HIPOKRIZIJA

Živim solo, kak veli krelec, i ujutro bih voljela s nekim popričat uz kafe! Ali, kad već ne pričam, mogu pisat, pa nek ljudi čitaju! A nije loše niti pričati sam sa sobom, to činim sve češće! Neki dan sam napisala u blogu da me sram što sam na iskrici! Pa sam osjetila potrebu ponešto napisati o tome kako me lažni moralisti ne bi pogrešno protumačili? Dugo sam tu, od 2006.g. i nije da nisam imala veza, prijateljstava, druženja, čak i sex za jednu noć...dobro je jednom rekla juice, ako žena dovoljno dugo živi ima puno... sjećanja! Pa sam se tako ovih godina družila kako virtualno tako i stvarno s dosta ljudi! Neću o prijateljima, od kojih su mi neki i danas, deset godina nakon, još uvijek...nabolji! Kažu da ti je prijatelj onaj koji će ti učinit ono kaj ti neće nit rođeni? Bilo je i onih drugih hinjenih, no kao što sve prođe u životu što nije dobro, tako su me i oni prošli! Nažalost, neki nikako da zaborave da sam ih ostavila, a osvetoljubivost često traje dulje nego li sam odnos. Ljudi teško mogu podnijeti i oprostiti što sam svjedočila njihovom jadu, čemeru, knock dawnu i ostalim ljudskim padovima, iako meni svaki pad znači i dizanje! Više ću prozborit o jednom sindromu koji me prati sve ove godine! Jedan znanac mi baš neki dan reče da je bio u prethodnoj vezi dugoj osam godina...i da je ona prekinula bez riječi? Kako može veza koja traje tako dugo otići samo tako? Obično se pitamo ono što ne razumijemo? Ja ne razumijem njih, oni ne razumiju mene! Moja prošla veza bila je po mnogo čemu jako dobra! Nakon dugo vremena konačno sam srela muškarca koji mi je bio egal partner, imao više nego ja (kuća u centru zagreba, privatni biznis koji još pomalo radi više iz hobija nego kaj mu treba, obrazovan, s njim sam mogla dugo i puno pričati, kulturan). On je bio dugo godina u lošem braku i to je ostavilo na njega traga, čovjek koji je godinama živio u podzemlju a jedina veza sa stvarnim svijetom bile su knjige (u životu nisam vidjela toliko knjiga kao kod njega). Obilazili smo koncerte, izložbe, plesnjake...od vintage bara, route 66, hard place do cabareta M. Ungara! Odlasci u kino, kokice, izlet u deželu...sadržajan i lijep život kakav sam nekoć vodila sa svojim ljubavnikom i suprugom dugo godina! Ali, ne zna se svatko nositi sa slobodom koju ima i izborom koji može učiniti? Sve te kao i prethodne priče ponukale su me da napišem ovaj zapis pitajući se: zašto ljudi ostaju u lošim brakovima, vezama dugo godina preko svake mjere? Moja poanta je u slijedećem: nisam ja toliko dobra koliko su drugi loši! Pametna sam i obrazovana žena koja zna da u današnje vrijeme i u mojim šezdesetim godinama života teško mogu negdje sresti čovjeka za druženja, ljubav, sex? Pa sam čim sam postala slobodna (drugi brak koji je završio prije 14 godina) odlučila učlaniti se na iskricu, potom badoo, two...a i u udrugu 50+! I tako već desetljeće. Ali, nije mi cilj virtualni život već onaj stvaran! I nije da nije bilo ljubavi, bilo mog zaljubljivanja bilo njegovog (jedno njegovo je upravo iza mene) ali nekako niti jedna ta ljubav i veza nije potrajala? Ne zato što su to bile loše veze, što ljubav nije bila dovoljna već upravo suprotno...željela sam sve a ne mrvice, željela sam kvalitetu koja traje a ne samo da traje....i željela sam to svom svojom žestinom i bićem! Bacam se u život posve! Dakle, dobar sex, dobar razgovor, dobar život sa izlascima, druženjima. Neki tj većina mi je bila zahvalna jer sam im pokazala kako život može biti drugačiji? Ali upravo taj žar i svestranost, strast kako fizička tako i intelektualna, ta želja za znanjem i životom, obično im je bila previše i da tako kažem, stajala me glave. Iako moram reći da me svi moji bivši poštuju iznad svega i dan danas smo si dobri! Čak i moj prvi suprug, kojeg sam ostavila me zovne svakih par dana da pita kako sam i kaže da znam da uvijek mogu računati na njega, iako je čovjek u braku! Ali, svaka ljubav ima vijek trajanja. Kada umjesto ushita, oduševljenja, dragosti, ljepote počnu otaljavanja, navike, druženja tek toliko da nisi sam, ružne riječi ili još gore, šutnja...jednako kao i hrana koja ima oznaku: best before, vrijeme je otići. Istina, možeš ju koristiti i nakon, možeš još dugo konzumirati nakon isteka roka trajanja...al time riskiraš