HIPOKRIZIJA

jutrom, onako pred ogledalom u kupaoni razgovarah s tobom! nije to bio razgovor ugodni, a niti svađa. i da hoću ne bih to mogla niti znala. jer, znam da ti je pepeo razasut kamenjakom i teško da bih znala kad bih možda i stajala na njem? pa ipak, kada sam te zavoljela prije silno godina (prije više od 30, voleći te 20) naslutila sam da ćeš ostaviti neizbrisiv trag! jer, da bi žena spoznala koliko je žena, treba takvog muškarca! stoga ću (u ova mirna jutra kada je jedino izvjesno da bu sunce izašlo i zašlo) se prisjetiti jednog svog zapisa na blogu prije cca 11 godina! i knjige Žene trče s vukovima, autorice Clarisse Pinkole Estés, koja mi je bila inspiracija za ovaj moj zapis!

(moj blog 2009.g.)
Žena koja je obdarena nježnošću, ženstvenošću, oblinama…fizičkim atributima svoga jastva…pa potom ima nečega i u svojim vijugama koje čak i koristi ima protiv sebe gotovo sve muškarce…i žene!
Oni prvi ne vole uz ljepotu cvijeta osjetiti mudrost i snagu..npr. vjetra, oluje…jer to ne pristaje uz cvijet! Jer biljka je…biljka, ovisna i nejaka o vodi, zemlji…tako puno toga! Kome trebaju jake žene, osim one same sebi? A ako kojim slučajem i naiđu na takvu, pa ih ona zaokupi, osvoji…osjećaju ih kao vječno rivalstvo…kako duha tako i tijela…jer…one su poželjne i drugim pripadnicima čopora, a mužjaci ne vole dijeliti svoje vlasništvo! Oni vole uzimati tuđe vlasništvo!
One pak, žene intuitivno osjećaju svoje suparice, otimačice pa nagonski žele osvojiti (ili zadržati) očeve svojih budućih potomaka, pa ih osjećaju kao prijetnju i nastoje ih eliminirati! Pri tome sva su sredstva dopuštena a priroda je žene doista obdarila plaštem kameleona! Koji se može kupiti u raznim njegovim bojama…cipela, torbica, šminke, haljine, donjeg veša…svih onih izmišljenih stvarčica kojima bismo mogli pokoriti i osvojiti i Atlantidu a kamoli jednog muškarca.
Pa kako onda opstaju takve neke čudne žene koje ne objavljuju abdikaciju niti tijela..niti duha!
One ljubav žive u sebi, one šapću ljubavne riječi, one koračaju i klize nečujno..one ostavljaju tragove…bez traga, duboko u dušama ljudi…o kojima se ne priča, o kojima se šuti nedjeljom za ručkom, subotom u krevetu uz ugašeno svjetlo.
Te žene uglavnom imaju ostavljene muškarce ili su ostavljene same. one žive u prikrajku tuđih života, onih koji ih nemaju, a da toga nisu svjesni! One se ne odazivaju, jer ih ne zovu. remetile bi uobičajeni ritam roštilja, ispraznih razgovora i ispijanja pive! Njih se ne zove niti na književne večeri nekih ružnih žena jer ne uklapaju se svojom ljepotom, ženstvenošću…
One ne pripadaju nigdje..nego sebi, njih nitko ne treba, jer one ne trabaju radi trebanja. iako su željene….voljene…samo vjetar zna njihovo ime….i njime mrsi kosu…vječnosti!

(ovaj današnji blog posvećujem jednoj mladoj ženi u vjeri i želji da će naći ljubav kao što sam je ja našla u njezinim godinama)

