HIPOKRIZIJA

V. rasprostre šareni ručnik na šljunčanu plažu. Osvrne se oko sebe... Prohladno prijepodne, nigdje nikoga. "Baš me briga, odoh plivati!" Polako umoči nogu u vodu. "Brrr". Svejedno ulazi, želja za plivanjem nadvladava osjećaj neugode. Baca se u more i nakon par zamaha rukama nelagoda nestaje. Ispunjena zadovoljstvom, pliva sve dalje i dalje, ne primjećujući da obrisi obale postaju sve manji. Kruži očima, na obzoru ničega, oko nje je nepregledno more. Struja i blaga bura odnijeli su je na pučinu, nigdje nikoga, ni najmanjeg čamca. Duboko udahne i krene u smjeru u kojem je misli da se nalazi kopno. Na izmaku je snaga, pokreti ruku i nogu su sve sporiji. Hvata je očaj. "Gotovo je", prođe joj glavom. Oprašta se sa najmilijima, a onda veliko ništavilo...

Svjetlo bolno bliješti. "Dakle tako izgleda kraj... ili novi početak?" "Gospodine, izgleda da se budi!" začuje glas. Ne može odrediti od kuda dolazi. Osjeća vibracije. Jako zakašlje, izbaci iz sebe mlaz vode. Ugleda zabrinuto bradato lice nagnuto nad njenu glavu. "Što se dešava? Gdje sam?" grglja. Opet zakašlje, opet mlaz vode iz ustiju. Brada i brkovi na licu se razdvoje u smiješak: " Budi mirna, na sigurnom si." Lagano je pomiluje po kosi: "Ja sam kapetan Nemo, a ti si na mom Nautilisu." Ona ga upitno pogleda, želeći nešto reći. "Tiho, ne govori. Sakupi snagu", reče. "Sigurno te zanima kako si se našla na mojoj podmornici? Znaš, ove godine ronimo Jadranom, a baš danas smo odlučili posjetiti Većku kulu kralja Pasoglava." V. dolazi k sebi: "Kako ste me našli, plavu glavu u plavom moru?" "Iznad tebe je bilo jato lastavica, koje su se ponašale vrlo čudno. Umjesto da lete prema jugu, one su kružile iznad jedne točke. Zaintrigiran, usmjerio sam podmornicu prema tom mjestu i ugledao te. Samo što nisi potonula. Oteo sam te moru, sada pripadaš meni." V. se pridigne, stane na još nesigurne noge, zagrli ga i poljubi u obraz. "Hvala!"

Kad se malo oporavila, Nemo je uhvati ispod ruke i povede u razgledavanje. Raskošni saloni puni skupog namještaja i slika, blistava strojarnica, puna skladišta hrane, prostorije sa torpedima... Opisivao joj je kako što radi, čemu je svrha ovog ili onog. Članovi posade su tiho promicali pored njih, obavljajući svakodnevne poslove. "Krasno mjesto", reče mu nakon razgledavanja, dok su sjedili u jednom od salona i pijuckali crno vino. "Ali ja bih se ipak vratila na kopno. Hoćeš li me, molim te, iskrcati?" "Nažalost ne mogu, tako bi moja tajna bila otkrivena. Svijet bi saznao mene i podmornicu, a to ne mogu dopustiti. Smatraj se gošćom, imati ćeš kraljevski tretman, a kasnije... Lijepa si, mogli bi...", tu on uzdahne i naglo napusti prostoriju.

Tu noć V. nije mogla zaspati. Vrtjela se na udobnom krevetu natkrivenom baldahinom, smišljajući kako da pobjegne. Prisjeti se da joj je Nemo pokazivao torpedne cijevi i kako se aktiviraju. U tišini navuče na sebe kupaći kostim i polako otvori vrata. "Nema čuvara!" usklikne u sebi. Bešumno klizne opustjelim hodnikom. Stigla je do komore sa torpedima, bez da ju je itko primjetio. Uđe i zaključa vrata iza sebe. Pogleda kroz cijev za ispaljivanje, kopno je upravo pred njom u smjeru istoka. Uskladi žiroskope, namjesti samoispaljivanje i upuže u cijev. Zatvarač cijevi se automatski zatvori i ona ostade u mraku. Začu se zvuk pneumatskih pumpi i ona osjeti strahovit pritisak stlačenog zraka. Već je bila u nesvijesti kada su se prednja vrata cijevi otvorila i ona izletjela prema obali.

