HIPOKRIZIJA

u međuvremenu, odgledala sam jedan krasan film, daleko od nje. glumi meni draga glumica j. cristie (glumila je kao mlada u doktor živago)...sada prilično starija ali još uvijek izuzetno lijepa žena. uglavnom stariji bračni par intelektualaca a ona počinje sve više štekati (alzheimer ju obuzima) a suprug teška srca šalje je u stacionar za takve ljude. na zapadu je to vrlo hercik, ali ipak su to ljudi koji su zaboravili sebe. prekrasan film koji nenametljivo priča o pravoj ljudskoj (bračnoj) drami dvoje ljudi u godinama. ona njega (svog supruga) zaboravlja a postaje sretna s jednim drugim čovjekom koji je isto tamo i isto je zaboravio svoju supurugu. cijelo vrijeme suprug dolazi i gleda te prizore koji slamaju srce. ima tu još nekih poruka (bio je nevjeran u mladosti jer nije mogao odoljeti studenticama koje je poučavao i sl) kao npr da se sve vraća i sve se plaća? no, moja poanta filma je da on sve čini (iako užasnut tom činjenicom) kako bi ju učinio sretnom! tu se pojavljuje i žena dotičnog koja ga odvodi iz stacionara i time fiona (j. cristie) pada u depresiju i jedva da vegetira. kad sam već ispričala cijeli film i da ga završim. dakle, on dovodi natrag u dom ovog drugog njenog "muža" kako bi ona bila sretna i time ju spašava iz depresije. dirljiv film, jer kad nekog najviše voliš i ako voliš, tada ga pustiš da ode i bude sretan (makar to značilo da si sam nesretan)! sve više mi znače takvi emotivni filmovi koji prikazuju stvaran život. osobito ove naše dobi. i teško je sve to prolaziti sam. no, tako je kako je. naslov se ne odnosi na film već na događaje i ponašanja koja sam već...deja vu u svom životu!

jučer sam opet odgledala doba nježnosti! kako me taj film uvijek raznježi...ona svojom ljepotom i nježnošću žene (jedna moja fotka iz zrele mladosti me podsjeća na nju), a on svojom muževnošću i pojmom kakav muškarac mora biti! zasuzile mi oči kak ima biti! jebeš mlaku vodicu o kojoj piše danas koko. još uvijek želim sve!

i da, moj život se stubokom promijenio od korone naovamo! nema više izlazaka na plesnjake, nema kina, kazališta, izložbi, koncerata...sve ono što je bio moj život. puno sam imala sadržaja. o druženjima na cugi i kavama da ne govorim. ostala mi je šetnja s mojom pesom i dobri filmovi! sada se stvarno pokazuje kak se isplati imati tv i za 230 kn paketa dobijem hrpu filmskih programa. kokice i bambus sam svela na dva do tri dana u tjednu! šteta svih onih krasnih haljina koje vise u ormarima jer skupljaju prašinu. no, zato idem van s pesom četiri puta dnevno, pa se svaki put pristojno obučem (sad su trenirke i tajice u modi), malo našminkam i počešljam...da baš nisam ko divljakuša! unučica mi osvježava pokoji dan (danas npr) a telefonski razgovori i skyp nadomještaju susrete in vivo! no, u jednom sam suglasna s kokom (to sam ja znala i ranije i s obzirom na godine, naprednija sam od većine iskričarki)...sve je mlačnije i nema više must have! sretna sam da sam zdrava i priuštim si ponešto zadovoljstava (kak je napisala gelso)...fina papica, dobar film, neki drugi gušt u vidu oblizekla i tako nekako mirno živim starost! uz pokoju uzburkanost virtualnu...jedna takva mreška moje more ovih dana!