo bedro uz tvoje!

i kako objasniti osjećaj, kad si s tom dragom osobom i kad ti je lijepo, ali želiš da to nakon dan dva prestane...da se udaljiš, da spavaš sam i rasprostreš se po svom krevetu, da ustaneš kada želiš, da jedeš što hoćeš...da ne moraš imati obzira je li on završio u kupaoni i što ima taj dan...kako bi se uskladili? i kad si sretan kad ostaneš opet sam u svojoj rutini i tako poznatom i stvorenom ritmu desetljećima već? bilo bi mi zanimljivo čuti solere koji su nedugo imali neke veze...pa opet bili solo...pa opet bili u vezi? kako to kod vas funkcionira? kad kažem veza ne mislim na najčešće veze koje su tek puki boravak uz neku osobu iz nekih praktičnih razloga? mislim na veze tj odnose kada želiš biti s nekim....pa to onda i ostvaruješ? teško je to uskladiti? pokkušavala sam zadnjih godina (čak i upspijevala) imati takve neke veze i odnose...i bilo je lijepo, dok je bilo! potom postane manje lijepo...i čovjek (ili on ili ona) odluče ipak to prekinuti? trajalo je to i po 3 mjeseca, 6 mjeseci...jednom dođoh i do godine dana? je li doista odnos dvoje ljudi koje ne veže brak, djeca, zajednička imovina moguć tek kao kompromis? ok, kompromis je nešto potrebno...ali ako se sve pretvori u kompromis, što ostaje? ili tko? ja sigurno ne!

vjerojatno ovo pitanje muči mnoge ovdje...na koncu većina je tu iz nekog nezadovoljstva...bilo brakom, bilo vezom, bilo općenito svojim neispunjenjem (/normalno, ne poslovnim već emocionalnim i ljubavnim). ne govorim o onima koji su tu isključivo zbog sexa ali i oni imaju doma problem. koliko smo spremni otvoreno razgovarati o tome? znam, nismo. ups...niste! ja samo uz jutarnji kofi na glas razmišljam. često mi pomogne u bistrenju mojih misli, uma, dilema upravo ovo stavljanje na papir! zato valjda niti nemam traume već sve svoje krive drine ispravljam..jer ovak javno izgovorena jednom riječ, ne može to ne biti! ne možeš reći sebi (pa niti drugima) da to nisi rekao! ne možeš sebe zatajiti, pa onda nemaš problem apatije, bezvoljnosti i besciljnosti! točno znaš što te muči, što ne želiš...što želiš! i koje su ti dvojbe! nema života bez dvojbi, tako udobno žive samo oni koji imaju debele i velike tepihe koji služe samo tome da se ispod njih nešto skrije! dobro kaže jedna moja psihićka, kada spremaš u sebe, vani je sve čisto...ali kada čistiš iz sebe, oko tebe je smeće! ne treba to shvatiti doslovno, ali dugo već manje perem prozore, zavjese, usisavam, čistim, perem...više sam u sebi sa sobom! čistim sebe...no ne biste vjerovali koliko prostorija ima ta naša duša? i taman dok jednu očistim i dođem do kraja, skupi se opet ponešto...i glomaznog otpada i sitne prašine koja jedva da je prostim okom vidljiva?

samo pijem kavu, a kako me 5g mreža ne zamara (i ova postojeća mi je potkapacitirana) i kako me uvijek zanimala ljudska duša, radije dodajem gige nase, use nego li pokraj sebe! a sada ću put arene i malo šopinga...zavarat dušu i kupit malo ljubavi oliti proširit malo giga! povećat mrežu bez signala...ha ha...tako mi dođe čovjek bez ljubavi i potrebe za njom?