HIPOKRIZIJA

u 17 (18) sati popodne, već kad u to vrijeme završe sve dnevne obveze! kako je to dobar osjećaj kad su dnevne pizdarije (dućan, apoteka, razgovori, šetnja s pesom, kuhanja ručka, pranje suđa) u to doba iza tebe i kad ti dan ne počinje, već gotovo da završava! obično skinem grudnjak kad znam da više neću van! i to je šlus od dana! nekoć sam grudnjak skidala tek navečer prije kreveta, iako sam počesto znala ga skidat po istom pitanju (kreveta) u neka druga doba dana i poradi drugih razloga! općenito, volim ovaj dobar život. jer, onaj drugi koji sam imala 40 i nešto godina....ustajanje, odlazak na posao, jurnjava na poslu sa milion obveza, ljudi, vožnje...ma svih tih značajnih beznačajnosti za koje mislimo da ne možemo. ili još gore, da drugi ne mogu bez nas? o djeci i kućnim poslovima da ne govorim? najveći komad života smo perilica, sušilica, kuharica, odgajateljica, učiteljica, dadilja, hodamo po jajima s partnerom ili smo kurva (vjerojatno nema žene koja to nije bar jednom čula u životu)...a tako malo smo urpavo mi? i to u slučaju kad je sve dobro...i brak, i djeca i posel! da mi je netko rekao prije 40 godina kaj me čeka kad odem u mirovinu, sigurna sam da bih taj čas ostavila sve (i djecu i muža i posel) i otišla u nepoznatom pravcu! živit penzonerski život. istina, tada bi me jebala egzistencija koja mi je sad zagarantirana! ne moram više mislit oću li dobit manju plaću, oću li promijenit posao i opet se zajebat. kako ću prehranit djecu, kako ih podić na noge! većina nas odradi taj dio i umjesto da to nazove pravim imenom (tlaka) mi to zovemo produktivnim životom! ajme, što su nam ga namjestili. od marxa koji je rekao otprilike da je rad stvorio čovjeka, iako bih se ja više prillonila onoj izreci: rad je stvorio čovjeka a nerad gospodina! da netko ne bi pomislio da se nisam naradila, pače...više od 40 godina! i u socijalizmu sam radila kao da je firma moja. jedna moja potčinjena frendica mi je rekla da ja svršavam dok radim! prilično me to ošinulo tim više što sam shvatila da je skoro pa istina! a onda odeš iz firme u kojoj si ostavio više od 30 godina svog života (10 sati dnevno) a da se niti ne osvrneš! ima tome i dvije godine i ne znam koga ili člega bih se sjećala od tamo (osim svoje ljubavi i drugog supruga) glede rada? no, nešto me taj rad (više magla od posla jer svako šefovanje je to) ipak naučio? naučila sam organizirati posao i to sam radila vrhunski. često sam znalla reći za sebe, nisam ja bog zna što znala i radila, ali to što sam radila radila sam najbolje! pa tako i danas organiziram svoj osobni život na svoje veliko zadovoljstvo! ne bi vjerovali koliko je to bitno bilo sve te godine kada nemaš dovoljno vremena (stalno sam bila u cajtnotu i nisam nikad stizala sve, a htjela sam sve)...dan od 17h nadalje bio mi je prekratak! normalno, jer sam htjela cijeli svoj život ugurati u tih par sati od 17-23h? danas uživam jer imam cijeli dan...pa si mogu priuštiti dugotrajno pijenje kave ujutro i čituckanje i surfanje po netu do 11h! ne moram imati nikakav honorarni posao jer mi je mirovina vrlo dobra (za naše prilike i odlična)! nemam obveze prema roditeljima (oba su pokojna) a niti prema djeci jer imaju svoje obitelji a nit ne žive tu! a unučicu viđam rijetko tako da mi je ona začin za život! sve u svemu, divan život! toga obično postanem svjesna tek nekako u ovo doba kad se iza 17h vratim iz šetnje s pesom i time završe moje dnevne obveze! u stvari, sve češće se pitam...kako sam uopće živjela tada kad sam morala svoj dnevni život svesti na vrijeme od 18-23h, a jutrom se ustajati prije 6h? česti stereotipi o tome što je dobar a što loš život su nažalost stvar drilanja i odgoja? od malena nas uče kako da se upregnemo i arbajtamo! svaka čast ljudima (kao npr moj zet i kćer) koji imaju lovu i jedva da su radili u ovih svojih skoro pa pol stoljeća! novac je taj koji daje takav dobar izbor. iako ne bih baš to da uglavnom ništa ne radim, izabrala! radila sam da bih živjela al nisam živjela da bih radila! dobro je da više nit ne radim da bih živjela. sada naprosto živim!

