HIPOKRIZIJA

Svatko od nas ima neke svoje univerzalne vrijednosti neovisno od općih univerzalnih vrijednosti iz kojih ipak izviru! One ga prate cijeli život i što god se čovjeku događa, ne odstupa ili teško odstupa od onoga što mu je bitno. Pitanje je jedino koliko često si ljudi postavljaju takva pitanja i nađu odgovore? Meni su to u partnerstvu... ljubav i iskrenost, potom poštivanje i odanost odnosno pripadnost, intelektualna zanimljivost i znatiželja, fizička privlačnost i dodiri (sex)! I tako kako stvari stoje danas, ispada da sam sve to ostvarila! Istina, ne s jednim partnerom nego s nekolicinom? Moj prvi partner (suprug) bio mi je u to vrijeme (17 let) veliki oslonac i tada mi je trebao netko tko će me prigrliti iz ralja moje porodice te odvesti u sigurnost! Ljubav je najveća sigurnost! Voljeli smo se puno i dugo i tada sam imala sretnih 10-tak godina mog života i braka! Bile su to u neku ruku i najsretnije godine mog mladalačkog života (stvaranja djece koju smo željeli, stvaranje doma i sl), no sa svojih 30 i nešto sitno, prerasla sam ne samo njega već i obitelj kao jedino utočište i svrhu bivanja? Uvijek sam bila znatiželjna i voljela čitati, pisati a to bome nije moguće uz hrpe pelena i ostalih sranja koja donose mala djeca? Uvijek sam imala više smisla za veliku djecu pa sam tako taj dio odrastanja svojih kćeri (fizičko opsluživanje u vidu šetnji i ostalih igara) prepuštala ocu! No, kada su curke krenule u školu i počele s raznim pitanjima, otac je velikodušno njih obje prepuštao meni riječima: mama će vam to objasniti, ona to zna bolje! I znala je. To su nekako čak i djeca počela razaznavati! Jednom, kasnije, kad je starija kćer već bila studentica rekla mi je: znaš, mama...drago mi je da si se rastala jer uz tatu ne bih nikad upisala studij povijesti i filozofije, a uz M. jesam. S tatom bih vjerojatno završila kao frizerka? Kad prerasteš neke odnose, najbolje je ostaviti ih iza sebe! Pa sam ja sa svojih 35 prerasla taj brak, djecu i obiteljski život kao jedini smisao i sadržaj života. Dobila sam u prvoj turi ono što mi je trebalo! Slijedilo je vrijeme kada sam trebala duhovni i intelektualni razvoj i odnos s mojim prvim suprugom postajao mi je svaki dan sve tjesniji? Osoba sam koja posegne u životu kad nešto želi, pa sam npr tako mijenjala posao u nekoliko navrata i kretala u nešto posve novo i drugo! Nije mi bilo loše gdje god sam radila (škola, općina) ali kad sam dosegla neki svoj vrh, kretala sam dalje! Nažalost, često opet ispočetka u dokazivanju s novim poslom. No, zahvalna sam sebi i svojoj zbnatiželji, jer sam tako širila i svoje vidike i znanja! Mijenjajte posao, nemojte ostajati zarobljeni cijeli život na jednom poslu, jer...Povremeno prođem i sada mimo svog posla koji sam zadnje radila (hrvatska lutrija) i prolazim kao pored turskog groblja iako sam tamo ostavila svojih 30 godina! Jedino po čemu pamtim tih 30 godina i tu firmu je to što sam tamo srela ljubav svog života! U 30-tim svojim godinama života srela sam se sa glađu za znanjem i strašću! Kad sretneš osobu koja te i intelektualno i fizički pali (a pri tome je 10 let starija) nađeš neku novu sebe koju imaš u sebi ali ti je trebao taj netko kao okidač, da se nađeš! Reklo bi se da intelekt i sex neidu skupa? O da, i te kako idu u paru, dapače...