HIPOKRIZIJA

Kako prepoznati onaj trenutak kada prestaješ biti svoj a postaješ dio tuđeg ja? Kako prepoznati trenutak kada napuštaš svoju samoću a grliš tuđu? Kako prihvatiti da dobivaš pratioca, a gubiš dio sebe i svoje slobode? Zar su godine navike tako ojačale istu da više ne želiš promjenu za kojom žudiš? Zar je dijeljenje sebe postalo napor? Ta u naporu samoće prođoše godine. I silno sam ju željela otpratiti, ispratiti...nekamo drugamo! A opet, sada kada osjećam da mi se sve više uvlačiš u moju svakodnevicu, kada mislim na tebe dok se probudim, kada razmišljam i razgovaram s tobom dok vozim, dok radim sve što inače radim. Kao da te osjećam uljezom? Kao da te ne osjećam baš stoga što te osjećam! Zar je doista dugi niz godina, događaja, izgubljenih nadanja, očekivanja...zar je doista tako moćna brana novom snu o sreći? Jer nije da ga ne možemo sanjati, već ne želimo? Jer nam je želju uzeo strah! Onaj strah od letenja (ali ne Erikin) da bismo se mogli vinuti i opet....pasti! Pa stoga niti ne pokušavamo? Denver blu dekicu stavila sam pod glavu, sklupčila se na jednako denver plavom dvosjedu. Ona mi se pridružila...što zbog mekane dekice a što zbog mojih toplih misli. I tako sklupčane, dočekat ćemo jutro drugog dana. Bez tebe. Neću valjda požaliti, ne što te nema, već što će te biti?
/25.04.2012. u 22:51/

(na ovaj objaveljni zapis-blog ponukalo me jedno drugo promišljanje koje me okupira ovih dana? kada nastaje veza? da li trenutkom kad se s nekim počnemo viđati? da li trenutkom kad jedno drugom kažemo da smo cura i dečko? da li trenutkom stupanja u intimne odnose (ne samo fizičke već i one intelektualne)? ii je to ipak stvar koja se događa...i budemo svjesni da se događa kao vezanost uz nekog, za nekog...kako sam gore opisala? i znamo da je to to? ne ištem odgovor..samo čekam da mi.... prođe vrijeme?