HIPOKRIZIJA

zašto posežemo za nečim što (tko)nam ne pripada? kako znati jel nam pripada? ok, uglavnom je sve u oku promatrača, i ono što je meni lijepo nekom drugom nije. netko cijeni novac, a netko pamet? nekome jedno bez drugog nejde. a drugome pak nejde jedno uz drugo (pamet i novac, jer obično jedno drugo isključuje, barem na ovim prostorima)! pa ipak, jako dobro znamo što je zlatni rez (glede skladnosti i ljepote) i sigurno kvazimoda nećemo proglasiti brad pitom? zašto ljudi subkjektivno nemaju svoj objektivni pogled na svijet, ljude, stvari? nije sve za svakoga. ne kaže se zabadav da svaka ptica svome jatu leti. iako neke nikad ne nalaze (kao ja npr) svoje jato a još manje jatake! zašto ipak posežemo za nečim a znamo da nas ne pripada? i zašto ljudi to uporno čine? ok, da nisu posezali ne bismo danas imali teslu ili tolike bogataše ala bil gates koji su iznikli iz garaža! netko će reći, hrabri posežu? hrabri uspijevaju. nisam ta, barem ne u tom smislu. najčešće sam birala slabije od sebe, jadnije, siromašnije, gluplje...možda je to ipak neki kompleks manje vrijednosti, pa biraš slabije ne kako bi im pomogao (jebena vodenjačica koja misli da svima može i treba pomoći, a njoj pomoć najviše treba) već kako bi bio...nadmoćan ili barem moćniji? a nije da se ne bih voljela i ja nekome diviti...kako ima krasan muški (grčki) nos npr...ili neki dobar kurac koji stoji sam tak! ili tipa koji me pozove u svoj lexus a da nije metar i cvancik? pa na večeru u gračanku na prstace a ljigav je da pomisliš kako gore jelo nisi nikad jeo? što to ljude tjera da posežu za boljim od sebe? jel misle da će samim time i oni biti bolji, ljepši, jači, hrabriji? jedno je imati uzor a drugo je nemat mjeru? a dobar dio ljudi koje sam sretala desetljećima uglavnom nema mjeru. ili su prevršili mjeru. kakogod, opraštala sam im, praštala, često sebi naštetila i pokušavala ih uvjeriti da su vrijedni i časni i čestiti ljudi...ali da ipak trebaju znati svoje mjesto...u društvu, u svijetu...u ljubavi? robovi ljubavi obično traže kraljevstvo nebesko a kraljevi se prostiru po putu kao kakvi putnici s jednim zavežljajem! koja je to nakarada postala od svijeta, života? možda sam iz krivog doba...jedino ne znam bih li se stavila u okrutnu prošlost ili neizvjesnu budućnost? jer, u stvari ne bih se stavila nigdje...nekako nigdje ne pripadam, niti sam se ikad negdje vidjela? a imam doma ogledala...i postavit ću ih još...možda konačno vidim sebe kao drugu i novu sebe? teško je kad od sebe očekuješ da budeš bolji od drugih, jer time ne mijenjaš druge već drilaš sebe...možeš još, više bolje jače! a i ovako je previše, predobro i prejako! i još nešto sam primijetila da mi se dosta dugo (nekoliko zadnjih godina) događa! ne posižem ja više za nikim, već drugi posegnu zamnom...a onda ja dopustim i pripustim takve bez dosega da me dosegnu. jedva i fizički a kamoli kako drugačije? pitanja su uglavnom retorička jer teško da takvi mogu spoznati sebe i svoje dosege? ili je poanta u ogledalima, koje valja sva ukloniti? i zašutjeti...odšutjeti?

Meni bi bilo interesantno saznati, čime si ti bila potaknuta da ovo napišeš...jel' te opsijedaju luzeri...mene više nitko ne opsijeda, malo se strpi, prestat će :)

Malo se šalim, ali i ne previše...valjda sam ja odustala...stvarno mi se ne da više, pa si mislim, kad bi nešto naletilo, mogu ja, ali ništ ne naleta...

Ha ha đusi... Vidim da kužiš o čem pričam! Možda me potaknula jedna sitnica koja je pokrenula ovu lavinu? Ne znam jel se sjećaš nedugo je netko na blogu (mislim cro ranga) jednom zgodom rekla jednu meni zapanjujuću istinu, pitajući me... Gdje i kako srećem muškarce bez automobila, jer je auto današnja nasušna potreba? Pa sam se tada već zamislila i za pitala... Je li moguće (a moguće je) da od mojih pet dečkiju (veza) koje sam imala zadnjih pet godina trojica nisu imali aute pa su vozili moj ili sam ih ja vozila npr na more...u inozemstvo i svugdje, od plesnjak do raznih izleta... A samo dvojica su imali aute? Ta činjenica me zapanjila... I ha ha... I nadalje stalno srećem ljude bez auta!? A znaš kaj je najsmješnije.. Upravo žene bez auta traže da dečki imaju aute? Bilo bi smiješno da nije žalosno? Možda sam ja staromodna Al dojadilo mi da nosim hlače u vezama?

