KADA MORAŠ, MORAJU TE PRIMITI


(paklenica, ovih dana)

fakat, sinoć se vratih opet u svoj dom i fejs me podsjetio na ovaj tekst od prije četiri godine! nemam ništa dodati a niti oduzeti...osim što je to bilo prije četiri godine zapisano. divno je kad drugi (pametniji) ljudi shvate ono što i ti shvaćaš! bilo je krasnih sedam dana na moru! ne mogu se odlučit koje fotke stavit, al bum ih nakrcala...ako ništa za nove priloge sjećanja i da me fejs npr za četiri godine opet podsjeti gdje sam i kako bila!


KADA MORAŠ, MORAJU TE PRIMITI
" Teško je zamisliti bilo koju osobu u čijem utemeljenju nema nekog osjećanja doma...mog mjesta, odakle potičem, kome pripadam, u koje želim da se vratim.U "Smrti najamnika" Robert Frost je rekao da je dom "mjesto gdje, kada moraš da se tamo vratiš, moraju da te prime..." Ovih dana gledala sam jednu takvu osobu i upravo ovo što sam napisala potvrđuje...nema je. To što neki ljudi bauljaju i ne znaju kamo primapadju, što žele, za čim lutaju...hm..."svaki čovjek osjeća potrebu za kontinuitetom, za istovjetnošću koji nam pružaju oslonac, uporište, i svatko od nas na sebi svojstven, poseban način nalazi svoj "dom". Avantura je samo drugi kraj...stabilnosti. Istovremeno, osjećanje da smo kod kuće sadrži i arhetipsku tamnu stranu, čežnju za bijegom, za nečim uzvišenim, za svojim putem. U knjizi "Junak sa hiljadu lica", koji napušta svoj dom u želji da odraste, da stekne mudrost i da spozna istinu, ima hiljadu lica jer se nalazi u mitologijama hiljadu različitih kultura. Da bismo našli sebe, moramo da napustimo svoj dom, Dom se pretvara u zatvor, ograničen prostor postaje zatočenje, voljena osoba kojojj smo se stalno udvarali i za kojom smo čeznuli pretvara se u..."našu majku" ili "oca", našeg "supružnika" ii "bračne okove"...(i nadalje Stiven Mičel: Može li ljubav da traje?"
Vratih se danas u svoj dom...pomalo brzopleto (držim do riječi i dogovora za razliku od drugih) i nepotrebno, no trebalo je. Jer, upravo gornje riječi dokaz su da sam ispravno postupila...kada moram, moj dom će me primiti! I primio me. Moj krevet, moj lap, moj dobro rashlađeni bambus! Moj grad koji je samo toliko moj da ga još živo pamtim od prije 40 let i da mogu, sutra bih otišla. Frendica mi danas slavi 68. ročkas, al veli da je on više zanimljiv stoga što slavi pol stoljeća jebačkog staža! Daleko sam još od toga, no tako blizu. Kao što mi je i daleka moja posljednja (možda ne i zadnja) ljubav! U mom domu nema mjesta za pseudo ljubav. Pobjeći ću i ja opet, kako kaže gornji tekst, i ja ću bauljati...ali znam mjesto gdje će me morati primiti!

22.06.2020. u 9:15   |   Dodaj komentar

Trenutno nema niti jednog komentara

Dodaj komentar