HIPOKRIZIJA

hm..ima nešto u tvojoj teoriji mandarineto? ali, poznato je da naš mozak sinapsama juri svaki dan našeg života! istim stazama, ali isto tako radeći i nove. bitno za dobar život je jednako obnavljati stare i raditi nove! kada to u prakticiranju života i činiš onda to otprilike izgleda prilično ležerno...ne siluješ se na odluke već one dolaze same od sebe...a onda nešto lijevo što smo onomad silno htjeli al nismo učinili, učinimo iznenada tek tako, ničim izazvani! ili obrnuto. kada shvati čovjek (istina možda i prekasno da puno toga djelatno promijeni) da se ipak sve u životu događa s razlogom (najviše učimo iz svojih pogrešaka), onda se pomiriš s tom činjenicom i ležerno živiš! nema više silovanja, prihvaćaš uglavnom sve što dolazi ili kad odlazi...sve češće i sve više vidiš u tome ljepotu prolaznosti! i sve više uživaš i u svojoj prolaznosti, s natruhama trajanja! dobar je to život koji uključuje jednako utabane staze (npr imam rituale kao jutarnje pijenje kave, odlasci u šetnje gotovo na uvijek ista mjesta). ali jednako tako i nove izazove, pa ću otići na kavu sa svojom frendicom koju znam 40 godina ali i sa čovjekm kojeg sam tek upoznala na iskrici, plesu ili slično. nažalost, da bi mogao tako živjeti to pretpostavlja osobnu slobodu (da nisi rob rada, djece, obitelji) kao i materijalnu (da ne moraš crnčiti po cijele dane i da si možeš priušitti poneki izazov)! no, najviše mi sami sebe omeđujemo jer nije nemoguće zato što je nemoguće već je nemoguće zato što mi mislimo da je nemoguće! zato, imaš moje odobravanje alex! svaki novi dan, kad silazim sa kreveta onako bosih nogu je izazov....kao da ne znam da li ću stati na meki tepih ili bodljikavu žicu? ali znam, jer ja znam da je uglavnom to moj izbor da li ću uopće zagaziti ili odustati? ono što je neminovno, ne možemo promijeniti (čak niti sebe uglavnom) ali ono što možemo..mijenjajmo!

(c/p moj komentar kod alex koji mi se zdopao, pače...mislim da je to moj credo stoga vrijedan zasebnog bloga)

credo (čita se kredo), lat. vjerujem, vjerovanje, kratka formula glavnih istina

u pravilu, nakon pola stoljeća dolazimo do samospoznaje...tko smo u stvari, a tko nismo...bili (ili jesmo)! tada se događaju prilično drastične promjene koje često obično izazove neki prijeloman životni događaj kao npr. smrt, razvod, neki drugi obiteljski ili poslovni krah...pače, čovjek dok stvara punim tempom (djeca, materijalno kućenje, dokazivanje u poslu etc etc) nema puno vremena za razmišljanje o sebi...tko je i tko nije! osobito žene moraju odradit svoje materinstvo. kasnije, kada ptići odlete..ogoljeli, ostajemo mi! obično začuđeni partnerom kojeg smo odabrali prije 20 i više godina, sobom i svojim preokupacijama koje uglavnom nismo mi...etc etc...tako promijenjeni, izraubani, sretnemo se sa sobom i moramo nešto učinit? nije da moramo, ali uglavnom činimo...dobro izluftamo sve kaj se može zluftat (posteljina, deke, jastuci), isprađimo tepihe i slične posobne stvari i krenemo u neki drugi (tzv novi) život! pri tome je dobro uvidjeti koja je prtljaga nepotrebna a stečena tijekom dugogodišnjeg putovanja kroz život a što je to novo i drugo što bismo željeli! ej, konačno se pitamo što mi želimo a ne što želi partner, djeca, susjedi, mama, tata....i eto nas! istina, prva polovica svog stoljeća je izgubljena (ili dobivena) ali postoji druga...ako ništa, da se opet nekako zajebemo! uživajte ipak u sebi!

jer, to je sve što imamo i što nam preostaje...kada odu svi!

Dobar je Sara i defintivno zavrijeđuje da ostane memoriran kao blog :-)