Protrlja oči, leži na svom ručniku, osjeća žuljanje šljunka ispod tijela. Sunce sada prži i dalje pustu plažu. Kruži pogledom, grane borova se lagano njišu, sjene postaju sve dulje. "Kakav je ovo bio san!" misli, "ali od kuda mi ova tetovaža ispod lijeve sise?" (autor D.P)

p.s.
ovu ljubavnu priču u kojoj sam ja glavna akterica dobila sam danas od svog dragog na messenger! prekrasna priča, prekrasan pisac...dečko iz centra zagreba, generacijama već u kući sa vitrajem u hallu, kaminom od keramičkih pločica u boji koji podsjeća na onaj katarine velike iz ermitaža? samo sam jednom u životu bila u ljepšoj kući...ona druga bila je djelo jednog arhitekta, podno sljemena koju je sačinio samo za sebe! ostala sam paf. al ova je više po mom ukusu, s početka prošlog stoljeća, u ovoj sam ostala paf na luster, koji se sa prvog kata spuštao do prizemlja...hall ogroman, sa stepenicama ko u glembayewih...slike i antikni i secesijski namještaj na sve strane, puno, puno knjiga...malo je takvih kuća u centru zagreba! i takav jedan gospon, obrazovan, pametan...pisac očito...piše meni ovaku ljubavnu priču! wow...mora da sam ipak dama! ali, da bi netko mogao procjenjivati je li neka žena dama morao bi biti barem...gospon! znate, ne može šloser procjenjivati inžinjera....niti kv radnik vkv majstora...fukara je fukara a gospočija nije samo po porijeklu...to se ima u glavi i manirima. to se čak i uči (sjetite se samo pigmaliona i te parodije gospočije) i ima ili nema. tko je kriv kmetima i fukari kaj misli da ih svašta pripada? a moja malenkost je na moru i "patnju mladog werthera" čovjek je sročio u gornju priču! priznajte da ima smisla za ispričat priču...pa makar i ja bila glavna glumica! lijep je to osjećaj ....nekome biti nešto


Link

koja je poanta za mene ove priče? pa možda u tome da sam sada i ja shvatila da migoljim i izmičem...a da on to vidi i osjeća? ništa, moram zaronit (a imam strah oliti fobiju od zatvorenog prostora, osobito podmornice), povuć nemu za ruku i brzo izronitpa mu dat umjetno disanje! i onda...tako su oni sretno živjeli onkraj plićaka! podmornica zvana nautilis otišla je u rezalište a ona je otišla do prvog tatoo salona poradi sise! to je jedini dokaz da sve ipak nije izmišljena priča!

Trudila si se...kaj je je..

Jutar!
Blago tebi i mašti...ja sam malo zakinuta za to......ne skroz ali.....dosta i ...živim u stvarnosti.Ponekada poželim sanjati i to sam uspijevala u dvoje...sama i ne želim.No...moja zbilja je često bila kao san...prekrasna i stvarna.Znam da cu jednom opet maštati u dvoje.

Ha ha dovla... Trud tek predstoji! No ja sam poznata trudbenica tak da...lijepa ti ona plažica od neki dan

Jutro arapo.. Nemam nit ja preveć mašte za takve priče... Al moje pitanje autoru kak je došel do neme i nautilisa reče... Pa ti si mi inspiracija a neki dan sam nekaj čital o nautilisu... I eto priče! Meni trenutno nije nitko a voljela bih... Možda se i meni posreći?

i da, prije no što odem na kavu i zaronim, nemrem si ne postavit neka pitanja? rodila sam se u gradu, kasnih pedesetih godina....podno jedne jako stare i velebne građevine. živjeli smo u prizemlju jedne krasne kuće u stanu od više od 100 kvadrata, ogromnim vrtom kakvi su bili uobičajeni u kućama 20 sstoljeća. sa kupaonom, istina peći na drva, kaminima i ostalim blagodatima ugodna i udobna života! nije moja zasluga, ali kad odrastaš tako naučen na neke civilizacijske dosege normalno ti je da je to normalno! nek se mnogi zapitaju gdje su i kako živjeli ranih 60. godina ili kasnije..jesu li odrasli sa kupaonom, u svojoj sobi, svom krevetu, u čemu, kako etc etc....pa nek se onda sprdaju o gospodi i drugovima? ja sam uvijek bila drug a nikad gospođa...jer gospođe ne rade, cijeli svoj život za sebe i druge! starci su me odškolovali, ali veći komad svog života sam samu sebe "odgojila"....dakle, radnička i građanska srednja klasa bila je moj početak i tako sam odrasla. radila sam na sebi dugo, puno....možda baš u pogrešnom smjeru, ali kak veli jedan meni od najdražih frenki boy-a...this is my way!

An pasan... Uz popodnevnu kavu(pakleno je vruće za bilo kaj drugo) opet malo svratih ovamo. Zanimljivo je čitat ljude koji drugima spočitavaju isključivost a svoje uopće nisu svjesni. Jer nametanjem samo svoje istine (koja često boli a ljudi najmanje vole kad im činjenice hitiš u lice) ljudi silom žele čuti potvrdu drugih te njihove istine! Čemu to... Ne pitam samo vas već sam često i sebe... I tako je nebitno što tko misli o našoj istini

Dobro je kad čovjek nauči (iako još učim) živjeti sa sobom. Nije to lako ali nekako mi je uvijek išlo lakše nego sa drugima? Više jedva da čujem druge... Jer oni pohode staze koje sam ja davno već napustila... Če u da ih čekam, zadtajkujem... Osluškujem... Ha ha u najboljem slučaju mogu čut škoru... Halida... Nešto što svi živi slušaju... Gledaju... Nisam ta