HIPOKRIZIJA

dobro jutro arapo! u svoju priču unijela si toliko ljubavi (ali i boli)! stoga držim palčeve da udomiš neko stvorenje u vidu pesa! i sama sam tako, kad sam ostala solo (kćeri se udale i otišle svojim putem, ova jedna čak 700 km daleko) imala sam potrebu nekom se dati! nekoć ranije, imala sam mačku (jedan mačor i jedna mačka) koju sam isto tako, kad ju je kćer donijela ko malo mače cijelu noć držala na grudima i tam je nakon plakanja zaspala (osjetila je valjda otkucaje mog srca i mislila da sam joj mama ha ha)! i tako se moja cura (lovačka pesa) i ja družimo već više od 10 godina. ona je sada već stara, ako i ja! ona nema nikog osim mene a i ona je moja obitelj! ispočetka je bilo svega (skoro sam živčani slom doživjela) jer sam ja radila a ona onako mala od mjesec dana bila sama doma! i danas imam zgrižene štokove u stanu, popišani parket i druge tragove koji podsjećaju na njeno odrastanje! ali, dala mi je sreće kao malo tko ili što! imala sam puno veza zadnjih 10 godina ali ispada da su to sve bili prolaznici a ona je ostajala! bilo je i nerazumijevanja od drugih ljudi za moju pesu i naš "suživot!" ali...nije mi žao što sam ju udomila! istina, to je i obveza (i košta) ali i ti si valjda osoba koja mora davati i u davanju vidi smisao! i nemoj predugo čekati....kreni što prije, jebeš koronu...mi smo jači od nje! i predlažem ti da uzmeš curu...lakše ih je kontrolirati..a ako je uzmeš iz skloništa oni odmah tamo i čipiraju i potom steriliziraju na svoj trošak! sretno!

p.s.
ova prva fotka je još iz dumovca, imala je ciglih mjesec dana...i plave oči u koje sam se odmah zaljubila! a ova zadnja je gospođa u godinama...negdje ovih dana!
isprika ako je neprimjereno kaj sam ti posvetila blog, nekako ovaj prostor ovdje ponekad doživljavam isto kao obitelj i stoga sam ti kao član bloške obitelji poželjela pripomoći u tvom naumu!

a gleč srčeko koje ima na glavi! istina, uvijek je imala i krmeljave okice...nažalost tu nisam puno mogla učinit!

bome smo se opet tresli...nimalo ugodno?

Predivni pas.
Zaista ima srčeko na glavi :))

Potres....grozno. Baš neugodno. Nadala sam se da smo s tim završili i evo opet treslo! :(

Još jedan razlog za imati pesa je upravo potres? Jer, i ovaj put djelić sekunde prije tutnja moja pesa je reagirala... Digla se i prestrašeno krenula! To je i meni bio znak i nakon toga sam čula tutanj i osjetila trešnje! Još od onog prvog gadnog samo gledam pesu i sve znam, životinja osjeti prije opasnost!

A zvao me i frend... On je baš bio na livadi u granešini (markuševac) veli da mu se tlo pod nogama drmali.. Užas

Bok brkata... Tnx... Da, pesa je divno stvorenje... Tim više što su joj mamu (istarski gonič) napucali kad je bila skotna... Pa su je spasili... I mamu i sve te štence! Zato se moja Sara (tako se pesa zove) panični boji pucnjave... Ostala joj ta trauma iz majčine utrobe!

omg katastrofa :((( pa kako joj ne bi ostala trauma... ostala joj trauma, ali joj je život kompenzirao vlasnicom koja je toliko voli! :)*

Hm... Glede traume... Svi mi nosimo ožiljke? Eto npr ja danas... Meni onaj prvi potres ostavio trag da nisam zadnjih mjesec dana dobro spavala jer podsvijest i strah čine svojr... Ta neizvjesnost i život zvijeri koja čuči i stalno čeka na bijeg jer vreba opasnost... Ubire svoj danak? Pa sam ja npr danas malo pukla... Tj nisam se mogla smirit, dok nisam maznula jednu malu žutu i sjela uz svoju pesu! Ne zna se tko je koga tješio? 2 mjeseca izolacije ostavilo je traga i na meni koja sam se nosila s 2 djece sama... U ratu, trebalo je to podić i odgojit.. .sve te godine borbe stignu na naplatu!

Kakva su to mila bića...predivno.Ufff.....na sto vaga sam!!!

dobro je, čovjek u takvim nekim situacijama života spozna tko jest i tko nije! i koga ima i nema! moram priznati da su me ovih par mjeseci iznenadila moja djeca (njihova briga za mene i želja za pomoć)! lijep je to osjećaj da imaš djecu kojoj si važan i koja skrbe, bez obzira kaj ne skrbe! lijepo je imati i prijatelje koji svakih par dana zovu, s kojima možeš u dugim danima i večerima pričati jer ih ne možeš vidjeti! lijepo je imati znance koji ti se jave nakon predugo vremena, ali ti se ipak jave! lijepo bi bilo imati i neko drago biće kojem možeš poželjeti laku noć, dobro jutro i ispričati san u kojem ti nedostaje? no, dobro je kad znaš da toga nema a ti živiš i dalje...jednako dobro! napustila sam sve te obale...očekivanja, traženja, nenalaženja! mirne su mi večeri, da nije potresa i nekih podsvjesnih strahova, bile bi mi mirne i noći! istina, još se sjećam kako izgledaju nemirne noći ali više ne sanjam takve. možda ih niti ne želim, jer znam da ih ne može biti! uvijek sam stavljala upitnik i uskličnik s razlogom. i poneku točku.

zanimljivo je da su mi dvije "pojavnosti" najbolje društvo...moja pesa i igra pasijans! osobito u ovu uru! ona izvaljena na debelom tepihu kraj mene i ja, kraj sebe! kako god okreneš, sara i ja, ja i sara!

onako jutrom uz kavicu, gledam te dvije slike i vidim...vidim kako jedan cijeli život (istina pseći) stane između tih dviju fotki! tako je i s čovjekom. odjednom, sve jasno vidi...i otamo otkuda dolazi i tamo kamo silazi! nije to melankolija, nije to pesimizan...to je bistar um i zrno soli! ako čovjek u tim nekim godinama ne posloži prioritete kako treba, luta ko ukleti holandezu i nose ga vjetrovi od hridi do hridi! nemam ja više ovdje s kim pričati...i dobro je to znati!