teške probavne smetnje, trovanje i slična sranja! Tako je i sa vezama, ljubavima, brakovima...dobro je biti u nečem dok je dobro. Kad prestane to biti treba imati muda i biti sam! Ja uvijek kažem radije sama dobro nego li loše u dvoje! Neki će reći da nisam u stanju ostvariti dobru vezu? Kao demanti mogu nabrojati svoj dugogodišnji dobar brak (13 godina) te jednu dugogodišnju vezu (15 godina) koja je isto završila brakom...kao i zajednički život šest mjeseci prije par godina, te nekoliko veza koje su trajale od godine dana do par mjeseci zadnjih više od 10 godina soliranja! Poanta je da ja odlazim i prekidam kada priča nije dobra i kada uz sav trud stvari ne štimaju? Ili on odustaje jer ne može i ne zna drugačije? Nije bitno tko je kriv ili zaslužan, obično uzajamno ne možemo ili ne znamo....ili zaljubljenost i želja nisu dovoljne da se razlike prevladaju! I onda moja očaranost ili zaljubljenost (istina, zadnje četiri godine nisam se uspjela u nikog zaljubit iako nekolicina jest u mene) obično biva prekinuta mojim razumom koji ne pristaje na polovične odnose, odnose bez razgovora, sexa, odnose koji su sve samo ne dobri! Ok, reći će neki (tako vas biblija uči) u dobru i zlu...no, to vrijedi kad si s nekim godinama...onda trebaš gutat i ponešto opraštat! Kompromis kad postane sam sebi svrhom, guši i ubija čovjeka. A možda sam već i okorjela samica (iako sam svojim zajedništvom često pomagala druge)? Dugo već prati me jedan sindrom, od riječi: bolji si čovjek od mene do...za klasu si bolja od mene i sl. I obično post festum dečkima bude žao i ne znaju zašto nisu mogli drugačije? Znam, nije me lako pratit a kamoli prestić a muškarac je genetski tako građen da mora biti jači, veći od nje, svoje partnerice, jer većina je ipak još uvijek na brdovitom balkanu a zna se kako ovdje muškarci doživljavaju žene! Zato valjda i tolika zavist i animozitet i ovdje, kako od žena tako i muškaraca! Što je čovjek jadniji (neimaština kako fizička tako i ona mentalna) to je jalniji! Još toliko toga mogu! Kak reče jedan pametan čovjek, ja ću više zaboraviti nego što su neki ikad znali (umjeli)? Nije lako tako živjeti kad si sam i osamljen i uglavnom okružen ljudima s kojima rijetko kad i malo što imaš zajedničko? Ipak, s vremena na vrijeme podijelim sebe s nekim drugim bićem i zato sam tu! Taj sram o kojem sam pisala i na što sam mislil ne odnosi se na to da mislim da je iskrica loš sajt. Dapače, u današnje vrijeme internet upoznavanja su kao nekoć odlasci u kino!A...sram me mene koja ne mogu biti drugačija, takva prilagodljiva i prosječna! Ne mogu abdicirati od svog uma, srca, tijela! Zašto većina ljudi ipak to može, ne znam? I zbog njih me sram, jer kako reče Marcuse: ono što doživi jedan čovjek, doživjeli su svi ljudi! No, pomalo sam bezbrižna, jer sve razine će se spustiti, sva očekivanja će izostati, slijedećih deset let sigurno neću vitlat kopljima što ne znači da ću baciti sva koplja u trnje! Do tada, uživam u svemu što si mogu priuštiti, što mi drugi nude...nisam biljka niti vegetiram u virtualnom životu! Vrituala mi je samo sredstvo ali ne i put, osobito ne cilj! To je taj sram o kojem sam pričala...sramim (sram je jedan vid nelagode i neugode) se zato što sam bolja! I za vas, koji to niste i ništa ne činite da to popravite? Takva sam kakva sam i volim se unatoč toga, a volim i vas, ljude! Ne morate nužno i vi mene! Preispitujem se, ali ne odustajem od sebe! A vama, kako vam drago? Ako nećete biti bolji, budite gori...ja ne mogu!
p.s.
Ovaj moj zapis je naprosto moj pogled na svijet. Objavljujem ga ovdje možda samo zato što sam ovdje anonimna (iako svi imamo oib i uopće nemamo svoju privatnost), što sam platila ovaj prostor za pisanje i u 21. stoljeću više ne pišem dnevnik! Više niti ne ištem razmjenu mišljenja, ne diraju me niti pljesak niti kletve...naprosto sam tu i pišem sebi u brk! Iako nisam uopće brkata! I da malo odmijenim ove slikopise riječima, slovima...jer ljudi u stvari komuniciraju riječima, zar ne? Slike gledamo očima, iako kažu da su oči ogledalo duše! Jednu moju dušu i njezinu sliku ću ipak stavit dugo nisam već! Otišla sam u Dumovec i otada se družimo već više od desetljeća pa se može reć da sam i te kako vjerna i ostvarila dugotrajnu vezu (ha ha šala mala)!
(c/p veljača 2020.)