često sam se slijedećih skoro pa 20 godina pitala...gdje prestaju naša intelektualna snubljenja i pripetavanja a gdje počinju sexualna maštanja i ostvarenja! U ispunjenju životnih sokova (uma i tila) dočekala sam i pola stoljeća! Nikad nisam toliko uživala u svemu što mi je dotični drugi suprug mogao i htio pružiti (on je bio zanimljiva i iznenađujuće smiona osoba a poneseni ljubavlju često smo bili nenadjebiv par u koječemu...kad se lav i vodenjak spoje, dolazi do vatrometa, često i do praskanja, rastanaka i odlazaka, mirenja! Putovanja, odlasci na zanimljiva mjesta jer je on bio zanimljiva i iznenađujuće smiona osoba, sklon životnoj avanturi, žustre rasprave i razgovori. Još sam tri stvari (konstantne vrijednosti koje je partner trebao imati) željela u svom životu podijeliti s partnerom? Željela sam npr. da moj partner meni spravlja jela, pa sam doživjela taj užitka da nakon posla dođem doma i sjednem za stol! Moj dragi je spremao ručak mjescima dok je bio doma a ja radila (koji je to dobar osjećaj i to sam neizmjerno cijenila)! Važno mi je bilo da je pažljiv, da me obasipa cvijećem i sitnim pažnjama i da ne zaboravlja na neke važne datume (obično sam se šalila sa mjesečnicama jer ne bismo dočekali godišnjice)! Važno mi je bilo da me voli, ali i da ja volim njega! Nažalost, zadnji put sam voljela prije četiri godine i otada nisam, što ne znači da me zadnja dva partnera nisu voljela? Dapače, bili su tako pažljivi i dragi prema meni da uglavnom nisam mogla vjerovati da mi se to ipak događa! Ja nisam njih mogla voljeti i nekako u tome su stvari i prestale biti lijepe, jer čovjek koji ne voli ne prašta lako neke nesavršenosti oliti grijehe! Svaka ta veza nekako je jednako trajala...cca pet mjeseci i šlus! Čemu ovaj zapis? Pa možda zato što sam shvatila da sam dobila i odživjela sve što mi je bilo važno u životu: poštovanje i ljubav, pažnju i nježnost, avaturu kako intelektualnu tako i sexualnu. Nažalost, jedino što nisam uspjela doživjeti (a k tome nisam niti težila do sada) bje materijalna superiornost tj materijalna sigurnost koju mi može osigurati druga strana, iako sam bila svjesna toga da taj dio skoro nikada nije štimao? Bila sam dva puta nadomak toga, s drugim suprugom i ovim zadnjim dečkom koji je bio baš imućan i volio potrošiti novac na ručkove, poklone i još koješta! Nije poanta u tome koliko imaš već koliko si spreman pružiti i živjeti jedan dinamičan život sa puno sadržaja? Volim ljude koji vole živjeti punim plućima i priuštiti si, jer sam i sama takva! Tako gledano, sve što sam željela i što mi je bilo važno u životu ostvarila sam...puno ljubavi, puno predivnog sexa, obitelj tj djecu, intelektualne i zanimljive razgovore s ljudima koji imaju sličnu želju i potrebu za tim, male sitne pažnje i događanja koja volim (ples, cvijeće, izlasci, fina klopica, zanimljivi razgovori). Istina, za to mi je trebalo šest partnera (dva životna +četiri lijepe veze) i šteta što to nisam uspjela sve ostvariti s jednim, cjeloživotnim partnerom? Nadam se da ovo opet neće ispasti kao neka samohvala, jer je sav taj „divan“ život bio i pun boli, patnje, stradanja, pokušaja, promašaja, padova i svega što život nosi! No, shvatila sam da ništa što je dobro (ili loše) ne traje vječno. Preostaje mi još osmisliti mirnu i dobru starost, provesti zanimljive godine u tim nekim meni važnim stvarima, uz zdravstvenu sposobnost i materijalnu sigurnost. Pri tome poštujući neko biće ili više njih koji će me pratiti na tom silasku (to nisu djeca