c/p izvadak-tekst iz knjige žene trče s vukovima Clarisse P.E.
"....
Ti prolazni „okusi divljine“ dolaze tijekom tajanstvenosti nadahnuća: Ah, evo ga-joj sad ga nema. Čežnja za njom dođe kad nabasamo na nekog tko je osigurao tu divlju vezu. Čežnja dolazi kad shvatio kako smo malo vremena posvetili mističnom ogrnjištu ili vremenu snivanja, premalo vremena vlastitome kretivnom životu, životnome djelu ili pravim ljubavima.
Pa ipak to su ti prolazni okusi koje primamo i putem ljepote i putem gubitka, zbog kojih postajemo tako ucviljene, tako uznemirene, tako čeznutljive da na kraju moramo krenuti u potragu za divljom prirodom. Tada skočimo u šumu ili pustinji ili u snijet i trčimo iz sve snage, očima pretražujući tlo, naćuljenih ušiju, tražimo ispod, tražimo iznad, tražimo neki ključ, ostatak, znak d aje još živa, da nismo propustili priliku. A kad dpronađemo njezine tragove, tipično je za žene da pojure iz petnih žila kako bi se sustigle, da rasčiste stol, raščiste vezu, pročiste glavu, okrenu novu stranicu, ustraju na prekidu, krše pravila, zaustave svijet, jer bez nje više ne kanimo dalje.
Kad je žene jednom izgube, a onda ponovo nađu, trstit će se da je zauvijek zadrže. Kad je ponovo steknu, borit će se iz sve snage da je zadrćže, jer s njom cvate njihov kreativni život, njihova veza ponovno dobiva značenje, dubinu i zdravlje, njihovi ciklusi seksualnosti, kreativnost, rada i igre ponovo se uspostavljaju, prestaju biti metom grabežljivosti drugih, stječu jednako pravo pred zakonima prirode na rast i razvoj. Tada njihov umor na kraju dana proizlazi i zadovoljstva poslov i pthvata, a ne iz zatvorenosti u preuski način razmišljanja, posao ili vezu. Instinktivno znaju kad nešto mora umrijeti, a kad živjeti, znaju kako otići, znaju kako ostati.
...žena koja živi na kraju vremena ili
Žena koja živi na rubu svijeta
Shvaćanje naravi divlje žene nije religija, nego praksa...poznavanje duše (Psyche-duša i logos-poznavanje) . Bez nje, žene nemaju uši kojim abi čule njezin govor duše ili primijetile udaranje svojeg unutarnjeg ritma. Bez nje, ženine unutarnje oči zatvara neka sjenovita ruka, a čitavi dijeovi njezinih dana prolazu u poluparalizirajućoj dosadi ili pak jalovim željama. Bez nje, žene gube sigurnost uteljenjenja svoje duše, bez nje, zaboravljaju zašto su tu, tek izdržavaju, dok bi inače održavale. Bez jnje uzimaju previše, premalo ili nimalo, bez nje šute, dok zapravo izgaraju, divlja žena ...ta divljakuša, prototip je žene...bez obzira na kuluturu, bez obzira na vjeru, bez obzira na politiku...ona se ne mijenja. Mijenjaju se nejzini ciklusi, njezino simboličko predstavljanje, ali u biti, ona se ne mijenja. Ona jest što jest, i čitava je. Ako ih se tlači, ona se bori, koliko je god pritisnu..ona se ponovo uzdiže...zabrane, priguše, muče proglašavaju opasnom, ludom i drugim ponižavajućim imenima, ona probija iz žena, tako da čak najtiša, najsputanija žena čuva tajno mjesto...čak i najpotlačenija ima tajni život, s tajnim mislima i tajnim osjećajima koji su bujni i divlji, prirodni...čak i najuhvaćenija žena stiti to mjesto divljeg sebstva, jer intuitivno zna da će se jednog dana pojaviti neka rupa, otvor, prilika..."

Saro...
Ovo, ako i nije meni posvećeno, kao da jest.
I, ako ne zamjeraš, sejvat ću si u wordu?
:*
Kakav tekst. I kakva žena!

..sve sam pročita ..ništa nisam razumija
opilo me ovo sunce proljeća
o ženama nisam zna ništa ...
samo da ima posebni i onih koje mi nisu po ukusu ...
... jutros sam vidija zeca u kupusu .... poša sam ubrat blitvu za soparnik ...
.. naša kitu šparoga ... susida mi se smijala ... opet joj osigurač izbacija
... a sad ću čitat ponovo ..naravno prije sna ..zgodna priča

..i da dođeš malo sebi ..dok još imaš kome
... da prije otvoriš oči ...a onda usta koja govore
.. kao ti ateista ... meni se činiš pomalo zločasta ...
ili samo bacaš neko nešto iz sebe ...

Brkata, ti si me neki dan svojim zapisom potakla da izvučem ovaj moj zapis i knjigu... Jer sam osjetila te kao takvu ženu... Ali tiče se mnogih žena koje trče s vukovima! drago mi je da si se našla i slobodno spremi!

Raky, ne sudi (o) ženi kojoj nisi u oko pogledao, koju nisi dotaknuo? Kad takvo što učiniš...ili jesi ili nisi..nadam se da jesi kad tad u životu? Tad ne poznaješ nit vraga nit boga a i ateisti postanu vjernici kad dožive ljubav!

ne sudim nikada ,,nit itkome
to je samo moje mišljenje ... pored tebe muškarac i nebi treba imat svoje mišljenje
..onako imam ja svoje ja ...da draga ... e jebi ga
.. zašto ona potreba napad na nekoga ... kao da nemaš ništa lijepoga napisat o sebi
... ili je to samo ona jaka struja ovih zapisa ... kad se ima potrebe napast nekoga ....
... i zbog te loše energije .... ljudi i ne pišu ništa ... jer znaju da je komentara negativan
... a takav je svjet ... lijep ....
.. kažeš ljubav ... e ljubav ... da ljubav .... ljubav je uskrsnuće u samom čoviku
kad se to doživi imaš sreću ....
samo neki i neznaju put do toga .... gube se od svog interesa ...
...