HIPOKRIZIJA

e sad, zašto ljudi inzistiraju na komunikaciji a nisu joj dorasli, nisam uspjela ubrati svih ovih više od 10 godina i na stotine komunikacija...što pisanih što verbalnih i osobnih? na svu sreću, blagodat je sresti ljude kojima je komunikacija ne samo vještina već i način da izraze svoju unutarnju svježinu, bogatstvo, okus, miris...ma sve što čovjek jest! nažalost, i to je rijetko. najčešće su to nemušti ljudi koji ne uspijevaju niti sa sobom zborit a kamoli s drugima. a kako ćemo o drugima, kada ne znamo i ne možemo niti o sebi? ljudi misle da je samo tako pričat. ljudi misle da je samo tako šutit. jer, ljuidi uglavnom ne misle! kako je to već opasna misao postajem i ja osoba opasnih namjera? drznuti se reći da ima tako puno ljudi sa tako malo ljudi, rekli bi neki...razapeti treba govornika! a one koji pričaju a nemaju što reći, hm...njih ćemo na tv, velliko platno, PR im napravit...pa nek pričaju razne rozge, bačićke, sevke, ciganovići i ostala svojta! oni pak koji šute a imaju što reći, dajmo im da kažu. a možda i mi da čujemo? slušajući druge, govorimo o sebi! u ovaj kasni sat...bez smisla i razloga, raspisah se u povodu balona. ima jedna dobra stvar kod dotičnog...raspukne se sam tako! ili odleti ako ga ne zavežeš? obično sam svoje balone vezivala za nožni palac! ili neki kamen ako se nađe na putu. umjesto da ga šutneš, posluži svrsi! o razlozima neću. njih ću ostaviti tebi da razmislliš jel ga imaš? čak i ako nemaš, nađi ga? možda je netko izgubio smisao i razlog pa upravo tvoje nalaženje ne znači njegovo gubljenje? svaka nit nas povezuje, čak i ona popucala. udjeneš u iglu i zašiješ. konac je ipak kraj svega!

sinoć sam malo kasno stavila ovaj blog i nisam imala volju elaborirat, al evo jutrom uz kavicu baš mi paše....pa da dodam prvoj misli i ovu prethodno ostavljenu kod odri na blogu u vidu mog komentara, na temu balona i komunikacije!
"da, u pravu si...pitaš se...ali važno je što čovjek sam zna o sebi? je li npr sjeo u taj balon tek iz dosade ili mu se na prvi pogled balon činio kao zabavna avantura? ili je morti sjeo zato kaj i sam voli let balonom pa je htio podijeliti to iskustvo? a možda je greškom ušao u balon, misleći da je avion? i tak...ima raznih solucija zašto je vožnja balonom završila fijaskom? meni je važno, ako sam se popela u balon da tamo i ostanem do kraja vožnje! koja može biti uzbudljiva, pomalo adrenalinska i opasna...ali još nitko nije preživio a da je živio! nažalost, mnogi krenu na put balonom a možda su prije bili za daljinski, krevet, crtić ili neku drugu radnju koja im pristaje? nevjerojatni su ljudi koliko nisu svjesni svojih nemogućnosti pa misle da nešto mogu. o tome da hoće, napisano je već brdo zajeba od knjiga! sve u svemu, nije sve za svakoga...pa niti let balonom! (moja pretpostavka je da je balon personifikacija pa sam u tom smislu ostavila i ovaj komentar)"

a ponukana događajima zadnjih nekoliko godina i upravo šumova u komunikaciji! pače, grmljavinskih nevera i munja koje su sijevale! nažalost, nakon takvih nevera zrak bude čišći i lakše se diše, ali u ovih nekoliko slučajeva zadnjih godina obrazac je bio posve drugačiji?

dakle, kao što kaže hepbern i ja u svojim komentarima, kad kreneš u neku priču (vožnju balonom možemo nazvati ulazak u vezu) nosiš sve svoje sa sobom!

usput, ugledavši i vidjevši lijepe krajolike (spoznavanje i događanje u vezi) neke svoje stvari ispustiš uz put, neke nastojiš popraviti (npr frizura, brk ili što već)...jer obično ljudi kojima je stalo dobro utječu na nas. i mi na druge, ako nam je stalo?

to i jest smisao veze...biti bolji s nekim! da ti bude bolje s nekim! ne trebaš nekog drugog da ti bude lošije, to ti može biti i bez njega! i kreneš pun entuzijazma (ili barem nade bez fige u džepu) na neki novi put (ili stranputicu) na kojem želiš stvarati i graditi! pomalo si naivan, nadobudan i nekako euforičan!

normalno, ja barem, neću niti ići na taj predivan put balonom ako me ne ponese želja za...letenjem! meni je to uvijek uzbudljivo...to građenje zajendištva i lijepi trenuci koji uslijede! odlasci u kino, zajednički ručkovi, izleti...pa i oni krevetni! upoznaješ osobu koja leti zajedno s tobom i svakim danom otkrivaš nešto lijepo i novo! i sviđa ti se to! i uživaš! normalno, uz put i sporadično srećeš i kojekakve zapreke, peripetije...ponešto što ti se i ne sviđa! o tome pričaš, kažeš!ili pak ne?

