HIPOKRIZIJA

sinoć sam povukla crtu i granicu jednoj osobi! slučajno bje ženska ali mogla je biti i muška, jer je takvih osoba bilo poprilično u mom životu! jutros se osjećam kao da bih se morala otići ispovijediti (nisam nikad u životu) jer se osjećam grješnikom? a nisam! jer mi cijelo biće govori da sam ispravno postupila. kad ljudi pređu granicu, treba im reći dosta! ima jedna dobra prastara poslovica...daš mu prst i hoće cijelu ruku! i poštivanje? gdje je poštivanje drugog čovjeka? jučer sam bila korisna i osjećala se važno, kao mali od posla. pomagala sam majstoru za rolete! i bome, sredili smo svih šest na prilično velikim prozorima! koji je to dobar osjećaj kad nešto dobro napraviš i riješiš! jedino ne znam dokle, jer neodgovornost ljudi (podstanara) je poprilična. često slušam i čitam o pravim hororima. nikad nisam razumjela problem ljudi koji ne poštuju tuđe kao da je vlastito? gledajući sve te grafite i obojane fasade nagrđene raznim "umotvorinama" frustriranih mladih ljudi...hm...ja bih sve to na radne akcije (iako ni tip logora i prisilnog rada nije loša zamisao). normalno, njima bih pridružila i sve uhljebe koji ništa ne rade ali uredno primaju plaću i pune zege kafiće! otvoriti veike javne radove i zaposliti sav taj višak administracije. a bome, radi se o 300 tisuća ljudi (što državnih firmi, agencija, ministarstava, holdinga i sličnih firmi kojima nije smisao služiti i opslužiti građana već su sami sebi smisao)! to je onaj parkinsonov zakon (al ne i bolest) o progresivnom umnažanju administracije! da se vratim na početak priče. dakle, ako ti se netko najavi u posjet (kada ti uopće ne odgovara) i ti pristaneš na to jer se radi o zdravstvenom pregledu, pripremiš ručak, sobu i ostale stvari jer nije isto biti solo i imati gosta. pa ti dotična otkaže ručak jer je eto, dogovorila posjetu dragim nekim prijateljima...pa ti meso koje si odmrzla propadne tj skuhaš za dvoje i nema druge nego da pesa omasti brk? i potom cijeli dan čekaš i prilagođavaš se kad će dotična nazvati i doći...i fakat, ona opet oko 18 h javi da ide van na neku prezentaciju i da neće doći kako je rekla. i kažem ja, čemu to hodanje okolo sad u koroni? i ok, ali dođi do 10, najkasnije 11 h...u 11 h ja pošaljem poruku sadržaja otprilike: nisi se javila pa pretpostavljam da si odlučila prespavati kod prijatelja i javi se sutra da li uopće dolaziš? i ja u krevetac i negdj eu 11,15 tj 23,15 zvoni mob i ona kreće pa bu došla za 15 min? ja na to, pa nije takav bio dogovor, pa čemu to hodanje okolo a sutra trebaš kod doktora, ja u krevetu, haustor zaključan /znači oblači se i silazi etc/...i ona ...neću onda niti doći i tuf! a meni drago! pa me grize savjest? a ne bi trebala...jer treba poštivati ljude koji ti pruže dom (ili utočište u slučaju potrebe)! na ovaj zapis me podsjetila jutarnja žestoka grmljavina i slovkov zapis...kako je čovjek malen ispod zvijezda i kako je nešto malo od prirode dovoljno da nas satre! a mi se bahatimo...prema drugim ljudima, prema prirodi...ljudi ne poštuju druge ljude i prirodu. ne mislim da ljudi moraju imati strah i strahopoštavnje, ali neki zort i neki osjećaj odgovornosti prema svemu i svakome, DA! nažalost, uglavnom nemaju i zato jesmo tu gdje jesmo. nisam djevica i ne moraju franđe na tepihu bit poredane ko vojska, ali neodgovornost ljudska, tipa lako ćemo i slična ponašanja dojadila mi. pa sam povukla granicu...no more! ako to znači da je čovjek sam i osamljenik, kao vuk bez čopora, neka. ne uživam u tome i ne želim, ali sve više se ograđujem i udaljujem od nepotrebnih ljudi, stvari. sređena i svoja...iako za većinu sjebana i nedruželjubiva?

btw vidim da je cijeli tjedan prva naslovnica (još od nedjelje) pa se baš nešto pitam, u kontekstu ovog zapisa (i nekih prozivki zadnjih dana o mojim blogovima), zašto ljudima smetaju drugi ljudi? i zašto ljudi ne poštuju druge ljude? koliko vidim, ima mjesta za sve koji žele pisati, crtati...kamo sreće da je više toga? tužno je kad ljudi imaju samo nešto reći izazvani nekim, nečim...iako je i moj zapis izazvan nekim, nečim...no, kao i obično pišem o svojim iskustvima, razmišljanjima. primam k znanju i tuđa, ponekad uvažavam, često koomentiram (na mnogim portalima) ali i jasno kažem što mislim i kad se ne slažem! možda to i jest najveći grijeh...istina i vlastita misao? iako je dalaj lama rekao da je istina najveća vjera!

Sara...nisi učinila bas ništa za što bi te trebala peci savjest...na taj način odgajamo ljude ..a ako ni to ne uspije....to je onda stvarno samo njihov problem ...nikako tvoj ...moj ..naš!!!
Ja sam u zadnjih godinu dana riješila jednu predivnu gomilu ljudi koji su me ovako koristili..i uvijek bi meni bilo neugodno.Osjećaj koji sam doživjela kada sam prvi puta napravila ovo što i ti...ne može se ničim platiti.To jednostavno svatko od nas treba učiniti i diviti se sam sebi.
Uživaj u svojoj pobjedi nad samom sobom....to je super jer...takve su pobjede najteže i najvrjednije:-))))

hvala arapo! dijelim svoja razmišljanja i iskustva javno...jer nekako mi se čini da kad glasno kažem što mislim i što me muči, da je bolje. uglavnom nitko ne čuje (svemir uvijek čuje), ponekad odzvoni jeka a ponekad dođe i ovakva ljudska gesta razumijevanja!

p.s. i opet sam obrisala ignore grupu! pa svakom prema zaslugama ako će ju opet ispunit?