HIPOKRIZIJA

PRAVO STANJE STVARI (ŠAH MAT)

Uvijek (kad kažem uvijek mislim na zadnjih osam let na blogu) su mi išli na živce „kuleri“ na blogu. Bilo je ženskih jednako kako i muških. No unatoč razlici u spolu „rejting“ je bil isti. Sveudilj su se trudili ostavit dojam kak su oni kul i kak su tu slučajno u prolazi, poradi dobre zajebancije i zabave. Toliko su se trudili ostavit taj dojam da je to bilo grdo za videt. Jer, oni nisu luzeri koji ovdje stanuju. Danima, satima, godinama! Oni mijenjaju nickove lakše nego neki čarape. I imaju ih ko aševe u rukavu tucet. Oni pače otvaraju odmah na tucet nikova, koje onda ko špilove karata bacaju pred nas bijednike! Ko kad igrate šah a tamo neki silni piončići samo smeteju. Čemu uopće služi ta pješadija, osim da plješće. Njima! I raja im nekak povjeruje? Često sam se pitala zašto i pokušavala si to objasnit? Meni je to tako prozirno i uvijek dokučivo. No njima...hm...kad ljudi sami povjeruju u svoje laži nije im čak niti bitno što drugi misle? Ostali su kulisa, nužna za neki "dobar" scenario, ali ipak samo kulisa. Uvijek se može nać dovoljno dasaka, čavala i...zabijaj! Najniži oblik vrijeđanja (normalno, jer nemaš argumente) je iskrivljavanje čak i vlastita imena (nicka)? Po mogućnosti to mora bit neka ogavna kovanica koja bi odmah u startu nokautirala protivnika. Potom slijedi bujica još ogavnijih komentara kojima se treba dokazat da je dotični/a sudionik bloga...gnjida, đubre, niže biće, glupača, koza...jednom rječju ne zaslužuje nit gromoglasnog prdeža. Kojeg obilato koriste (kao i druge izlučevine i opise) koji bi trebali posvjedočit istinitosti njihovog nipodaštavanja sumnjiva (osuđenog) blogera! U toj zajebanciji i ruganju sve je dopušteno. Privatna prepiska, sedmo koljeno rodbine, svi živi i mrtvi, sve informacije i poluinformacije kao i judi polusvijeta koji su kadri zakardašit kontra...dotičnog/e za malo topline i trenutak pažnje! To se zove ljuti boj i osvješteno pisanje! Što više pljuvačke, to veća čitanost. I vike: držite lopova! To što je "car" parade gol, nikom ništa. Ta nećemo pričat o njegovoj "hudoj sudbi" glede...supruga, mame, tate, djece, ljubavnika, posla i ostalih sporednih stvari koje ili nema i nije nikad imao (a nisu stvari) ili ih je imao/la...prekomjerno. Nije važno imati dobar brak, djecu, posao koji te ispunja, ljubavnika (ne nužno)...važno je prokazati bližnjeg svog koji iole podsjeća na...sreću. Jer, to je proskribiran pojam na blogu, iako je novijeg datuma. Sjećam se dana kad se ovdje posve lijepo dijelilo ljubavnička i ljubavna preganja i došlo na blog poput ove očice večeras, samo da bi se ostavilo malo ljubavi...svoje i poželjelo drugima njihove! Čak su i iskričarski blogeri tako zgodno očijukali...ponekad i otvoreno zavodeći i vabeći. Istina, bilo je i iskričavog frcanja, jer ponekad se događalo da više momaka želi jedno te istu djevu ili više djeva nekog "dečkića"...al sve se to rješavalo džentlmentskim ukrštanjem mačeva od...riječi i slova! Bilo je uvijek sekti, skupina zatvorenih za bio kakve slučajne namjernike i blogere koji su bili svoji. Takvi nikad nikom nisu bii poželjni, jer samim time što su takvi, sumnjima su morala. Ta zna se da svatko nekom pripada, otpada, služi nekom interesu? Dvorska svita bloška obično je bila uviđavna i nije često (zlo) rabila palac gore ili dolje. Tek tu i tamo očitim kradljivcima ideja, originalnosti i hvastavcima. Tadašnji blog vrlo je brzo izlučio prave od onih drugih. Zato je i bilo malo, ali odabrano drutšvo koje je pisalo. Uglavnom ne bje slika. One su stigle na blog puno kasnije. Čak bih se mogla i prisjetiti s kojim nickovima, a jedan od predvodnika bje zelena žirafa sa svojim zvjerinjakom. Autsajderi su pokušavali tu i tamo s pisanjem al su mogli doć do izražaja tek radnim jutarnjim danom kada većina blogera nije nit pisala. Neki su stekli i "slavu" u takvim uvjetima pisanja. Znalo se da je večer rezervirano za druženje, pisanje, bloganje! Nije to jadikovka za M. Hopkins i njeno...those where the days, već posve suvisla kronologija zbivanja. Većini vas to je danas nepojmljivo, jednako kako je mnogim hrvatima put u pakao i dalje....popločen najboljim namjerama! Davno sam napustila taj put i te staze, na koje većina vas tek kroči. Ja mogu bez vas a vi još bolje bez mene. Stoga, nije svih ovih riječi bilo vrijedno ovo mjesto (koje čine ljudi) već ljudi koji su ga činili. Više ih uglavnom nema. Pokoji relikt (koko, vrbi, zlica) zajedo samnom je ipak...reliquiae reliquiarum. Kako davno bje dok sam igrala šah, dugo mi je trebalo da prihvatim...pat poziciju! Koja se očitovala u tome da nepišem, pišući! Predajem partiju (predaja nije mat, medo jer govorim o pat poziciji) i odsada ću biti tek povremeni više promatrač nego li sudionik. "vječnim" veselim blogerima, kojima je sve smiješno (osim njih samih). njima želim još puno glupih, tupih i inih bivanja ovdje! Plodonosnost nije upitna, kao niti ljudska glupost. I hipokrizija (kakav je i naslov ovog bloga)! U mojoj srednjoj školi kad smo imali apšit naručili smo na gradskoj lokalnoj radio stanici: rastajem se cigani sa vama! Neću vam pustit tu stvar jer bi to značilo da sam postala vi! Pustit ću sebi jednu, ma dvije... dobru, staru...prastaru...meni ušeć!

(neki linkovi, neki blog iz 2016.g.)

p.s.
sve je isto ko i lani!
Link