Imam jednog kolegu, zovem ga ključ je*ač. Ne ljuti se. Svjestan je toga da ne zna uletjet ženi bez ključa Mercedesa. I život mu se svodi na to da maše tim ključem i pokušava nešto upecati. Velim mu često da to nema smisla. Jer ostatak priče ne prati taj ključ. Nije direktor, nema vikendice, stanove i jahte, nema ništa osim tog Mercedesa. I uvijek se na taj ključ upeca neka sponza, upeca i otkine. Nekako, kupi im za uvod nekakve krpice, one skuže da on para nema i ne stignu ni do zadnjeg sjedala tog auta. Pita me kako izbjeć sponze. A gle, ne znam, ja nemam posla s njima, vozim Civic iz 2002, mene zaobilaze. Pa ja njega pitam zašto radi s autom to što radi, auto služi za vozit se. A on veli da na taj način privuče bolje ženske. Pa ga ja pitam što je to bolja ženska. Pa on opiše manekenski tip. Pa si ja poklopim rukama lice i žao mi što sam išta pitao. Jer nikad neće shvatiti da bolje i lošije nema veze s izgledom. I onda se i ja zapitam što znači bolje i lošije jer i ja kao imam neke kriterije o tome, samo nisu fizički, pa ni ja nisam bolje prošao. Tko je lud?

Ja već 5 godina ne srećem nikakve dečke, tak da ne znam jel' imaju auto i jesu li uopće dečki... :), ma jel' baš toliko vremena prošlo, možda 4 godine, moram provjeriti, ali mislim da je nebitno za moju priču, promet je stao definitivno.

U mene godinama već jednosmjerna cesta... A zna se kam ona vodi u našim godinama? Pa ipak... Lijepo je putovati, makar u p.m.s nekim... Pa tako valjda i ja svako malo pokupim nekog stopera, a čak niti istu glazbu na auto radiju ne slušamo! Naime, ne svira mi radio u autu!

A nije uopće stvar do auta! Iako sam npr i ove godine upoznala u ovih 6 mjeseci kao slobodna žena troje ljudi... I pazi ovo, sva trojica bez auta!!!! O sexu je malo bolji skor, rekla bih fifti fifti! Pola tj. 3 su bila za sex a 2 ništ koristi. I tako je i sa plejsom gdje živi... Ili ga nema, ili je ćumez. Iako je jedan od te petorice imao krasnu kuću u centru zagreba! A tako je u svemu... Ja uvijek organiziram izlaske, zovem na ručkove kod sebe (bilo je i tu iznimka)... Koncerte, putovanja u odlasku na more... Ja sam za svašta... Od kina, kazališta, izleta, sexa...oni se zaljube u mene... Ali ne i ja u njih! I oni odu, jer ne mogu više... Jer im je naporno... Ili ja kažem... Neću više!
U

I onda se pitaš, pa kaj te to pripada? I odgovorim samoj sebi, tražila si... Imaš! Ali nemam i neću! Sada znam što hoću ali konačno i što hoću.. Jedino što to uglavnom ne mogu! Čak i kad ne mogu, možemo... đusi!

Trebalo je pisat... Neću.. Ali koga to zanima? Mene!

I nije samo ciril sretan danas! I ja sam... Nalaz UZV bo...kćer ide na zasluženi odmor u alpe... Unučica opet na more... A ja sretna ko malo dijete kaj ću opet sutra s frendom igrat badminton! Valjda zbog sreće nemrem niti spavati? Prošla me huja glede pripadanja! Glavno da ja pripadam sebi!

Baš mi je drago zbog tvoje kćerke.
Laku noć.

Hvala đusi... Jedno divno mlado stvorenje koje je nakon kalvarije konačno dobro...i tvoja kaplja pomogla je taj život tkati!

Kako volim ova jutra... Nakon tmurnih i tmastih večeri! Svako novo jutro i novi dan novi je početak... Makar je u konačnici to put ka ništavilu!

i ima jedan paradoks, što je ništavilo bliže to si slobodniji! u pisanju, u pogledu, u zortu kojeg jedva da imaš...oslobođen od osoba i stvari pičiš ka...nadam se da nije morbidna činjenica, ali veseli me što ću kad me ne bude biti znatno lakša...i mentalno ali i fizički? naime, ovih mojih cca 50-70 kg koje sam uglavnom pronosila kroz svoj život pretvorit će se u lagani prah i pepeo! kaj nije to pravo olakšanje? i još k tome, bez ikakve stupidne dijete!