Definitivno ostavim poduži komentar negdje navečer, kad uhvatim više cajta.

bit će mi drago, jer sam upravo ideju za zapis dobila popodne, ali taman nekako iza tvog zapisa (koji sam ipak pročitala prije no što sam svoj napisala) i pomislila...različito o i istome, iako je i to tvoje različito bilo isto moje do prije dvije godine!

Btw jedna od stvari koje neću nikad zaboravit je npr frustracija kad sam na blogu zbog dobre škvadre i rasprave bila do sitnih sati (npr 2 ure iza ponoći) a ujutro sam se morala ustat u 5,40h za posel... Vozit auto, bit s ljudima i koncentriran da ne pogriješiš... etc...sad kad nemrem zaspat do 3 ure naprosto znam da drugo jutro i dan ništa ne moram!

Ništa ne radim... :)

Znaš da sam i na tebe pomislila dok sam pisala ovaj post! Takvo što si nikad nisam mogla priuštiti i znaš da pomalo zavidim ljudima poput tebe, moje kćeri... Koji mogu dobro živjeti a da ne moraju raditi!

Pa...ne znam koje je veće bogatstvo od toga :))

Bravo da si to možeš priuštiti... Al mislim da je to i klik u glavi a ne samo materijalna mogućnost? Mnogi ljudi nastavljaju radit do iznemoglosti npr i nakon mirovine ne zato kaj trebaju lovu za egzistenciju već su strenirami cijeli život na stjecanje? I ne znaju iživat u životu

Po knjizi postanka, rad je božja kazna i to tako treba shvatiti...

eh, ne bih baš tako, slovko? a opet, da me ne bi netko krivo shvatio da sam ja pristallica nerada iznijet ću svoju tezu /koja i nije moja već modernih filozofa i sociologa/. dakle, rad je potreban ali kao nadogradnja tj prirodna potreba čovjeka...suglasna sam s jednom (po meni) najpravednijom misli koja je izrečena (lenjin)...svakom (misli se na rad i doprinos) prema mogućnostima /sposobnostima/ a svakom prema potrebi (misli se na zadovoljenje životnih potreba! kada bi svijet bio tako ustrojen ne bi bilo eksploatacije čovjeka po čovjeku, što je osnova kapitalizma! otuđenje čovjeka kroz rad /najamni rad/ kojem sve više svjedočimo u zapadnoj civiizaciji kapitalizma nije po prirodi čovjeka! jednako tako nije čovjeku potrebno niti pet helikoptera, tri aviona, pet bazena etc etc...sve ono što 1% svjetskog stanovništva ima a ne treba mu. naspram toga 99% stanovništva nema niti 1% svjetskog bogatstva. zato ovakva civilizacija treba propasti jer ne slijedi prirodu čovjeka! čovjek ima potrebu za radom (stvaranjem) ali nisam niti pristalica grčke, iako se mnogi kunu u njihovu kulturu, um i sl. ali, upravo ta helenistička grčka kkoja je kolijevka civilizacije počivala je na ropstvu? kako može biti pravedno da platon, aristotel i ostala škvadra lamentiraju i ništ ne rade dok za njih rade robovi? jebem ja takvu kolijevku civilizacije. jednako kako jebem i ovaj truli kapitalizam koji ubija ljude gdje god stigne samo radi profita! nažalost, i ja sam bila 40 let samo kotačić jer sam živjela isključivo od svog rada. nadam se da će novo doba koje će ipak doći (doba aqariusu) i čije naznake već postoje u vidu ovih velikih demonstracija po americi, francuskoj postati općesvjetski bunt? ispada da smo bili ratoborniji i plodonosniji u promjenama 68. g. prošlog stoljeća nego li danas? kad jednom iščitaš fromma i ostale svjetske filozife (socijaliste) koji zagovaraju pravednije društvo, nemreš prihvatiti da je kapital bog i batina! i da je smisao života biti samo pijunčić i šarafić koji se okreće ko oni zupčanici na starim urama? istina, derala sam se cijeli život i borila za te neke ideale, potrošila...ništa ili gotovo ništa ne promijenila...sebe zakinula za neki bolji posao i plaću....ali jebeš čovjeka koji nije za nekaj ginuo?

