HIPOKRIZIJA

upravo je prošao najteži dio dana, tjedna...onaj nedjeljni ručak! s krasnim pogledom ka plješivici i sljemenu obično nedjeljom ručam sama. i taj događaj unatoč proteku vremena i nadalje mi je gotovo nepodnošljiv. osta još samo pokoji gutlljaj druge čaše vina. rekoh ti, umjesto da ti pričam kako mi je, nappisat ću blog. potom ću čitat vegu, sigurno ima i mene u njenom blogu. nema da omane! no, da se vratim današnjim divljim (oliti oboritim) oradama, blitvi i...samovanju! kad potječeš iz velike obitelji (četvero djece) onda ti je privatnost poželjna. nikad nisam imala svoju sobu do li tek u srednjoj školi kad se jedna sestra već zaposlila i otišla od kuće. odrastanje u obitelji punoj djece nosi želju za imati svoj plejs samo za sebe...za čitanje, za igru, pa i za dragog dovesti! potomm su došla i vlastita djeca...koja su imala svoju sobu, ali ne i ja kao roditelj svoju spavaću? moji starci su oduvijek imali svoju spavaću sobu pa mi to bilo čudno (ja sam bila ta koja sam svoj sexualni bračni život uškopila na uštrb dječje sobe) jer sam ja svoj prvi bračni krevet i spavaću sobu imala upravo nakon...dva braka! no, živt je takav...djeca odu, supruzi odu...ostanem sama sa svojim pogledom na plješivicu i sljeme. nedjeljom on je baš samotan. godinama često poziivala sam kćer i zeta na ručak, gotovo svaku nedjelju...radila bakanalije, potom prestala. iz nekih mojih razloga koji baš i nisu moji. ova druga kćer sa svojimm suprugom bje daleko zahvalnija na mojim pozivima i bakanalijama, al nema je više u blizini...živi u jednoj evropskoj metropoli i uglavnom se čujemo prek skypa. imam ja još uvijek obitelj, pače...ona se i proširila...unučicom! al nemam s kim objedovat nedjeljom? ljubavnike i "važne" ljude koje sam nekoć češće pozivala k sebi na fini ručak, uglavnm sam prestala. tu i tamo, netko to i zasluži a ponekad sam i ja dobre volje...pa pozovem! ili frendove...no sve rjeđe. zato mi valjda toliko i nedostaje moj čovjek? manje jedem, zato sam valjda i smršala koju kilu? pogled na plješivicu je i dalje isti, fina klopica također, but...ja sam stvarno spremna opet za...život u dvoje? stoga naslov laže, ima i te kako ima na zapadu nešto novo! čežnja za tobom!

c/p moj blog 29.11.2015 (26 com)

u međuvremenu, pet let nakon...i ta čežnja je otišla! ali zapad je i dalje tu!

ciril me svojim zapadom podsjetio na moj zapad...ovaj zapis je baš nešto tugaljiv, ali to je bilo vrijeme kad mi se smiješila jedna nova ljubav...koja je dugo već...stara! mijena stalna samo jest. ja danas nisam više tugaljiva jer malo što me može rastužit, još uvijek se rado smijem....ali ne i kreveljim! onak, sve s mjerom. nemre čovjek u ovim godinama rasipati se...treba štedjeti...svaki zagrljaj, osmjeh, tugu...da dotekne! a sad...subota s unučicom!

Saro, o svemu neovisno, ti si meni frajerica jer napišeš recimo- tak kak je. Nosiš se sa svojim zapadom kak možeš i znaš, a imam dojam da si na kraju dana više sretna nego sjetna.

Na istoku ništa novo...

Šljive sazrile...

Veseli stroj ide u pogon...

I dalje cvrčki cvrčkaju...
Kere keraju...
Mački mačkaju....

Ljudovi šetaju tam u nemačku...

https://m.youtube.com/watch?v=gZ_kez7WVUU

Hm... a kaj nije danas subota? :)

Da krenem od kraja... Kids (oliti tiđej) da si čitao pažljivije videl bi da je blog iz 2015.g...baš nekako na "dan republike" a taj dan je očito bila nedjelja, trust me!

Sve je to moje, brko... I sjeta i sreća... Ja sve duboko proživljavam i o tome pišem. Na koncu kako bi čovjek znao razlikovat sreću i tugu jedno bez drugog? Kad intenzivno živiš... Sve doživiš a i preživiš... Dok ne preživiš!

Tak je wasy, ljeta gospodnjeg 2020 (čudne li godine?)... Namjerno bez točke... Onak dvadeset dvadeset?