čemu opet ovaj zapis? pa možda zato što neke stvari i ljudi prolaze, neke ostaju dugo...a neke zauvijek! nema nam druge nego da živimo sami sa sobom! na nama je (onoliko koliko smo otok a koliko more) koliko i kako ćemo to ostvarit?
i da, samo pijem još jednu svoju kavu ponedjeljkom...i živim svoj život! a možda i zato što sam ovih dana čitala jedan članak o anketi koja je provedena (mislim na instagramu ili nešto slično) o brakovima, vezama...koji traju godinama a da uopće nema bliskosti, sexa...i oni smatraju da je to normalno? meni nije niti će ikad biti. nisam sama zato što to želim već sam sama zato što ne želim bilo kako...u dvoje! radije solo!

Pozdrav tebi i pesi..uživajte u životu ...i neka traje:-)))

Nakon čitanja, uz jutarnu kavu, tvog posta vračam se ostavljajući komentar. Izvčen iz konteksta knjizevnosti.

''Ne postoji ono izvan-tekstualno''.

Čuvena rečenica Žaka Deride iz knjige ''O gramatologiji'', napisana na margini rasprave o Rusou, koja je izazvala brojne nesporazume, iz književne perspektive označava samo to da nijednu reč ili rečenicu ne možemo smestiti izvan bilo kakvog konteksta i na taj način ustaliti njen smisao. Drugim rečima, uvek postoji mogućnost rekontekstualizacije reči, rečenice ili teksta koja će promeniti njihovo značenje.

Čitava tematika zavrsava:

''Čitaćeš me tako da će čitalac tvog teksta sagledati tvoje poštovanje prema meni'';... moje poštovanje imaš .

Ugodan dan tebi i tvom ljubimcu četvoronoznom.

Hvala arapo... Neka traje!

Lijepo si to rekla perce! I sama često koristim tuđe riječi! Jer, ako je netko nešto rekao bolje nego ja sama o nekoj stvari ili pojavi valja mi se zadivit! Nije to ponavljanje tuđih riječi već nalaženje ljepših riječi za iste, naše pojmove! A ponekad je i lakše razgovarati tuđim riječima, kažu sve što treba al nekako zadrže taj lakmus i odmak, zlu ne trebalo?

Gledam ovo prekrasmo biće i nekako ostajem bez riječi? Ima više ljudskoga u tom pogledu nego u većine ljudi!? Možda mi zato i jest dugogodišnja družica!