HIPOKRIZIJA

Saga o sranju se nastavlja, evo i treću godinu! Dobar zapis je dobar, a u nedostatku boljih, dijelim ovaj i ovdje uz malo komentara i jutarnju kavu. Fejs me podsjetio na moj zapis od prije tri godine! To smatram kao gotovo jedino dobru stvar kaj nas fejs podsjeti na nešto, što i kako, smo razmišljali (mi neki koji i inače promišljamo a ne hićemo samo fotke i "selbije" van!) Morti ga netko i pročita pa se zamisli ko ja? volim ponekad šokirat fejs svojim objavama s iskrice, ili pak obrnuto! a vidim ovih dana da se i drugi bave svojim sranjima! dobro je to, bolje da svatko čačka po svojim nego li po tuđim! najgore je kad netko da dijagnozu drugom, a pri tome ju ima sam (u triplikatu)? btw i ovaj zapis sam morala na trenutak prekinuti...pogađate, poradi sranja! dobar je život kad se moš dobro posrat, čak i riječima. da nisu vrli pisci kroz stoljeća "nasrali" svašta pitanje je, bismo li danas uopće bili pismeni? tko zna koliko je krasnih književnih djela nastalo i doslovno pri stolici? stolica je naša nasušna potreba.


"kažu s godinama sve ti je manje važno što činiš i kako već ti gotovo jedino postane važno možeš li se ujutro redovno posrat? hm...nije u pitanju omalovažavanje već krucijalno pitanje života! ja sam npr jutros konstatirala kako sam od oca naslijedila sklonost dobrom pražnjenju crijeva. a čitam neki dan na jednom portalu članak o sranju kakvo ono mora biti? pa kaže da smo sretni mi koji se lijepo poseremo s kobasicom koja je kompaktna. niti pretvrda niti premekana, onak...da samo klizi! sve drugo je muka u životu. i tako, prilično zanimljiv članak. pa sam jutros pomislila kako nas u stvari naši roditelji zeznu. ostave nam neku manu ili neku vrlinu pa onda odu. a to nam utisnu dok smo živi a onda njih više nema da ih pitaš...a zašto, a kako? oni su jednostavno reproducirali sebe, ali to nisu oni. a nisi niti ti autohtoni ti jer si satkan od njihovih gena. i tko zna koliko u povijest sežu dotični. većina će se ipak sablaznit nad ovim postom ali po meni je on posve prirodan izraz dvojbi...tko smo i kao takvi, kamo idemo. iako znamo krajnje odedište, zanima nas još ovaj ostatak puta...spoticanja, padanja, dizanja. a sve zahvaljujući tome kaj je tamo neki spermić pogodio neko jajašce! kako je čovjek u stvari smiješan svat? tako pretenciozan u svom jastvu koje u biti uopće uglavnom nije on. ubiše se ovi mladi od sebstva (čitaj: selfija) jer u sebi krije nebrojene mogućnosti štance koju samo treba otkriti i primijeniti. pa onda biti štošta. nažalosst, većina uglavnom ne istražuje svoja govna u jutarnjoj seansi i vjerojatno niti ne zna od kojeg roda im je to dano? a većina od tih štanci koje su na raspolaganju, uporabi samo pokoju, ostale ostaju zauvijek nepoznanica? razmišljam od koga (koje čukunicebabe ili čukundede) sam npr naslijedila sklonost ka ljubavi? ili npr sklonost ka promišljanju, koju ipak pripisujem očevim genima nego li majčinim! pa ipak, osim malo sranja, uglavnom ne znamo tko smo! eto ja i u šezdesetim razbijam glavu o tome? a jedva da mi je kaj i ostalo od spoznavanja mene? to je možda jedina knjiga koju sam do kraja prošitala ali ne baš i shvatila! ipak je to priča iz prve ruke koju ispričaš i nema ponavljanja, nema natrag...nema čak niti tragova u pijesku, jer djeca su ipak nešto drugo (lijepo to kaže h. đubran tko su djeca i roditelji u svojoj poredbi luka i strijele)!"

Preopušten sam luk, pa je strijela pala tamo gdje nisam ciljals.. Jbga, događa se i napetiji lukovima, jel'


Aj, bok.. treba nešto i radit' da se ima kaj posrat

sranje ..čovječe