Evo, razmišljam o toj potrebi za radom i sada mi to više sliči na egzibiciju... :)) Ne postoji potreba za radom. To su izmišljotine. Postoji glad, žeđ, vručina, hladnoća, kiša i moram naći hranu, vodu, hladovinu, toplinu, skrovište i to je to...

Ako imam baš toliko vremena mogu i crtati po zidovima ako me to veseli ali i ne moram. Imam internet...

Novac? To je sasvim druga priča...

Postoji potreba za novcem...

Ima dana kad baš i nemam volje ustati. Probudim se iz noćne more ili jednostavno znam da će dan biti bljuzgav. I onda uvijek dođem do tog da se imam za što boriti. Za jedno jedino zapravo, klince. Ostalo sve znam da je prolazno. Posao... Služi za održavanje života i bolji život, ako je moguće. Danas radiš ovdje, sutra tamo. Danas si u vezi s ovom osobom, sutra ćeš biti s onom. Sve dođe i prođe. Znam povući na poslu pošteno, ali ne radim to više na duge staze, samo onda kad je stvarno potrebno, a inače sam neka sredina, ni loš ni presuper. Heroji obično poginu. Poginuo više puta za razne poslodavce, izgorio. Isto kao što izgorio par puta u ljubavi. Više za nikog i ništa davati maksimum više od par dana mjesečno. Osim za klince, za njih i nije teško. Nekad bude tlaka kad me boli glava ili sam ko prebijeni pas, a oni se krenu klati međusobno oko neke gluposti. Ali kad pozaspu, znam da nije bilo uzalud. Ništa nije bilo uzalud. I da me netko vrati na početak, i da znam da ću opet morati proći onaj drek od braka, išao bih u to opet. Jer bez toga, život je besmislen. A onda je nekako besmisleno i truditi se i, u konačnosti, i živjeti. Obaveze imaju smisla onda kad imaš razlog za živjeti. Zato, ne kukam, znam čemu sve to, bar nešto ima smisla.

Ja sam razočarana životom, naročito ovim zadnjim dijelom.
Nisam niti približno gotova, dapače, imam energije na bacanje, imam ideja na bacanje, imam svega, a i mene ima raskošno...ali kome...bemti, sama sam k'o pas i najčešće me to ne smeta, ali ima dana kada si mislim, kaj će mi sve što mi se događa i ne događa, kad nemam s kim podijeliti!
Ali, zdrava sam, to bi mi trebalo biti dovoljno, navodno, kažu...a nije!

da, cirile djeca nas drže...dok ne odu! a onda, kad odu, ostaneš sam ko pas. i uzmeš psa, koji vjerojatno opet ode...i pitaš se onda kaj sve to ima smisao? jer shvatiš da smisao ne tražiš u stvarima, drugim ljudima...već ga nalaziš (uglavnom, iako često ne kak veli đusi) u sebi! djeca odu svojim putem i obično ne gledaju našim očima ono što smo učinili za njih! mi mislimo sve, a oni obično misle, nedovoljno. i tako se ta stalna priča o djeci i roditeljima ponavlja ispočetka! kad odu svi (supruzi, djeca, posel) ostaneš sam sa sobom....i tada se ponovo srećeš sa pola ili više stoljeća i shvatiš da su prošla desetljeća na smisao i svrhu...kojih više nema! i shvatiš da si ostao ti, neki drugi ti kojeg si zanemario sa 20 i nešto jer si imao brak, djecu, posel....i prođe 30 ljeta a da se zapitaš (nažalost mnogi se nikad ništa ne pitaju) komu? čemu? ok, drago ti je da su djeca uspjela u životu (ili žal ako nisu)...kja npr ponosna na svoju doktoricu znanosti...ali znaš kaj mi je jučer rekla? bilo bi bolje da sam rodila sa 20 a ne da sam išla na faks, doktorirala etc etc...jer ja sam forsala faks, baš zato što ga ja nisam do kraja završila, baš zato što sam mlada rodila etc etc...kužiš? stalno svoje fore i fazone poturamo djeci kao njihvoe, pa su naši roditelji to radili nama etc etc...a onda opet, da nije bilo te djece zbog koje sam živjela i radila sve to onomad, ne bi niti mene bilo? jer neke stvari su bile preteške (rat, razvod, borba s lovom) i mislim da nikad ne bih izdržala da nisam mislila da moram zbog njih? da me netko danas natjera da to činim ponovo, rekla bih radije da me nema, jer ne bih mogla! a opet, nema ništa vrijednije u životu od djece...i ljubavi (i djeca su ljubav)! i tako...vrijeme je poći spati, a leći će pričekati? kažu, ako je nešto dobro da valja čekati!

