HIPOKRIZIJA

što tražih, ne nađoh, što nađoh...ne tražih!

znam da se ponavljam, ali u neko doba čovjeku ostane uglavnom samo ponavljanje! i minimalizam...pokreta, osjećaja, događaja i...smisla u besmislu!

sve češće se pitam...što bi me razveselilo? što bi me iznenadilo? probudilo? ili (ne daj bože) zaokupilo ko ljubav kad npr zaposjeda svaki djelić? lako je trkeljat pustopoljinama bloga, virtuale...al koračat u reali...e moj čovječe, nema toga više! možeš se truditi, čak i činiti...ali zanijeti? može li se tko zanijeti (mislim na ove preko pola stoljeća)? gdje i kada se to izgubilo? ta sposobnost da nas ponese i zanese. jesmo li ikad pronašli taj zanos? ako nismo niti izgubili, kako bismo pronašli? otaljavanje ja to zovem. no, baš u tom posvemašnjem otaljavanju svaki dan nalaziš smisao. kava sa šlagom, čaša vina, poneko i ponešto druženja....unučica...dijete. pogled u neko oko i posvemašnja praznina...neki drugi, tuđi ljudi prolaze kroz moj život. i ne nalazim nikog svog! bilo pa prošlo. koja je to utjeha? i jučer sam...ali bih i danas. kad će se umoriti moja želja od mene same? jer, ja se umorih. zašto još uvijek zabavljam sebe? većina to očekuje od drugih, iako mi se čini da pomalo i ja sve više imam upravo takva i ta očekivanja! kava ispijena!

Najbolje se odma napiti i zaspati :))

možda bi to bilo rješenje u mom životu? al nekako mi se nikad nije uspjelo napit? mora da sam jako kontrolirana osoba kad to ne uspijevam iako popijem čašu vina svaki dan! ponekad i dvije (kad sam vani)! razmišljam jutrom kako sam imala buran život. moj drugi pok suprug i ja puno smo putovali, po cijeloj jugi, obišli sve otoke, vani bili...on je volio jesti po restoranima. obišli smo valjda svaki bolji restoran u zagrebu (osobito riblji), na obali nema gdje nismo bili. nažalost, s njegovom smrću prestala su i moja putovanja? jedno vrijeme sam sa kćerima nalazila se bar dva-tri puta mejsečno pa smo znale otići u mexički, kod bobana i slične pašte...ali i to je prestalo otkad one imaju svoje obitelji! nisam uspjela u svih ovih 14 godina iskričarenja (osim par puta s par ljudi) otići i živjeti takav neki hoh (oliti high) život iako nisam niti težila? ali, da je problem ljudima otić na ćevape, na cugu...izaći u kazalište, koncert nit u ludilu...e to nisam očekivala? kak vele da je najgora kletva..dabogda imao pa nemao? a nemam niti prave razgovore? moj pok čovjek i ja znali smo tako dobro razgovarati...on je bio intelektualac par excellence (nadam se da su sva slova tu) i bio je užitak pričati s njim! istina, stalno me podsjećao da sam ja ispod njega, da mu nisam dorasla i sl...a kad nije imao drugi argument (ako sam ja bila u pravu a on u krivu) onda je znao reći (nakon što sam mu podastrla enciklopediju)...oni kaj pišu to ne znaju...on je u pravu! "obožavam" takve ljude...i valjda sam jednog dana naprosto rekla: dosta! otada je i moj ego malo narastao, počela sam cijeniti više sebe i gleč...otpadaju ljudi ko zrele kruške! nema im mjesta kraj mene, a meni sve manje ima mjesta kraj drugih?