HIPOKRIZIJA

da budem u trendu na blogu glede kava, iako sam mislila da neću, ipak ću ostavit i danas traga na blogu (valja iskoristit još ovaj dan premiuma)!

c/p zapis sa fajsa na današnji dan prije dvije godine pod punim imenom i prezimenom (eto čemu meni služi fejs)!

kažu s godinama sve ti je manje važno što činiš i kako već ti gotovo jedino postane važno možeš li se ujutro redovno posrat? hm...nije u pitanju omalovažavanje već krucijalno pitanje života! ja sam npr jutros konstatirala kako sam od oca naslijedila sklonost dobrom pražnjenju crijeva. a čitam neki dan na jednom portalu članak o sranju kakvo ono mora biti? pa kaže da smo sretni mi koji se lijepo poseremo s kobasicom koja je kompaktna. niti pretvrda niti premekana, onak...da samo klizi! sve drugo je muka u životu. i tako, prilično zanimljiv članak. pa sam jutros pomislila kako nas u stvari naši roditelji zeznu. ostave nam neku manu ili neku vrlinu pa onda odu. a to nam utisnu dok smo živi a onda njih više nema da ih pitaš...a zašto, a kako? oni su jednostavno reproducirali sebe, ali to nisu oni. a nisi niti ti autohtoni ti jer si satkan od njihovih gena. i tko zna koliko u povijest sežu dotični. većina će se ipak sablaznit nad ovim postom ali po meni je on posve prirodan izraz dvojbi...tko smo i kao takvi, kamo idemo. iako znamo krajnje odedište, zanima nas još ovaj ostatak puta...spoticanja, padanja, dizanja. a sve zahvaljujući tome kaj je tamo neki spermić pogodio neko jajašce! kako je čovjek u stvari smiješan svat? tako pretenciozan u svom jastvu koje u biti uopće uglavnom nije on. ubiše se ovi mladi od sebstva (čitaj: selfija) jer u sebi krije nebrojene mogućnosti štance koju samo treba otkriti i primijeniti. pa onda biti štošta. nažalosst, većina uglavnom ne istražuje svoja govna u jutarnjoj seansi i vjerojatno niti ne zna od kojeg roda im je to dano? a većina od tih štanci koje su na raspolaganju, uporabi samo pokoju, ostale ostaju zauvijek nepoznanica? razmišljam od koga (koje čukunicebabe ili čukundede) sam npr naslijedila sklonost ka ljubavi? ili npr sklonost ka promišljanju, koju ipak pripisujem očevim genima nego li majčinim! pa ipak, osim malo sranja, uglavnom ne znamo tko smo! eto ja i u šezdesetim razbijam glavu o tome? a jedva da mi je kaj i ostalo od spoznavanja mene? to je možda jedina knjiga koju sam do kraja pročitala ali ne baš i shvatila! ipak je to priča iz prve ruke koju ispričaš i nema ponavljanja, nema natrag...nema čak niti tragova u pijesku, jer djeca su ipak nešto drugo (lijepo to kaže h. đubran tko su djeca i roditelji u svojoj poredbi luka i strijele)!

kak sam obavila najvažniju stvar u danu (posrala sam se), idem na kavu, u život etc...ugodno i plodonosno vam sranje!

btw ovo postaje bolesno mjesto a ja nisam psihićka tak da, fala bogu da ću ga napustit na neko vrijeme! i fala bogu da nisam u koži nekih, znam kako je tijesna i kako bi ju zmijica rado skinula sase, but...nema druge nego odživjet jedno cca 10 let kolko treba da tić stasa...a potom možeš curo krenut u nešto drugo. iako ćeš tada imat već pol stoljeća i biti jako blizua al opet tako daleko...zadovoljnog života. ali, to ionako sada ne razumiješ...znati ćeš kad ti dođe vrijeme! do tada, ne daj se ines!