u pravu si đusi! i sama se tako osjećam! mogu sve, hoću sve...ili barem još toliko toga. zdrava sam, sređena financijski i u svakom pogledu...želim još toliko toga s nekim proživjeti...od razgovora ugodnih a da to nije moj kućni ljubimac, do dodira...i ljubit bih se htjela...a bome i sexat! o tome da čovjek ima još toliko sklonosti i volje za izlaske, šetnje, događaje...dijeljenje s nekim čak i kupovinu špeceraja, da ti opere leđa...ha ha...da te zamijeni u vožnji ....da ne moraš sve što činiš, činiti sam? nije lijepo biti star i sam, osobito nije dobro biti bolestan i star, a sam? ja si i nadalje tražim cimera...i nisam posve odustala? istina, ne patim više toliko, priuštim si užitke...one sitne ali tako potrebne! ali da, nedostaje onaj začin za život...ko što je sol npr svakoj hrani! koliko puta poželim neku dogodovštinu, misao podijeliti...a nemam s kim? nije da nemam, ali ne želim to dijeliti s bilo kim, nazvati bilo koga...želim svog čovjeka! a moj čovjek je i moj muškarac, i moj prijatelj, i moj drug...i supatnik! e toga već dugo nema i pitanje jel ga bje još od prvog braka? kada znaš da nisi sam i da sve možeš...reć, učiniti a da će te dotični razumjeti, prihvatiti i ne ostaviti na cjedilu! čemu sav taj trud, kad je silazak samotan? (to su bile riječi mog pokojnog drugog supruga kad smo se razišli). on je tada imao ove moje godine...nisam tada razumjela...ali danas razumijem. i jako razumijem o čemu pričaš...ne kaže se zabadav, sve u svoje vrijeme! no, i nadalje ne pristajemo na bilo kaj! tu je ipak prava distinkcija...trebaš nekog jer ga želiš a ne želiš ga zato što ga trebaš!

btw slovko, osim one nasušne potrebe za novcem, postoji i onaj neki ego (ili možda samo ima potrebu potvrde u svom čoporu koje mjeri vrijednost pojedinca) u čovjeka kada se dobro osjeća kad je nešto dobro napravio, bilo da je to plaćeno novcem ili naprosto ima neku uporabnu vrijednost? osjećaj zadovoljstva koji izaziva rad oplemenjuje i dobro je došao čovjeku u njegovu razvoju. no, prisilan rad, rad na normu, rad po diktatu (treba se samo sjetit kolika su stoljeća prošla dok smo se izborili za onih 8+8+8) te rad za golu egzistenciju ne donose dobro čovjeku! nehuman je ovaj svijet, ali daleko humaniji od robovlasništva, kmetstva...tko zna, morti jednom i prerastemo ovaj kapitalizam i stvarno u socijalizmu budu sretni i ravnopravni ljudi (ne po pameti i sposobnosti već po prilikama i dobrobiti za sve)? s tom mišlju idem spati, jer nažalost...osim par ljudi, nemre se ovdje više niti razgovarati? onak načelno, sa stavom! giljotinu su davno spalili. nažalost,kao i cijelu aleksandrijsku biblioteku. vatra (ona u čovjeku) doći će nas glave? da bar!

Kukurikuuuuu...

Dolje vlada...

Ko radi živjet će do kraja
života...

Fala wasy, baš sam jutros naručila buđenje...i kaže uzv da sam zdrava ko dren, samo mi fali neko drvo (ne i daska) da kvrcnem o njeg!