ali kažu da je ljubav kad voliš nekoga i sa svih njegovim manama! istina, za ljubav je potrebno vrijeme? nekima niti svo vrijeme ovog svijeta nije dovoljno? nekima pak, poput mene, par mjeseci je dovoljno da nekog zavolim! jer, volim sebe kakva sam s tim nekim! a teško je ne voljeti lijepo, meni barem!

jedino kaj mi ni dan danas nije jasno kak neki ljudi nakon par mjeseci zajedničkog leta, kad se cijelo vrijeme kunu kak im je super, kad su happy odjednom usred ljepota, čak i ljubavi koja se pomalo rađa....odustanu! pobjegnu...splaše se...nemam pojma? odjednom veliki i jaki, pametni dečki zbrišu! dovoljan je neki banalan povod, neka sitnica, neka glupost, neki nesporazum?

i kad takvo što doživiš par puta, zaključiš da su dečki ipak strašljive i čudne biljke koje pomalo podsjećaju na one maslačke...divni su kad ih gledaš, al čim puhne neki mali vjetrić (u vidu snažne žene) otpuše ih do kosti i korijena!

onda počneš na livadi punoj cvijeća izbjegavat maslačke! pa tratinčice...pa makove...i tak nekak ispada da je livada divno šarena ali samo za gledanje al ne i za branje! o vazi da ne govorim...tu i tamo kakav stručak!

eh, znam da sam sada jutrom uz kavu ja napisala više riječi i misli nego li netko u par godina pa ću stati i zastati! neka livada...neka cvijeća...ja ipak ne odustajem! niti od balona...jer pogled je predivan! prizemnima i onima koji imaju strah od letenja...neka im ga! ja se malo malo pa zaputim u ta bespuća ljudskih...dodira, osjećaja, misli...sve što je ljudski nije mi strano! ova plošna virtualna druženja nisu mi dovoljna! eto, neki dan je jedan dečko potegnuo iz splita da popijemo kavu, ručamo...i opredmetimo naše druženje! ima još ljudi koji se usude....i na tome nam svaka čast! a takvima onda niti balon nije daleko! samo treba posegnuti!

možda mi je odgovor pravi dao jedan meni jako dragi čovjek večeras? volio me svojevremeno a ostali smo dobri prijatelji...jer sam mu nekako ispričala sažeto ovaj moj zapis...i dok smo razgovarali u troje...svatko je rekao nešto svoje! a njegova misao mi je upravo danas falila u ovom zapisu, jer reče: znaš, ti odišeš osobenošću...ti imaš personality... i nije da muškarci pobjegnu, oni naprosto postanu toga svjesni i uglavnom ti nisu dorasli pa se povuku.! oni koji jesu znaju što dobivaju na poklon. oni drugi (a uglavnom su upravo takvi) navikli su na poslušne i ograničene žene koje prepuštaju muškarcu svu agilnost, prevlast i vodstvo! a muškarac voli takvo što...i iako mu prvotno to laska, teže mu je sa takvim ženama koje sve prepuštaju njemu, koje su povučene i skromne, jer i muškarac koji to voli je skroman...žene koje čekaju dočekaju! ove prve često vode, predvode, one znaju što hoće...one muškarcu otvaraju svoje dveri u svakom pogleldu bez srama i stida...od sexa do uma! on ju često slijedi i ne požali...i zna da vodi (ako zna) i da je vođen...i to je ta predivna žena koja zna, hoće i može! hm...za takvu spoznaju i takav muškarac zaslužuje sve hvale i lastve...jer, muškarac je najjači kad je najslabiji! kao i žena! eto, toliko za epilog vožnje balonom koju ipak, većina neće nikad iskusiti?

"Promatram slike. Plavuša se smiješi u mobitel. Fotke mi se ne sviđaju, odlučujem da se ne javljam. Svejedno i dalje gledam, ne mijenjam stranicu. Što je to u njenom pogledu?
Isključujem komp, stavljam fotić na rame, odlazim prolunjati gradom. Pokušavam srediti misli obilnom porcijom sladoleda na zasjenjenoj terasi. Sparni dan izvlači mi svu snagu, pa se polako, nogu na nogu, vraćam kući.
Nešto mi zunza u glavi dok se spajam na net, sili me da opet pogledam njenu stranicu. Šaljem joj poruku, ta ionako mi neće odgovoriti. Par besmislenih riječi, tek toliko da smirim crva koji u meni rovari.
Tu noć sanjam potok, bez izvora i ušća, sakriven vrbama, tako da ga samo ja vidim.
Ujutro čitam njen pristojan odgovor, začuđen da se uopće javila. Ponovo gledam njene slike, zgodna žena. Razmjenjujemo brojeve moba, dugo pričamo, dogovaramo se za sastanak za koji dan. Bože, kako ima ugodan glas!
Dolazim na dogovoreno mjesto, vruće je, sklanjam se u sjenu krošnji. Pirka lagani vjetrić, lastavica leti iznad moje glave. Spuštam pogled, ugledam je, nešto me strese. Sada nam preostaje samo da se upoznamo..." kada on ovako ispriča slutnju i njihov prvi susret tada njoj preostaje što? ukrcati se na balon? al, tako je puno balona u njenoj duši koji su ili pukli ili prepukli...ili još uvijek krhotine lebde tu negdje...kako sa svim tim izaći na kraj?

kako je dobro iz daljine, prikrajka promatrat sve to i ne sudjelovat? a opet, kako ne sudjelovat?

"Biti bolji s nekim...."
Cijeli taj komentar bi potpisao..:)