HIPOKRIZIJA

umjesto dobro jutro., iako bih prije rekla laku noć?

(16. siječanj 2011 u 9:53 prvi put moj facebook)

I opet se vraćam…umijeću ljubavi

Ljubav je moguća jedino ako dvoje ljudi međusobno komunicira iz centra svoje egzistencije i ako pri tom svaki doživljava sebe iz centra svog postojanja. Ljubav nije mjesto odmora, već neprekidni izazov, mjesto neprestane aktivnosti, rasta, mjesto zajedničkog nastajanja…umjesto da bježe od sebe. Sporedno je pri tome da li među njima vlada harmonija ili sukob? Čovjek iako u svijesti nosi strah da neće biti voljen, zapravo boji se da ne bi volio. Vjerovati u drugu osobu znači biti siguran u pouzdanost i nepromijenjenost osnovnih stanovišta, srži njene ličnosti. Za ljubav je važna vjera u vlastitu ljubav, u njezinu sposobnost da proizvede ljubav u drugih. Biti voljen i voljeti zahtijeva hrabrost da se procijene izvjesne vrijednosti kao najviše vrijednosti…te da se učini skok. I stavi sve na te vrijednosti. Hrabrost iz očaja je suprotnost hrabrosti iz ljubavi.

Mišljenje nas može dovesti jedino do spoznaje da nam ne može dati posljednji odgovor. Svijet misli ostaje uhvaćen u paradoksu (proturječju)! Jedini način koji nam omogućuje da svijet potpuno shvatimo nalazi se, ne u mišljenju, već u činu!

U doživljaju sjedinjenja!

Stoga je borba mišljenja…nepotrebna!

Voljeti znači obvezati se bez garancije, prepustiti se potpuno nadi da će naša ljubav proizvesti ljubav ljubljene osobe!


Svemu su nas učili…zbrajati, oduzimati, množiti, dijeliti….trgovati! Jedino nas nisu učili ….voljeti!


I zato, neću se boriti s…tobom...again!

(09.02.2014, 9,54 drugi put)

kako nemam novih priloga oliti mrtvih slika živih događaja (sve vrvi na fejsu od vodenjačkih i inih fotki ovih dana) ostaše mi samo...riječi!



Link

insomnia me prati već nešto dana! nije ugodno kad se budiš svaka dva sata? izgleda da su neki računi stigli na naplatu!

prošle su dvije godine moje mirovine! dobar je to osjećaj...iako se trebalo naviknuti na drugi i drugačiji tempo života! uvijek sam jurila...privat, poslom...nikad nisam imala dovoljno vremena? sada ga konačno imam. ali, zato valjda i dođu neka druga ograničenja (starost, pomalo bolest) kako ne bismo posve se raspustili i prepustili?

ovdje više čovjek nema što pročitati! blog se definitivno pretvorio u slikovnicu. njih jedva da više i moja unučica, petogodišnjakinja, da čita tj gleda! mala vunderkindica je spremna i za školu! to je tako kad imaš bogate roditelje koji te mogu razmaziti ne samo novcem već i svojom pažnjom jer si im centar svijeta! a baka ko baka, baš i nije neka niz dlaku. a to se kažnjava! apstinencijom. ovih dana bilježim i dva mjeseca bez unučice. nisam podobna?

nisam nikad niti bila! niti kao žena (previše sam znala, htjela, mogla), niti kao kolegica na poslu (sve mogla bolje i više od drugih), šefovima nikad nisam bila pri duši (ukazivala na probleme, njihovu nesposobnost, svoje znanje jer mi nisu bili dorasli)...u obitelji sam isto bila crna ovca jer sam obično vidjela dalje i više od ostalih pa počesto post festum bila u pravu, a drugi ne opraštaju vlastite greške i tak...sve u svemu...prilično je prazno i pusto pokraj mene! istina, imam par prijateljica i prijatelja...onako istinskih koji su tu već desetljećima...neki godinama. oni prolaznici su otpadali ko zrele kruške, bili pa više nisu! bivši dragani, bivši prijatelji i prijateljice...ma bogat mi bio neki taj moj život! ne mogu se potužit, svačega previše a ničega dovoljno!

eh, da...dobro je kad ljudi verbaliziraju prijepor? nesporazum...što god. ljudi uglavnom to ne znaju, ne čine...a to je osnova dobre komunikacije i veze! iako i veza može biti bez veze...ha ha