koja odu svojim putem), jer još uvijek mi je važan socijalni kontakt, dodiri, druženja...mi vodenjaci smo takvi, druželjubivi ljudi! Čitam danas V. Rudan i njenu objavu o djeci i unučadi i suglasna sam posve...jebe se njima za nas! Zato treba imati partnera (icu) u kojem ujedno imaš i prijatelja! Meni su uvijek moji partneri bili najveći prijatelji i uglavnom su drugi prijatelji bili sporadični u mom životu! Zamišljam sebe kako pod stare dane (negdje u nekom domu, iako vani ima prekrasnih kućica-domova i cijelih naselja za starije ljude gdje ne samo žive već se i druže) ispijam kavice u društvu na nekom trgu, odlazim na neka penzionerska kratka putovanja, očijukam s dedekima u domu i sl. Još sam premlada za to, to ću negdje za deset let razmišljati gdje i kako to opredmetit? Moja pokojna majka je sa 75 let odlazila redovito na plesnjake, menjala garderobu i đinđe tri puta na dan kad je bila u domu i tamo poživjela 10 let! Ostarjeli ljudi ne prestaju živjeti samo zbog godina koje nose već možda više zbog toga što nemaju adekvatnog partnera a nisu više spremni na podnošenje pizdarija i bilo kakva druženja? Većina nije niti svjesna koje se to nove i dobre mogućnosti otvaraju nakon što su se tolike druge zatvorile? A možda je i nama sve to samo utjeha kao što je vama mladima utjeha da ćete imati neki budući život jer vam se ovaj sadašnji uglavnom ne sviđa (iz raznih razloga)?
p.s.
Unatoč godina i proteku vremena na društvenim mrežama, osobito na iskrici, i nadalje pišem o muško ženskim i partnerskim odnosima i zato sam još uvijek tu! Ne trebam virtualnu zabavu s ljudima s kojima se uopće ne poznajem i s kojima nemam ništa zajedničko? Sama stvaram svoje okruženje (temama o kojima pišem i sadržajima bloga) a nažalost, ljudi se uglavnom bave tuđim okruženjem? Ni mene ne zanimaju mnoge stvari objavljene na blogu (npr udaja ili ženidba nekih mladica ovdje, ili što su vam jela djeca i radila u školi, ili što su vam radilli roditelji, ljubimci, ili koliko vam je naraslo cvijeće ili slušanje mjuze koja se vama sviđa...etc etc...) ali ja ih uglavnom preskočim, ne čitam, ne komentiram a naročito rijetko posvećujem blog nekim temama koje me uopće ne zanimaju? Ali zato ono što mene zanima, uglavnom ne nalazim ovdje ili rijetko? Ne vidim razloga da se i vi ne bavite sobom i svojim interesima umjesto npr opet ovim mojim blogom? Meni je npr vječna negativna inspiracija HDZ ili ova država, kapitalizam i slične teme...ali ne pišem svaki dan o tome niti me svaki dan frustriraju jedno te ista tuđa sranja? Ne kužim zakaj sam ja, unatoč godina pisanja, i nadalje crvena krpa mnogima, iako volim crvenu boju! Taj odgovor morati će svatko naći ponaosob! Ja sam u ovom zapisu pokušala opet ponešto napisati o svojim promišljanjima o životu i ne kanim nikog uplitati kome nema mjesta na mom mjestu! Ono je samo moje! E tu sam veći kapitalista od svih i mojim kapitalom, ma koliko bio javno dostupan, nema pravo nitko raspolagati! Tako mi Ustava i privatnog vlasništva!

j. radan/fado
Link

drznut ću se prokomentirat ovog đimijevog puža golaća...mene neodoljivo podsjeća na iskričare, znane i neznane? puno sline...nizašto!

thats all folks...unatoč produžecima od par dana!

čitam ovaj zapis mjesec dana nakon...i mogu reći opet, svaka mi je na mjestu!

evo sad skoro i dva, i opet...svaka mi je na mjestu! jer, nema mjesta ljudima kojima nema mjesta u mom životu!